Naslage suza i boli

Izronio je iz lošinjskoga arhipelaga kako bi se, nakon tisućljećâ mira i spokoja u morskim dubinama, vratio na svijet da promatra i svjedoči o modernom vremenu i svemu što to vrijeme tišti. Pozornicu Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu ispunili su, na praizvedbi 13. listopada, duh i metafora Apoksiomena, mladoga atlete čija se antička ljepota uzdiže nad svakim vremenom.

Brazilsko-belgijski koreograf Claudio Bernardo (1964), bivši plesač Béjartove baletne trupe, aktivan je i plodan na međunarodnoj koreografskoj sceni. Prije nekoliko godina Francuska akademija lijepih umjetnosti odlikovala ga je za promicanje brazilske kulture u frankofonskim zemljama. U stvaranju baletnoga Apoksiomena, čija bi se forma mogla okarakterizirati kao koreodrama, važnu je ulogu imala dramaturginja Lada Kaštelan, zadajući plesnim i scenskim promišljanjima univerzalan cilj svevremenskoga lûka od antike do današnjice.

Povezujući elemente grčkog mita o Trojanskom ratu sa stihovima iz Euripidove antiratne drame Trojanke, grupiranim u pet pjesama, Lada Kaštelan odredila je svekoliku zamisao o stradanju suvremenih patnika, izbjeglica koji se, u potrazi za slobodom i boljim životom, upućuju na put preko mora te često doživljavaju Apoksiomenovu sudbinu da ih progutaju dubine. Davna vremena ne odjekuju samo u sadašnjosti, njihov odjek neće prestati ni u budućnosti. Kao što je Odisej težio prema Itaci, stotine tisuća ljudi, prkoseći morskim prostranstvima, danas teže prema Lampedusi, da bi se očistili, sastrugali sa sebe naslage suza i boli.

More je oduvijek nadahnjivalo skladatelje, zahvalno za tonsko slikanje. Glazba Tamare Obrovac pridonijela je ugođaju djela, naznačavajući grčki melos i antički arhetipski zvuk. Ritmovi su mjestimice poprimali domorodački stil, a elektroničku glazbu kao dodatnu poveznicu skladao je Yves de Mey. Glazbu su izveli i snimili bubnjar Krunoslav Levačić i violinist Bruno Urlić. Pjesme na starogrčkom jeziku uživo su pjevali plesači, odlično se u tome iskazavši (basiranjem se istaknuo Alen Gotal), zahvaljujući pripremi vokalne pedagoginje Sofije Ameli Gojić.

U cjelini, predstava je ostvarila organsko jedinstvo u odašiljanju poruke. Sedamnaestoro pojedinačno odabranih plesača Zagrebačkoga baleta uživjelo se u interpretiranje ljudskih sudbina i nesreće koja ih određuje, fragmenata životâ i fragmenata vremenâ, brođenja splavima prema spasenju. Kostimograf Silvio Vujičić odlično je, kao motive, aplicirao Apoksiomenove podmorske inkrustacije, dok je scenografija Svena Jonkea odlično izrazila dramatičnu vjetrometinu.

Koreografski pokret Claudija Bernardija dinamičan je i skladan, ali je u drugom planu jer prevladavaju dramaturška i režijska komponenta predstave, kao i izvrsna igra plesača. Tragična scenska igra, s krikom, i ovdje će istaknuti dodatnu patnju i žrtvu žene kao seksualnog objekta, u tumačenju Cristiane Rotolo, ali i drukčiju vrstu dominantne božice Natalije Horsnell. Likovi se pojavljuju, gube se u grupi, nestaju. Lijep je duet Ive Vitić Gameiro i Guilhermea Gameira Alvesa, prije njezina stradanja. Možda smo, na trenutak, prije njegova zarona u more, uza zvuke violine, na sceni vidjeli i sama Apoksiomena, utjelovljena u tumačenju Andree Schifana. A lirski provodni motiv cijele predstave bila je Milka Hribar Bartolović.

Apoksiomen poručuje neka zavolimo vrijeme u kojemu živimo, iako nam se čini najgorim, jer svako vrijeme nosi svoje strahote. Za razliku od Apoksiomena, sadašnje vrijeme jedino je kroz koje plovimo i u kojemu postojimo. Nakon zagrebačkih izvedbi Apoksiomen će gostovati u Liégeu i Namuru.