Prostorni i medijski apsolutizam po mjeri čovjeka

Igrom slučaja, zahvaljujući dvama posve različitim natpisima ispred zagrebačkog Muzeja suvremene umjetnosti, posjetitelji i slučajni prolaznici ovih su dana u prilici suočiti se s primjerima radikalno oprečnih manifestacija buntovništva. Naime, na vanjskoj strani betonske ljušture ambijentalne skulpture Oči pročišćenja, čiji je autor poljski suvremeni umjetnik Miroslaw Balka i koja je smještena na platou ispred muzejske zgrade, napadno se kočoperi vandalsko-anarhistički grafit s porukom anonimna autora „Don’t make Art make Chaos“ („Nemoj proizvoditi umjetnost, proizvodi kaos“), dok odmah nedaleko u oči upada oveći reklamni lightbox s reklamnom porukom „Vjenceslav Richter, buntovnik s vizijom“. Prvi natpis nedvojbeno utjelovljuje posve destruktivno buntovništvo iskazano na djelu, dok nas drugi poziva na retrospektivnu izložbu čovjeka čije je cjelokupno stvaralaštvo bilo, naprotiv, itekako konstruktivno i doista, u najdoslovnijem smislu riječi, vizionarsko. Ali zbog čega bi se onda takva osobnost uopće i nazivala buntovnikom? Arhitekt, teoretičar arhitekture, dizajner te općenito vizualni umjetnik Vjenceslav Richter bio je začudno dosljedan mislilac i stvaralac, nerijetko sklon sveobuhvatnim, čak i utopijskim, idejama. A kada se netko u pragmatično ustrojenu svijetu druge polovice 20. stoljeća dosljedno i uporno zalaže za svoje vizije, uključujući i one utopijske što obilato nadilaze okvire vlastita vremena, neizbježno će zadobiti status svojevrsna buntovnika. Neprijeporno civilizirana, uljuđena, pa i od strane društva uvažavana, ali ipak buntovnika.

Teoretski i praktičan rad Vjenceslava Richtera bio je izrazito svestran, ali i do najsitnijih detalja usustavljen odnosno znanstveno elaboriran, uvijek u neprestanoj potrazi za kreativnom sintezom svih likovnih postupaka i disciplina. Upravo stoga njegovoj se ostavštini neizostavno mora pristupati kao čvrsto povezanoj, čak i apsolutno nedjeljivoj cjelini. Jedan od najvažnijih zadataka Richterove retrospektive bio je, dakle, ukazati na medijsku raznolikost njegova opusa a da se pritom ne zatomi nepokolebljivi idejni integritet iz kojega ta ista raznolikost proizlazi. Autorica i kustosica izložbe Vesna Meštrić taj je zadatak nastojala apsolvirati svojevrsnom kombinacijom kronološkoga i medijskoga nizanja eksponata, uz periodično citiranje nekih karakterističnih Richterovih misli istaknutih na strateškim mjestima u postavu. No krenimo redom.

Razdoblje Exata 51

Počeci Richterova projektantskog djelovanja poklapaju se s relativno kratkotrajnim naglašeno prostaljinističkim razdobljem u povijesti socijalističke Jugoslavije. Zemlja se nastojala u što kraćemu roku oporaviti i obnoviti od ratnih razaranja pa su zanimanja poput arhitekata, projektanata ili dizajnera bila itekako zanimljiva novome režimu. Tih će godina, tijekom rada na nekim projektima, Richter upoznati slikara Ivana Picelja, a potom i njegova kolegu Aleksandra Srneca. Na taj način, već 1947, formirat će se jezgra buduće grupe EXAT 51.

Sljedećih nekoliko godina bit će obilježeno rezolucijom Informbiroa te sukobom između Jugoslavije i Sovjetskoga Saveza s njegovim istočnoeuropskim satelitima. Dramatična promjena u vanjskopolitičkoj situaciji zemlje reflektirala se, dakako, i na unutrašnjopolitičku, a to će pak stvoriti određene pretpostavke – iako još izrazito suzdržane i oprezne – za drukčiji odnos komunističke političke elite naspram umjetničkoga stvaralaštva i njegove uloge u društvu. Jugoslavenskim je vlastima tada od vitalnoga interesa isprovocirati određene simpatije Zapada te ga uvjeriti kako se njihov komunistički režim znatno razlikuje od Staljinova. Stoga će Jugoslavija, uz ostale vanjskopolitičke aktivnosti, sudjelovati na različitim sajmovima diljem različitih kapitalističkih zemalja, a u projektiranju izložbenih paviljona ključna uloga najčešće pripada upravo Richteru.

Tako 1950, zahvaljujući sve intenzivnijem okretanju Jugoslavije k zapadnim zemljama, on dobiva priliku boraviti čak u Sjedinjenim Državama kako bi sudjelovao u realizaciji jugoslavenskoga paviljona za potrebe sajma u Chicagu. Tu sretnu okolnost Richter će iskoristiti i za odlazak u Institute of Technology Sveučilišta Illinois u Chicagu. Taj posjet bio je presudan, jer upravo tamo Richter se imao prilike izravno upoznati s principima znamenita Bauhausa. Principima koji su, dakako, presudno utjecali na ideje i stavove skupine arhitekata, dizajnera i slikara poznate pod nazivom EXAT 51. Već potkraj 1951. ta će grupa i započeti s djelovanjem, i to objavom znamenita Manifesta koji je na godišnjem plenumu ULUPUH-a pročitao arhitekt Bernardo Bernardi. A osim njega, potpisnici Manifesta bili su arhitekti Vjenceslav Richter, Zdravko Bregovac, Zvonimir Radić, Božidar Rašica i Vladimir Zarahović te slikari Ivan Picelj i Aleksandar Srnec. Manifest je bio sačinjen od nekoliko teza, od kojih su svakako najzanimljivije one kojima se zagovarala sinteza svih likovnih umjetnosti, odnosno nedvosmisleno odbacivala stigmatizacija apstraktne ili nefigurativne umjetnosti kao izraza dekadentnih težnji.

Kulturna javnost zainteresirala se za stavove iskazane u tome manifestu, pa tijekom prve polovice 1952. u Klubu sveučilišnih nastavnika u Zagrebu traju zanimljive rasprave o opravdanosti apstraktne umjetnosti, da bi potom, ljeti iste godine, u Piceljevu atelijeru bila organizirana interna, ali i odlično posjećena slikarska izložba članova EXATA 51. Za javni izlagački nastup očito je još bilo odveć rano, ali ne zadugo. Grupi se u međuvremenu pridružio i slikar Vlado Kristl, koji će, zajedno s Piceljem, Srnecom i Rašicom, već 1953. sudjelovati na prvoj javnoj izložbi apstraktnoga slikarstva u Društvu arhitekata Hrvatske. Povijesnu je izložbu prigodnim govorom otvorio Vjenceslav Richter, a pjesnik Jure Kaštelan pobrinuo se za popratni tekst u njezinu katalogu. Potom izložba gostuje u Beogradu, a pisane polemike o apstraktnoj umjetnosti sve se više rasplamsavaju.

Najvažnije tekstove u prilog apstrakciji tada pišu Dimitrije Bašičević, Radoslav Putar – njegov osvrt na izložbu slikara EXATA 51 nije objavljen u vrijeme kada je napisan nego punih četvrt stoljeća poslije – i, dakako, Richter. Na drugoj pak strani, primjerice, Rudi Supek iskazao je naglašenu nesklonost apstraktnim likovnim izričajima, baš kao i po tom pitanju još i žešći Grgo Gamulin. Bilo kako bilo, kulturna klima polako se ali sigurno mijenjala nabolje, osobito nakon Krležina referata održana u Ljubljani 1953. Grupa EXAT 51 svoju će relativnu kompaktnost zadržati do 1956, kada autori koji su je činili počinju djelovati uglavnom posve samostalno, a ideji o apsolutnoj sintezi svih likovnih umjetnosti dosljedno ostaje vjeran jedino Vjenceslav Richter. Tijekom razdoblju Exata 51 on je već posve afirmiran kao arhitekt, projektant interijera i dizajner namještaja. Ističu se projekti interijera Ritz bara u Zagrebu, Muzeja grada Beograda (u suradnji sa Zdravkom Bregovcem), višestambenoga naselja u Banjoj Luci (u suradnji sa Zdravkom Bregovcem i Franjom Neidhardtom), doista izvanredna jugoslavenskog paviljona na Svjetskoj izložbi u Bruxellesu (u suradnji s Emilom Weberom) te Muzeja starina u Aleppu (u suradnji sa Zdravkom Bregovcem). Posljednji svakako pripada među najveće uspjehe domaćih arhitekata u inozemstvu.

Aktivnost u novim tendencijama

Na retrospektivi u Muzeju suvremene umjetnosti Richterovo djelovanje u grupi EXAT 51 nije nešto posebno izdvojeno, ali to i nije neki ozbiljniji nedostatak. Upravo suprotno. Takvo bi, naime, izdvajanje najvjerojatnije narušilo logičku strukturu postava. Zapravo, već na samu ulazu u izložbeni prostor kustosica Vesna Meštrić odstupit će, posve ispravno, od kronološkoga principa nizanja eksponata. Tako će posjetitelji, kao doista atraktivan uvod u izložbu, najprije naići na nekoliko metara visoku čeličnu skulpturu nazvanu Nada, kasni Richterov rad iz 1998. Ipak, ovdje postoje i određene zamjerke postavljačima izložbe: horizontalna sajla zahvaljujući kojoj ova čitava konstrukcija stoji uspravno nedvojbeno kvari cjelokupni vizualni dojam, baš kao što ni sivo obojen zid u pozadini nipošto ne pridonosi boljoj vidljivosti Nade.

Prolaskom kroz uski hodnik iskorišten za shemu s detaljnom kronologijom Richterova života i rada dolazi se u prostoriju s objektima i projektima osmišljenim šezdesetih godina prošloga stoljeća. To su godine Novih tendencija, međunarodnoga pokreta sa sjedištem u Zagrebu koji je iznova okupio neke bivše egzatovce.

Tijekom toga razdoblja i nadasve aktivna sudjelovanja u Novim tendencijama, Richter se počinje javno i intenzivno baviti plastičkim odnosno vizualnim istraživanjima i eksperimentima. To će se osjetiti i u njegovoj arhitekturi, pa 1961, na međunarodnoj izložbi rada Italia 61, realizira paviljon bez ijedne ravne linije u tlocrtu.

Nadasve zanimljivo rješenje izazvalo je pohvale slavnih mu kolega Le Corbusiera i Piera Luigija Nervija. U to vrijeme Richtera sve više zaokupljaju problemi prostora. Počinje izrađivati svoje znamenite reljefometre – smatrao ih je više instrumentima nego završenim umjetničkim djelima – a istodobno osmišljava i velebni vizionarski projekt nazvan sinturbanizam. Ideja je bila osmisliti gradove sačinjene od divovskih stambenih objekata u obliku drevnih zigurata za deset tisuća ljudi, u kojima bi oni stanovali, radili i rekreirali se. Na taj način poticala bi se kolektivna svijest, a utrošak vremena pri odlasku na posao i povratak kući bio bi sveden na minimum. Riječ je, zapravo, o sjajno osmišljenoj utopiji s ideološkom podlogom jačanja samoupravne svijesti.

Od praktičnih arhitektonskih projekata Richter, primjerice, osmišljava zgradu tvornice Saponia u Osijeku, zatim Vilu Zagorje na zagrebačkom Pantovčaku za potrebe Josipa Broza Tita – kuća je u konačnoj izvedbi bila kompromis pa se ne može smatrati integralnim autorskim djelom – te stambene zgrade na Vrbiku (u suradnji s Berislavom Šerbetićem, Ljubom Ivetom i Olgom Korenik). Brojne nacrte i tlocrte mjestimično upotpunjuje i pokoja maketa, što će svakako pridonijeti zanimljivosti izložbe i kada su arhitektonski laici u pitanju.

Osobitu pozornost kustosica Vesna Meštrić posvetila je i Richterovim vizualno atraktivnim, ali i pomno osmišljenim sistemskim plastikama, svojevrsnim izvedenicama iz reljefomjera, nakon kojih će, sedamdesetih godina, uslijediti sistemske grafike, odnosno sistemske slike. Sva ta istraživanja dosljedno su na tragu ostvarivanja potpune sinteze svih likovnih disciplina, sve u svrhu stvaranja pretpostavki za realizaciju apsolutnog Gesamtkunstwerka. Aktivno i studiozno istraživanje prostora rezultirat će pak prostornim grafikama te nešto kasnijim, iz devedesetih godina, prostornim slikama, možda i najatraktivnijem dijelu izložbe. Prostorna slika zasniva se na pravilnoj razdiobi prozirne kocke na kojoj obojene linije vizualnim preklapanjima tvore trodimenzionalnu slikarsku konstelaciju.

Obilje materijala

Izložba Vjenceslav Richter, buntovnik s vizijom doista nudi obilje materijala, znatno više nego što ga je u ovome tekstu moguće spomenuti ili istaknuti. Je li to obilje prezentirano na način da Richtera doživimo kao jedinstvenu autorsku osobnost koja neprestano teži eksperimentiranju, ali pritom uvijek ima jasne, dosljedne i uvijek precizno elaborirane stavova? Odgovor je uglavnom potvrdan, iako u postavu postoje i dionice koje katkada ne uspijevaju uskladiti preglednost s atraktivnim vizualnim dijalozima, zapadajući tako u monotonu repetitivnost. Ali sveukupan dojam ipak je dobar, čak i vrlo dobar.

Mogli bismo se nakon razgledavanja izložbe zapitati u kolikoj je mjeri stvaralaštvo genijalnog utopista, strastvenoga medijskog sintetičara te prostornog apsolutista uvijek u službi čovjeka aktualno i danas? Odgovor na to pitanje posve je jasan. Itekako je aktualno! Neki urbanistički problemi grada Zagreba naprosto vape za rješenjima što ih je svojedobno nudio Vjenceslav Richter. Primjerice, njegov projekt Savlje, modificiran ili ne, zasigurno bi okončao ili barem drastično smanjio problem rijeke Save kao prepreke, uz istodobno zajamčeno povećanje kvalitete življenja svih Zagrepčana.

A što je s Richterovim utjecajem na suvremene vizualne umjetnike? I ovdje, dakako, ne postoje nikakve dvojbe. Primjera ima mnogo, suviše mnogo da bi ih na ovome mjestu mogli sve odreda navoditi. Ipak, jedan svakako valja istaknuti. Usporedo s prvim danima trajanja Richterove retrospektive u Muzeju suvremene umjetnosti, Zagrepčani su u galeriji Forum imali priliku razgledati sjajnu izložbu Vesne Pokas. Autorica se također bavi problematikom neposrednog aktiviranja prostora, a to čini nadasve elegantno, sofisticirano i, baš poput Richtera, duboko promišljeno.

Ona je ambijentalnom intervencijom u galeriju unijela posve novu i neopipljivu vrijednost, a to je posjetiteljeva svijest o prostoru u kojemu se trenutno nalazi.

I za kraj valja upozoriti na još jednu zgodnu podudarnost: unutrašnjost galerije Forum 1968. projektirao je nitko drugi nego Vjenceslav Richter.