Sjaj Zagreb koma

Već dvanaestu godinu zaredom dio zagrebačke jesenske glazbene ponude jest i Zagrebački festival komorne glazbe, poznatiji pod kraticom Zagreb kom, koji su pokrenuli Dalio Despot te njegova životna i poslovna partnerica, violinistica Susanna Yoko Henkel. Tijekom godina festival je prošao neke promjene, izdanja su varirala u broju koncerata, broju i sastavu umjetnika, pa se čak i lokacija prošle godine promijenila – iz Hrvatskoga glazbenog zavoda festival je prešao u prostore Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti – no jedna je festivalska odlika ostala stalna: komorno muziciranje najvišeg standarda.

Despot i Henkelova pritom su mudro postavili ravnotežu između slavnih i cijenjenih umjetničkih imena iz različitih dijelova svijeta, kao što su violinist Boris Brovtsyn ili violist Guy Braunstein te „domaćih“ virtuoza, ali i miljenika vjerne publike, ove godine primjerice violončelistice Monike Leskovar ili gitarista Petrita Çekua. Baš je takva mala, ali važna odluka, bila presudna u davanju festivalu njegova međunarodnog, ali i zagrebačkog karaktera, kojim se razlikuje od nekih sličnih festivala u susjedstvu. Također je učinila festival mjestom susreta, glazbenog dijaloga i radosnog stvaranja glazbe, a svakako je pridonijela velikom interesu publike, koja iz godine u godinu pokazuje kako je Zagreb kom doista našao čvrsto mjesto u zagrebačkom i hrvatskom glazbenom životu.

Svi koncerti 12. izdanja Zagreb koma održali su se u Preporodnoj palači Narodnog doma HAZU. Ovogodišnji festival brojao je šest koncerata u rasponu od devet dana (od 13. do 21. listopada), uz jedan dodatni koncert, tradicionalni koncert/matineju za najmlađe slušatelje, djecu đačke dobi. Zadržana je i programska koncepcija unutar koje je svaki od koncerata tematski zaokružen: nakon koncerta otvaranja slijedila je Slavenska noć, zatim dva koncerta komorne glazbe Johannesa Brahmsa, nazvani jednostavno Brahms jedan i Brahms dva, plesom inspirirana djela sadržavao je koncert Dance!, dok je festival završio klasičnim tonovima Bečke noći. Uz umjetničku voditeljicu, Susannu Yoko Henkel, ove je godine na festivalu nastupilo još jedanaest glazbenika, a na koncertu otvaranja publici se uz tu violinisticu predstavilo još njih petoro: mladi njemačko-korejski violončelist Isang Enders, britanski pijanist Ian Fountain, ruski violinist Boris Brovtsyn, njemački violist Hartmut Rohde te violončelistica Monika Leskovar. Koncert su otvorili Enders i Fountain, Introdukcijom i briljantnom polonezom, op. 3, Frédérica Chopina. Enders je zadivio svojim umijećem, njegove kretnje bile su nevjerojatno lake, poletne i elegantne, toliko da je bilo gotovo nevjerojatno da proizvode tako prodoran i zvonak, pun ton, a istovremeno uglađen. Već stari gost festivala, Ian Fountain, još je jednom pokazao divnu lakoću dodira kojom i najvirtuoznije pasaže izvodi bez napetosti, kao da se igra, stvarajući tonske boje posebne kvalitete i interpretaciju istančana senzibiliteta. Njemu su se zatim u izvedbi 1. klavirskog trija u d-molu, op. 49 Felixa Mendelssohna pridružile Henkelova i Leskovarova.

Dojmljiva sinergija glazbenika i pomno osluškivanje unutar trija obilježili su izvedbu, u kojoj se posebno istaknuo karakterno sjajno oblikovan tipični mendelsonovski Scherzo, kao i vatreni finale u kojem je do izražaja došla virtuoznost svih članova trija. Istaknula se posebno Monika Leskovar ekspresivnim tonom, koji je, za razliku od Endersova, obojen i notom nostalgične osjećajnosti. Zaposlenome Fountainu slijedila je treća izvedba: Elegija za violinu i klavir Dore Pejačević, u kojoj mu je glazbeni sugovornik bio violinist Boris Brovtsyn. Tu skladbu duo je predstavio iznimnom profinjenošću i snažnim izrazom. Brovtsyn je glazbovao osjećajno i ekspresivno, u prelijepim lukovima široka zamaha nižući tonove, dirljivo oblikujući uspon ka vrhuncima i otpuštanje napetosti. A za kraj koncerta otvaranja izveden je Klavirski kvartet u Es-duru, op. 47 Roberta Schumanna, u kojemu se Fountainu, Henkelovoj i Leskovarovoj pridružio još violist Hartmut Rhode. Bila je to angažirana izvedba u kojoj su tonske ljepote dopirale sa svih strana, spajajući se u komorni zvuk najpoželjnijih kvaliteta, s mnogo pažnje usmjerene na dinamički razvoj, kako u zvukovnom, tako i u sadržajnom smislu. Posebno su nam u sjećanju zabilježeni pjevni dijalozi trećega stavka, koje su glazbenici predstavili otmjeno i izražajno, kao i vrckavi drugi stavak, također u Mendelssohnovu duhu.