Pogled na Matičino nakladništvo

Godine 1945, u dramatičnim trenucima smjene vlasti, mijenja se, dakako, i uprava Matice hrvatske. Njezin odbornik, koji je to bio i u prethodnim godinama, Stjepan Kranjčević rekao je na jednoj sjednici Matičine uprave i ovo: „Mlađemu je naraštaju danas teško prikazati što su za sve te starije ljubitelje knjige značila Matičina izdanja, njezin svakogodišnji književni dar. Bio je to književni dar prvoga reda. Samo mi i oni prije nas znademo to ocijeniti, jer smo preživjeli ono nestrpljivo iščekivanje kola od 7 do 9 svezaka različite veličine, debljine i sadržaja, ono uzbudljivo razrezivanje, listanje i prelistavanje, a onda zanosno i pohlepno čitanje.“ To nije izrekao gospodin koji se sentimentalno odnosio prema prošlosti, nego čovjek koji je desetak godina prije izazvao prijepore u Matičinoj upravi tvrdnjom da ne vidi ništa velikoga u tobože velikoj hrvatskoj povijesti. Navedena njegova izjava o tome kako su čitatelji doživljavali pojavu Matičinih knjiga zanimljivo je svjedočanstvo o značenju i vrijednosti Matičina izdavaštva u njezinoj 175 godina dugoj povijesti.

Već pri utemeljenju Matice ilirske 1842, koja će 1874. postati Matica hrvatska, prvi predsjednik grof Janko Drašković izrekao je riječi koje su bezbroj puta navođene, a mislim da su važne i za temu našega znanstvenoga skupa: „Najpoglavitija svrha društva našega jest: nauku i knjiženstvo u našem narodnom jeziku rasprostranjivati i priliku mladeži dati da se domorodno izobrazi. Ovamo najviše spada utištenje vrstnih knjiga za priličnu cijenu.“ No dodat ću još jedan navod iz Draškovićeva govora održana prije Matičina utemeljenja: „Korist preladkoga našega naroda i domovine privesti ćemo, ako naš jezik temeljito i savršeno naučimo. Ako zatim koristne knjige drugih izobraženih naroda u naš jezik prevedemo ili sami takve osnujemo. Ako trgovačku i poljodjelsku vrst izbistrimo, najviše pako ako primjerno odhranjenje naroda našega i pridobavljenje većega imetka njemu pripravimo.“

Ta dva navoda pokazuju da je knjiga, dakle izdavaštvo, u prvom planu, da se odmah misli i na knjige domaćih autora i na prevođenje, ali se također može očitati da Matičini utemeljitelji ne zamišljaju Maticu samo kao izdavačko poduzeće, nego izdavaštvo treba poslužiti široj djelatnosti, koja uključuje dosezanje određenih kulturnih, ali i gospodarskih i političkih ciljeva. Misli se na ukupan čovjekov život.

Izdavački počeci

Što se od planova ostvarilo u prvom razdoblju, u onom kada Matica nosi ilirsko ime, u onih dakle malo više no tri desetljeća?

 Izdavaštvo je u prvom razdoblju skromno – ukupno je u te 32 godine otisnuto dvadeset naslova, Matica je uz to posve preuzela u svoje ruke Kolo, od 1852. izlazit će Neven u 700 primjeraka, a 1869. počet će izlaziti ­Vienac s prvim urednikom Đurom Deželićem. To je Matičina izdavačka djelatnost u prvom razdoblju, skromna po broju, ali i takva jasno pokazuje namjere i iz nje se mogu vidjeti okolnosti u kojima Matica djeluje.

Iz ondašnjih zapisnika Matičinih upravnih tijela vidi se da je novaca bilo i za mnogo ambicioznije planove, da Matica poziva, raspisuje nagrade, obraća se izravno mogućim autorima, ali nerijetko mora konstatirati da odziv ne zadovoljava, da stižu rukopisi slabe kvalitete. Slika je to stanja u kojem broj ljudi sposobnih da pišu nije velik, a među njima samo dio drži normalnim da piše na hrvatskom jeziku.

Ali što pokazuje ono što je objavljeno u prvom razdoblju? Legendarno prvo Matičino izdanje, Gundulićev Osman, kojemu je 14. i 15. pjevanje napisao Ivan Mažuranić (koji je napravio i rječnik, dijelom tumač), bilo je brzo rasprodano. Gundulićeva ijekavska štokavština objedinila je hrvatski kulturni prostor, tada i prije i poslije fasciniran hrvatskom književnošću iz Dubrovnika: to objedinjavanje ostat će trajna tendencija Matičina izdavaštva, a iz prvoga razdoblja spominjem 1862, kada Matica u povodu stote obljetnice smrti Andrije Kačića Miošića izdaje 4000 primjeraka njegova Razgovora ugodnoga naroda slovinskoga, prodaje primjerak po jednu forintu i nastoji da se knjiga proširi po cijelom hrvatskom prostoru, posebice po hrvatskom sjeveru, gdje je bila manje poznata.

Već u ranim fazama Matičina izdavaštva npr. nastojat će se objavljivati što više djela iz slavenskih književnosti, što će se, iz ponešto drukčijih razloga, ponoviti u vrijeme komunističke vlasti. Iz brojnih se primjera vidi da se u Matici od početka njezina postojanja redovito zalažu za nisku cijenu knjiga, za „priličnu cijenu“, kako bi rekao prvi predsjednik Janko Drašković. Opće je poznato da su se Matičina izdanja odlikovala ljepotom, tj. primjerenom likovnom opremom, pa to u spoju s niskom cijenom vidim kao neprestano Matičino nastojanje, stalni Matičin idealizam, koji se vidi i na drugim poljima, da u svojoj djelatnosti spoji ono što se čini nemogućim spojiti, sve s namjerom da se učini što više. No situacija s cijenom Matičine knjige u početnom razdoblju dobar je primjer koji buduća razdoblja nisu uvijek uspješno slijedila: mislim na činjenicu da u prvom razdoblju Matičini čelnici nisu u napasti da često daruju knjigu: ona mora biti jeftina, ali je članovi i ljubitelji moraju kupovati, a ne dobivati na dar.

Gundulićev Osman trebao je pokazati hrvatsku slavnu književnu prošlost, ali u Matici su znali da je dobro da odmah pokažu i brigu za suvremena djela pa je u Beču iste 1844. otisnuta Demetrova Teuta. Pri izboru sigurno nije bilo nevažno da je Teuta ilirska kraljica, uostalom u Beču je otisnuta jer su tamo cenzori bili blaži prema ilirskom imenu nego oni u Zagrebu.

Briga za suvremenu književnost vidi se i u odluci da se tiskaju djela Stanka Vraza u pet knjiga (od 1863. do 1877), „ljubimca naroda“, kako ga je nazvao Ivan Kukuljević Sakcinski. U tom se prvom razdoblju vidi da će Matica nastojati obilježavati velike i važne obljetnice hrvatske kulture i hrvatske povijesti. Najbolji primjer iz toga razdoblja jest 300. obljetnica pogibije Nikole Šubića Zrinskog. Matica ilirska objavljuje svoje u znanstvenom pogledu dotad najvažnije djelo Život Nikole Zrinjskoga, sigetskoga junaka svojega potpredsjednika, povjesničara Matije Mesića. Objavljuje i djelo Zrinjska zviezda. Tristoljetnik sigetskim junakom u kojoj se nalaze tri pjesnička djela u čast „hrvatskoga Leonide“. Autori su Ivan Trnski, Vladislav Vežić i Ivan Kukuljević Sakcinski.

Udžbenici i znanost na hrvatskom

Spomenuti povijesni i filološki naslovi pokazuju da se ni u prvo vrijeme ne misli ostati na beletrističkom polju, da se želi pokloniti puna pažnja historiografiji, filologiji, prirodnim znanostima i začetke svega toga vidimo npr. u skromnom Drobničevu Ilirsko – nĕmačko – talianskom rĕčniku iz 1849, koji najavljuje buduću veliku Matičinu leksikografsku djelatnost, a Šulekovo Biljarstvo (1859) i Pojavi u zraku Ivana Perkovca (1860) svjedoče o nastojanju da se stvori hrvatska prirodoznanstvena terminologija. Šulek, ne jednom, naglašava kako hrvatska djeca moraju na svom jeziku dobivati udžbenike i druga djela iz prirodnih znanosti.

Desetljeće prije isteka 19. stoljeća čini se da je generalno usmjerenje Matičina izdavaštva oblikovano jer se izrijekom spominju (i izdavanjem su potvrđeni): beletristika, domaća i strana, grčki i rimski klasici, hrvatska usmena predaja, historiografija, prirodne znanosti, glazba, a posebice se osjeća namjera da se objavi što više knjiga o Bosni i za Bosnu.

Naravno, Matica će poslije u svoje izdavačke planove uključivati i nove struke.

I Matičina prevoditeljska djelatnost počinje već u prvom razdoblju i bila je najavljena već u Draškovićevim govorima kao znak otvorenosti onih koji su Maticu vodili. Počela se ostvarivati 1862. prevođenjem djela njemačkoga pisca za djecu Joachima Heinricha Campea (1746–1818) Crtice iz Kolumbova života ili Odkritje Amerike (prev. Božidar Budinjački, tj. Vaso Bratelj), Kortes ili Odkritje Amerike (preveo Tadija Smičiklas) i Pizar ili Odkritje Amerike (prev. B. Budinjački). To je početak nevjerojatne Matičine prevoditeljske djelatnosti, koja svjedoči o tome da nikakva zatvaranja nije bilo, što ne znači da kakva uskogrudna dušica nije tu i tamo jaukala da se zanemaruje naše hrvatsko.

S obzirom da sam iz prvoga razdoblja mnogo nabrajao, mogao bi se stvoriti krivi dojam. Zato ponavljam da u prve 32 godine mnoge od tih godina u rubrici „nakladništvo“ imaju nulu, da se izdavaštvo mučno stvara, da novac nije najvažniji uzrok, nego manjak spisateljskih snaga, a i naviku da pišeš na hrvatskom stručna djela trebalo je tek stvoriti. I Kolo i Neven imaju ozbiljnih problema, Neven i političkih. Stihovi Ivana Filipovića koji govore da smo trebali manje brbljati, a više raditi pa bismo bili bliže cilju ocijenjeni su kao napad na državni poredak pa su i on i urednik Bogović završili u zatvoru. I to će se u Matičinoj povijesti ponavljati i takvi će događaju uvjeravati hrvatski svijet da Matica ne pristaje biti podružnicom nikakvih političkih udruga. I ta činjenica i ona druga, posve prirodna, da su se u Matičinim upravama smjenjivali ljudi različitih sposobnosti i da je Matičina povijest, kao i povijest svake druge ustanove sinusoida, s usponima i padovima, uvjetovala je različit broj i različitu kvalitetu knjiga. Najvažnije je bilo snaći se u prekretnim vremenima i razumjeti novosti u dolazećem vremenu.

Matica je, i kad su stasali novi izdavači, bila ustanova osobita povjerenja, a vidi se i jedno od stalnih očekivanja da Matica prodre u široke slojeve društva, kao što se povremeno i ne osobito rijetko vide očekivanja da Matica objavi znanstvene, stručne ili beletrističke naslove koji nisu namijenjeni tim širokim slojevima, nego su elitni u smislu dosezanja najviših vrijednosti, kadšto još nedosegnutih u našim prilikama. To pripada u ono što sam nazvao „spajanje nespojivoga“, nespojivoga osobito u onim trenucima kada nemaš širinu, kadrovsku ni drugu, da to ostvariš. Naša Mala knjižnica sa svim svojim rukavcima počela je 1906. izdanjem Šišićeve Hrvatske povijesti i mnoštvo knjiga u njoj pokazuje to nastojanje da govoriš na najvišoj razini i da pri pisanju uključiš što više mehanizama koji će većem broju ljudi omogućiti da čitaju ponuđeno. Od godine 1877. do 1896. Matica je skupila 130 zbirki usmene književnosti jer se o tome primjereno brinula i jer je ona obično bila prva adresa kojoj su se skupljači obratili i jer je ona i sama ljude poticala da skupljaju.

Čuvati visoku razinu značilo je ne samo izabirati i pridobivati vrhunske autore nego i one kao Ljubo Babić, Vladimir Kirin, Vladimir Paar i druge koji su se brinuli ne samo za doličnu nego i za uzornu opremu knjige, trebalo je naći ljude kao Stjepan Ivšić i Blaž Jurišić, koji su se brinuli da Matičina izdanja vode primjerenu brigu o jeziku. Da ne spominjem npr. procesiju prevoditelja koji su usko surađivali s Maticom, od Milana Bogdanovića, Tome Maretića, Kolomana Raca do Mirka Tomasovića i Mate Marasa, da spomenem samo neke.

Izazovi najnovijeg doba

Najnovije doba, dakle ono od uspostave suvremene demokratske Hrvatske, po broju izdanih knjiga ne samo da ne zaostaje za prošlim vremenima nego ih brojem izdanja uvelike nadmašuje. Od 1990-ih, kada je glavna urednica Jelena Hekman, samo u središnjici i bez NZMH u više će godina biti premašena brojka 60 pa i 70. Ako tomu dodamo da su ogranci počeli objavljivati redovito stotinjak knjiga godišnje, dobit ćemo neku sliku što se količine tiče. Žive ne samo Vijenac, Kolo i Hrvatska revija nego deseci časopisa koje u drugim pa i manjim sredinama objavljuje Matica hrvatska.

Kako je s kvalitetom? Samo bi podrobna analiza mogla dati pouzdan odgovor. Ipak, mislim da se, što se tiče knjiga koje su izašle u središnjici, za malo njih može reći da su slabe, premda se može legitimno postaviti nekoliko pitanja koja se svode na ono jesmo li mogli bolje. Je li u našim nakladničkim planovima moglo biti više sustava i još više ambicioznih izdanja? Jesmo li mogli izdati više knjiga u ediciji Stoljeća hrvatske književnosti i jesmo li mogli izbjeći neke filološki slabo pripremljene knjige u toj seriji? Možemo li važne serije kao što je Povijest Hrvata objavljivati brže? Imamo li previše biblioteka i bolujemo li od pretjerana straha da se neka knjiga ne nađe u krivom pretincu pa uz tako velik broj biblioteka imamo i tako mnogo posebnih izdanja? Zašto tako rijetko objavljujemo suvremenu hrvatsku prozu? Itd.

Odgovori na ta i slična pitanja neće biti potpuni ni pravedni ako ne uzmu u obzir prilike u kojima Matica hrvatska djeluje.

Ipak, nije nikakvo obljetničarsko pretjerivanje ako kažemo da je povijest Matičina nakladništva svijetla strana povijesti hrvatske kulture, da Matičino izdavaštvo doista pokazuje kako je ustanova uvijek vjerovala u važnost kulturnoga čina te se imamo čime ponositi i na čemu dalje graditi.

Cjeloviti tekst izlaganja bit će objavljen
u zborniku znanstvenog skupa