Tito i Istra

Opravdano je u Hrvatskoj, premda sa znatnim zakašnjenjem u odnosu na vrijeme kada je pobijedila demokracija i nastala suverena država, pokrenuti proces javnoga suočavanja s komunističkim povijesnim mitovima kojima ćemo suprotstaviti istinu o hrvatskoj (jugoslavenskoj) komunističkoj totalitarnoj prošlosti te političkim ulogama i (ne)djelima pojedinaca i struktura, predvođenih maršalom Titom. Otvaranje arhiva i skrivenih dokumenata o komunističkim nedjelima, nedavno preimenovanje Trga maršala Tita u Zagrebu, najava oduzimanja imena ulica nekim „herojskim likovima“ ratne i poratne strahovlade te formiranje Vijeća za suočavanje s prošlošću, prvi su veći i nezaustavljivi koraci u smjeru pune afirmacije posve nove vrijednosne i državotvorne paradigme u suvremenoj Hrvatskoj 21. stoljeća, suprotne onoj koju nam pod pojmovima antifašizma, liberalizma i ekstremnog ljevičarenja uporno „uguravaju“ ideološki sljedbenici staroga totalitarnog sustava. Ta je pak nova državotvorna paradigma izrasla iz demokratskoga potencijala i državotvorne svijesti hrvatskoga naroda, što je rezultiralo izbornom pobjedom protukomunističkih pokreta i stranaka na prvim višestranačkim izborima, a potom i pobjedom u obrambenome Domovinskom ratu, čime je očuvana stečena suverenost. Posrijedi je pobjeda u nametnutom ratu koji je upregnuo oružanu pobunu srpskog stanovništva u Hrvatskoj u projekt „očuvanja Jugoslavije“ odnosno ostvarenja Velike Srbije.

Posljednja titoistička enklava

U tom izvjesnom i nezaustavljivom društvenom procesu primjerenoga vrijednosnog oblikovanja suvremenoga hrvatskog društva i države, dvije su stvari nužne za demokratsku izgradnju i etičko-vrijednosnu čistoću dotičnoga procesa. Prva je široka demitologizacija „antifašističke borbe“ putem cjelovitog i činjeničnog sagledavanja svih aspekata, metoda i negativnih učinaka „antifašizma“, koji je uspostavio totalitarni, jednopartijski, unitaristički i nedemokratski poredak u jugoslavenskoj državnoj tvorevini tijekom četrdeset i pet godina. Druga je stvar integralna politička i društvena detitoizacija Hrvatske, na vrijednosnoj i simboličkoj razini, odnosno razotkrivanje svih aspekata Titova lika i djela.

Istra je, kroz politički izraz regionalne vladajuće stranke i njoj pridruženih raznih političkih sljedbi, udruga, udruženja i medija, izrazit primjer specifične „antifašističke“ političke enklave u kojoj se taj proces ne želi pokrenuti. Štoviše, u nasljedovanju i zaštiti „starog poretka i režima“ i njegovih „antifašističkih vrijednosti“ vidi se potencijal političke legitimacije i izbornog uspjeha vladajuće regionalne stranke. Primjer nedavnog „zviždanja“ predsjednici Kolindi Grabar-Kitarović u Pazinu, titovski nazivi ulica i trgova u svakom većem istarskom gradu, uz činjenicu da je najveći broj udruga „Josip Broz Tito“ upravo u Istri, prošaranost cjelokupnog teritorija spomeničkom i drugom partizanskom baštinom i tome slično, jasno i nedvosmisleno govore u prilog iznijetoj tvrdnji.

Taj se „politički standard“ uspješno perpetuira do današnjih dana. Ili, simbolički opisano, od poznatoga prvog Tuđmanova predizbornog nastupa u Pazinu 1990, popraćena organiziranim protuhrvatskih zvižducima i antihadezeovskom medijskom kampanjom, do nedavnoga nastupa predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović u Pazinu i „antifašističkih“ zvižduka koji su joj upućeni samo zato što je rekla istinu u prigodi proslave Dana sjedinjenja Istre s Hrvatskom.

No ovdje nas, radi hrvatske društvene aktualnosti, posebno zanima analizirati pitanje „istarskog antifašizma“ kojim tamošnja politička elita želi ovaj društveni prostor izuzeti iz općehrvatskoga konteksta suočavanja s totalitarnom komunističkom prošlošću i njezinim negativnim, pa i zločinačkim, posljedicama za hrvatski narod, hrvatsko društvo i za mnoge pojedinačne sudbine. Te istarske regionalne „multi-kulti antifašističke snage“ – svjesne da je obrana Tita, titoizma, komunizma, Jugoslavije i ostalog totalitarnog nasljeđa samo uz pomoć fraze o čuvanju „antifašizma“ vrlo neuvjerljiva i slaba dosega – smišljeno „jačaju“ svoju argumentaciju jednom drugom tvrdnjom. Naime, svugdje i u svakoj prigodi proklamiraju: „Da nije bilo Tita, Istra danas ne bi bila u sastavu Hrvatske.“ Ta se fraza, a zapravo tvrdokorni mit, začudo s lakoćom prihvaća i u hrvatskoj demokratskoj i rodoljubnoj javnosti te se istarski „antifašizam“ kao nekakva posebnost nekritički izuzima iz njegovih općepoznatih pogibeljnih, pa i zločinačkih, učinaka.

Ta se fraza i prije rabila u nedostatku činjenica koje bi govorile u prilog „društvenog razvoja i napretka“. Njome se htjelo pozitivno vrednovati zasluge Partije, Tita, partizanske borbe, antifašizma, komunističkog poretka itd. za „priključenje Istre matici zemlji“. Istovremeno se isključivala, i penalizirala, svaka drukčija ocjena Narodnooslobodilačke borbe koja bi isticala i doprinos drugih društvenih skupina i pojedinaca u antifašističkoj borbi i uspješnom pripojenju Istre matici zemlji. Da i ne govorimo o činjenicama „revolucionarne prakse“ s ubijanjem civila bez suđenja, bacanjem „neprijatelja“ u jame, otimačinama raznih vrsta, velikom ratnom i poratnom egzodusu itd., što je gotovo posve kompromitiralo tu „borbu“ kod zapadnih saveznika.

Taj se mit o isključivoj zasluzi Tita i Partije za priključenje Istre mogao nametnuti i čuvati u totalitarnoj Titovoj Jugoslaviji, ali došlo je konačno vrijeme da se „ukorijenjeni mit“ sagleda u cjelini njegove povijesne istine.

Dug diplomatski proces

Priključenje Istre Hrvatskoj, političko-pravno Jugoslaviji, proces je koji je započeo rujanskim odlukama, tj. narodnim Proglasom u Pazinu 13. rujna 1943. i trajao je do ugovora s Međunarodne mirovne konferencije u Parizu potpisanog 10. veljače 1947. te konačno do završnog akta (Londonski memorandum) s Londonske konferencije 5. listopada 1954.

U tom je dugom procesu Istra, međunarodno-pravno, kao nekadašnji dobiveni teritorij Kraljevine Italije (Londonskim i Rapalskim ugovorima), u najvećem dijelu pripojena komunističkoj Jugoslaviji na mirovnoj konferenciji u Parizu u veljači 1947. Onaj još neriješeni dio Istre (Trst i status zone A i B) tek je Londonskom konferencijom (1954) podijeljen između Republike Italije i Jugoslavije.

Velike su sile (SAD, SSSR, Ujedinjeno Kraljevstvo i Francuska), a ne Titova Jugoslavija, dogovarale i crtale granice i zone utjecaja između zemalja pobjednica (među njima se našla i Jugoslavija) i zemalja gubitnica (među kojima je bila Italija) u Drugome svjetskom ratu. One su, prema raznim kriterijima i geopolitičkim interesima usuglašavale i dogovarale ponajprije privremenu, a potom i konačnu granicu između Italije i Jugoslavije. Sovjetski Savez i njegov ondašnji vođa Staljin bili su glavni promicatelji kominternovske politike što dubljeg pomicanja granica sovjetske komunističke imperije na Zapad. Kako se Staljin tada našao i u ulozi arbitra, to je njegov prijedlog „duboke“ zapadne jugoslavenske granice, iako kompromisno ponešto revidiran, bio gotovo optimalno rješenje kojim je za zelenim stolom Jugoslaviji pripao najveći dio Julijske krajine. U tom su kontekstu zasluge SSSR-a, i njegova vođe, za povoljno rješenje pripadnosti cijele Istre Jugoslaviji, uistinu goleme.

Hrvatska Istra

Valja međutim kazati kako to i takvo rješenje za zelenim stolom ne bi bilo moguće da se i tri zapadne velesile nisu činjenično „uvjerile“ u opravdanost i utemeljenost jugoslavenskih zahtjeva. A te se bitne činjenice, u prijašnjoj i današnjoj „antifašističkoj interpretaciji“, krivo prikazuju, prešućuju ili pak tendenciozno iskrivljuju. Pođimo od Pazinskih rujanskih odluka. One su, jasno, međunarodno-pravno nevažne, ali su u trenutku kapitulacije Italije imale veoma pozitivan utjecaj na mobilizaciju hrvatskoga stanovništva Istre i njegovo sjedinjenje s maticom zemljom. Nadalje, nacionalna ideja o pripojenju Istre hrvatskoj braći, što „antifašisti“ prešućuju, nije iznikla djelovanjem u narodu nekolicine komunističkih agitatora, već je bila izraz htijenja i svijesti oblikovane političkom borbom istarskih Hrvata tijekom hrvatskoga nacionalnog pokreta u Istri, što ga je politički inicirao biskup Juraj Dobrila a koji se širio preko kruga oko Matka Laginje i završno do hrvatskih svećenika narodnjaka predvođenih mons. Božom Milanovićem.

Za vrijeme talijanske okupacije, tu su hrvatsku nacionalnu ideju i mobilizacijsku snagu najjače poticali hrvatski svećenici u Istri, i to borbom za narodni jezik, tiskanjem hrvatskih knjiga i novina, usmenom predajom, čuvanjem hrvatske kršćanske tradicije i vrednota.

Nema sumnje da je NOB s ratnim i kolateralnim žrtvama brojnih Istrana i ulazak hrvatskih partizanskih jedinica na istarski poluotok 1945. također bila veoma važna činjenica u stjecanju dobre geopolitičke pozicije i vojno-političke prevage u odnosu na poraženu Kraljevinu Italiju.

Uza sve spomenuto, možda je i krunska činjenica predočena za zelenim stolom u Parizu bila ta što je pokazano i dokazano da je Istra većinski naseljena Slavenima – Hrvatima i Slovencima. Etnički je princip naime i na Mirovnoj konferenciji postavljen kao međunarodni kriterij za pripadnost nekog prostora nacionalnoj državnoj zajednici. U tom su pogledu upravo istarski svećenici, predvođeni mons. Božom Milanovićem, koji je bio u sastavu Jugoslavenske delegacije u Parizu, dali golem i uvjerljiv faktografski prinos o nacionalnom sastavu stanovništva, a na temelju popisnih župnih knjiga iz ranijeg austrougarskog razdoblja.

Valja stoga, implicitno, zahvaliti i hrvatskim istarskim majkama i očevima, narodnjacima i pravim antifašistima, na tome što su se rađala brojna djeca, i što su u velikoj većini odgajana u hrvatskome nacionalnom duhu, za razliku od manjine koja se dala potalijančiti ili se, poput današnjih primjera, kroz razne druge identitetske hibride (npr. Istrijane) dala rashrvatiti.

Sve izneseno jest doprinos cjelovitom pristupu za iznalaženje povijesne istine o tome tko je zaslužan za sjedinjenje Istre s Hrvatskom.

Znajući za njegov tijek i njegove aktere mora se u opisanom povijesnom procesu „sjedinjenja Istre“ nedvosmisleno danas istaknuti da je Istra punu nacionalnu i političku integraciju s maticom zemljom, u duhu izvornih htijenja iz Pazinskih rujanskih odluka, zapravo ostvarila tek u demokratskoj i suverenoj Republici Hrvatskoj, gotovo pedeset godina poslije.

Današnji „istarski antifašisti“, istarska regionalna stranka i politička vlast, kao i druge „istrijanske“ skupine i institucije, potpuno su se otuđili od narodne volje za sjedinjenjem iz Pazinskog proglasa, jer uporno provode svoj politički projekt regionalne, i svake druge, autonomije Istre u odnosu na Hrvatsku.

Ti i takvi organiziraju svakog 25. rujna u Pazinu – Dan županije i Dan sjećanja (?!) Kakva li paradoksa i političke drskosti!

Hrvatski narod Istre, kao što su to proteklih tjedana tražile brojne hrvatske kulturne udruge iz Istre, želio bi da se Dan sjećanja slavi kao svehrvatska svečanost, upravo 13. rujna, i to izvan županijske i „antifašističke“ organizacije.