Poljupci straha i smrti

Premda se u obrazloženju izbora programskoga vijeća 32. Gavellinih večeri (Sonja Kovačić, Hrvoje Klobučar i Boris Svrtan) što su se odvijale od 11. do 21. listopada u organizaciji Gradskoga dramskog kazališta Gavella u Zagrebu i najvećim dijelom na pozornicama teatra u Frankopanskoj pred prepunim gledalištima predstava iz Hrvatske i inozemstva u protekloj sezoni kao temeljne odrednice ovogodišnje selekcije izdvajaju dominacija suvremenoga dramskoga pisanja, nadahnuta (su)igra između glumaca i gledatelja te suvremena vizura klasika dramske riječi, osim navedenoga i zbog toga, ali i zbog sudbinske igre suvremenošću, aktualnošću i prošlosti te moći kazališta da izravnije ili neizravnije pokaže probleme i ocrte mizanscenskih poetika sadašnjice u predstavama se, u konkurenciji za nagradu bilo je osam hrvatskih i dvije inozemne predstave, pojavilo još niz zajedničkosti.

Tematski i izvedbeno, u više se predstava nametnula praznina kao sudbina. U domišljenoj predstavi Ljudi od voska Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu nastaloj prema trostavačnoj drami Mate Matišića Ljudi od voska, koja je prije nekoliko mjeseci pobudila veliku pozornost javnosti najviše zbog medijskoga poistovjećivanja sudbine autora sa sudbinom dramskoga protagonista Viktora, Janusz Kica u preciznoj i inovativnoj, a klasičnoj i hrabroj režiji scenski prostor hrvatskoga zlatnoga teatra pretvara u bjelinu pozornice koja, u svojevrsnoj sintezi praznih prostora Petera Brooka, podsjeća na proscenij, unutarnjost i postscenu psihijatrijske klinike i filmskoga te glazbenoga seta: kocke koji se vrte kao u vijugama nalik strukturi mozga oblikuju projekcije izgubljene djece živih pogleda na velikim videozidovima, ujedno zaplećući mrežu životnih niti.

Niz atraktivnih predstava

I mariborska Medeja bavi se teškom sudbinom ostavljene i nemoćne djece, Medejine i Jazonove sinove pretvarajući u sina i kćerkicu na plakatu pokazujući manipulativnu moć medija. Predstava Šest lica traži autora u izvedbi Hrvatskoga narodnoga kazališta Split, u dramaturgiji Matka Botića i režiji Olje Lozica, gotovo ukida kazališni kontekst, pretvarajući glumišnu iluziju u prostor i događanje što se referiraju na replike triju Pirandellovih nerealiziranih scenarija, a nevidljiva djeca pojavljuju se tek na kraju, u strahotnim scenama smrti, pridonoseći dadaističkoj, ekspresionističkoj i nadrealističkoj poetici predstave i višestruko oslikovljenu prizorištu koje otvaraju slike s tarace-balkona, u nedovršenosti identiteta konkretizirajući umrle osobe kao dirigente nevidljivih događanja. Strahotna sudbina djece inscenirana je i u predstavi Črna mati zemla, nastaloj prema romanu Kristiana Novaka, u dramatizaciji Tomislava Zajeca i režiji Dore Ruždjak Podolski, tmurnoga i strahotnoga ozračja u kojoj se osjećaj neutemeljene krivnje dječaka Matije Dolenčeca rastvara u zrcalnu strukturu svjetova mrtvih i samoubojstava sa strahom kao pokretačem potisnutoga sjećanja.

Strah i smrt u temelju su i predstave Moja ti beogradskog Ateljea 212 prema suvremenom tekstu Olge Dimitrijević, koji redateljica Aleksandra Milavić Davies režira u nekoliko punktova koji nalik na uspravljene lijesove i kuće prikazuju strah zbog gubitka prijateljice i strah od agresivne i pohlepne odrasle djece. I predstava Ustav Republike Hrvatske Satiričkoga kazališta Kerempuh na groteskan se način bavi sablastima prošlosti, ali i toplim ljudskim odnosima s također nekoliko scenskih punktova koji se međusobni isprepleću naglašavajući apsurd razdvajanja u režiji Vinka Brešana, prema filmu Ante Tomića i Rajka Grlića u dramaturgiji Željke Udovičić Pleština, kad se početna prijateljeva i završna smrt oca preklapaju s nadom zbog rođenja djeteta.

Strah je od životne praznine, vlastitih frustracija, trema zbog mogućega neuspjeha vidljiv i u predstavi Magic Evening zagrebačkoga Teatra &TD autorskoga dvojca Jelena Kovačić – Anica Tomić, koji nastavlja voajersko-dokumentarno-fiktivno itedeovsko kazalište koje su inaugurirali Nataša Rajković i Bobo Jelčić u sličnim prostorima svakodnevice.

Mogućnosti novog života

O strahu od ljubavi, uzajamnoj mržnji i ljubavi roditelja i djece i nemogućnosti ostvarenja braka i rođenja djeteta govori i predstava Ljepotica iz Leenanea nastala prema tekstu Martina McDonagha u izvedbi Hrvatskoga narodnog kazališta u Šibeniku, u kojoj se drama raskriljuje pred vratima koja otvaraju mogućnost novoga života i onima koja tu mogućnost zatvaraju. U Molièreovu Mizantropu Hrvatskoga narodnog kazališta Ivana pl. Zajca Rijeka Igor Vuk Torbica ostvaruje režiju usmjerenu na rad s glumcima u građenju klasicizmu sukladnih, zrcalnih maski licemjerja i neiskrenosti današnjice, fokusirajući se na spoj političkoga i pirandelovskoga teatra u razgolićivanju ljudskoga licemjerja i lažne poniznosti, velikoga suigrača pronalazeći u točnoj, okrutnoj i moćnoj glumi Jerka Marčića kao Alcestea i ženskoga mu alter ega, Célimène u snažnoj i lucidnoj izvedbi Katarine Bistrović Darvaš. Trenutak u kojem se, na kraju predstave, Marčić okreće leđima publici i u ogoljenoj praznini pozornice kao života klekne krećući u mogući novi pustinjački život svojevrsna je poveznica s početkom života u tuđini Nikole Tesle, koji Filip Šovagović u jedanaestogodišnjemu domišljanju predstave Tesla Anonimus kao autor koncepta postavlja na Scenu 121 u atriju Kazališta Gavella, u lucidnu promišljanju fizikalnih zakonitosti i Teslinih izuma oživljujući i sjećanje na nekadašnji ulaz u tadašnje kino u Frankopanskoj i filmove nastale u Teslinu SAD-u, ali i na glazbenu scenu, vodvilje i kabarete, kao i na izum letjelice bez posade s preciznim i okretnim Markom Petrićem u ulozi Nikole Tesle.

Nagrada mariborskoj Medeji

Kao letjelica s izvrsnom posadom doletjela je u Zagreb predstava Medeja Slovenskoga narodnog gledališča iz Maribora, nastala prema Euripidovoj tragediji, koju smo prije nekoliko godina gledali na Lovrjencu na Dubrovačkim ljetnim igrama i u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu u režiji odnedavno nažalost prerano preminula redatelja Tomaža Pandura, u izvrsnom prijevodu u slobodnom stihu na hrvatski Lade Kaštelan. Vodstvo mariborskoga teatra prvi je put angažiralo za premijerni naslov 13. siječnja 2017. redatelja Olivera Frljića, a Frljić je, koristeći se prijevodom u vezanim stihovima na slovenski Marka Marinčiča s posvećenim i izvrsnim glumačkim ansamblom ostvario jednu od svojih najboljih režija, nimalo izvana akcijašku, kako su vjerojatno mnogi očekivali.

Frljić režiju zasniva na kontrapunktu između dramske radnje i scenskoga događanja, cijelo vrijeme na sceni zadržavajući, najviše u poziciji sjedenja i gledanja vlastitih i tuđih uloga, što omogućuje glumcima/dramskim osobama sagledavanje svijeta i sebe kao teatra u metateatru, cijeli ansambl, u dramaturgiji Gorana Injaca jednako zasnovanoj na vrtnji svijeta i s tim povezanu preslagivanju i preokretanju dijelova dramskoga teksta te dobrom detektiranju psihodrame kao socijalne i drame metateatra, ali i drame velikih i snažnih rezova i u prostornom i u vremenskom smislu. Redukcionistička i atraktivna scenografija Igora Pauške i lucidni kostimi Sandre Dekanić s naznakama rušenja muških i ženskih stereotipa dijele prostor pozornice na dio pred modro-crnim zastorom i onaj iza njega, koji fungira na početku i kraju predstave kao sjenovit pa mitski prostor velikih maski ovnova, tj. Dionizijevih svečanosti i tragosa, koji se spaja s tragedijom današnjice u kojoj dominiraju korupcija, laž, mito, moć maskulinoga, ratnoga svijeta.

Vremenski skokovi i rezovi u minimaliziranju Euripidove završnice mitske strukture vidljivi su u zaustavljanju scenske radnje tehnikom psihobljeskova s jedne strane, kad Medeja, fantastična Nataša Matjašec Rošker, koja dodiruje dubinu arhetipa držeći predstavu na rubu stalnoga propitivanja i tragičnosti kuće bitka, preskače u vlastitu prošlost i budućnost, ili kad s Jazonom, izvrsnim Brankom Jordanom, koji gradi ulogu igrom prikazbene istine i ironičnog odmaka, dolazi do estradnih, zaustavljenih prizora iz zabavljačkih kronotopa laži za naivne, ili kad, npr., umjesto uspavanke pjeva Internacionalu, asocirajući na položaj žene kao ropkinje. Medeja ubija sve muške figure na pozornici davljenjem bijelim rupcem u trenutku njihova govora, čime se pokazuje i gušenje identiteta kao domovine jezika.

Mit o zlatnom runu, jungovski određen kao simbol postizanja onoga što razum drži nemogućim, sjedinjuje simbol nevinosti, runo ovna, i simbol slave, zlato, a u predstavi se konkretizira maskama-sjenama i pokrivenim zlatnim namještajem.

Premda bi Jazon, prema tumačima mita, slavu koju traži trebao spojiti iz niti postizanja istine (zlata) i duhovne čistoće (ovan), uvrnuti svijet predstave – naše suvremenosti, prikazan uvrnutim kolažnim i mozaikalnim ritmom ubijanja Medeju kao kćer kralja i bolubožicu prikazuje u mise en abime silnicama kao ubojicu zmaja – čuvara zlatnog runa, da bi se Medeja i Jazon spojili s demonskim silama i simbolima ucrtanim i jezicima koji se pokušavaju poljubiti kao zmije u poljupcu smrti pri završetku predstave.

Nataša Matjašec Rošker svim sredstvima suvremenoga neovisnoga i institucionalnoga kazališta i glumačkog izraza od kabareta i vodvilja do tragedije i psihodrame koncentrirano i posvećeno prikazuje snažno i slojevito preobrazbu kćeri kolhidskoga kralja, čarobničine nećakinje, polubožice, unuke boga Helija, sunčane zrake u predstavi pretvorene u svjetla reflektora i lampi spojene s tijelima ovnova pretvarajući u ozarenost sjajne, karizmatične glume s partnerima, s publikom i s cijelim svijetom.

Prosudbeno povjerenstvo (Ivana Buljan Legati, Sebastijan Horvat i Damir Karakaš) odlučilo je o ovogodišnjim dobitnicima. Nagrada Dr. Branko Gavella za najbolju predstavu 32. Gavellinih večeri od ukupno deset u konkurenciji za nagrade pripala je predstavi Medeja prema Euripidovoj tragediji Slovenskoga narodnog gledališča Maribor, a zajednički su je primili redatelj predstave Oliver Frljić i intendant toga kazališta Danilo Rošker. Nataša Matjašec Rošker primila je nagradu za najbolju glumicu, za ulogu Medeje u istoimenoj predstavi.

Siniša Popović primio je nagradu za najboljega glumca 32. Gavellinih večeri, za ulogu Nikole u Ljudima od voska Hrvatskoga narodnoga kazališta u Zagrebu. Nagrada za najbolju režiju dodijeljena je Dori Ruždjak Podloski, za predstavu Črna mati zemla Zagrebačkoga kazališta mladih.

Nakon dodjele nagrada kao jedanaesta predstava, izvan konkurencije, na Svečanom zatvaranju prikazana je predstava Kazališta Virovitica David Paquet: 2:14 H, u režiji Roberta Raponje.

Poslije svake predstave u atriju Kazališta Gavella vodila sam iznimno posjećene razgovore s umjetnicima i publikom, koji su i ove godine pokazali da su se na sceni najkarizmatičniji umjetnici potvrdili i kao vrsni analitičari vlastitih uloga i predstava.