Mirogoj na kraju listopada

U listopadsko popodne babljega ljeta cinkuš kod Krista Kralja najavljivao je prolaz pogrebne povorke. Svi su zastali: i bijesni auti i nestrpljivi vozači. I ja sam. Sjetan prizor. Ispred lijesa samo svećenik i jedna žena, a za lijesom (na kolicima, vozilo je otmjenija verzija) koracalo je ukupno pet ljudi. Je li pokojnik bio toliko star da su svi njegovi umrli već davno? Ili je tako, sam, proživio cijeli život? Ispraća li ga to tek šaka radoznalih baba iz susjedstva kojima je sprovod tema za naklapanje? Povorka, koja to i nije bila, začas je minula. Pogledala sam u ono što je na Mirogoju uvijek lijepo: arkade. Ujesen su najljepše. Splet zelenoga, žutoga, crvenoga lišća koje prianja uz ciglaste zidove i penje se do elegantnih kupola Hermana Bolléa, graditelja koji je u Hrvatskoj gradio mnogo, a takve ili izrazito volite ili izrazito ne volite. I njega su i hvalili i osporavali. Drugi arhitekti. Zvuči poznato.

Na mjestu gdje sam stajala uskoro će biti štandovi s grobljanskim cvijećem i svijećama. Dolaze Sisvete, Sesvete, Svi sveti i Dušni dan, jer 1. studenog slavimo i častimo sve one poznate i nepoznate svete, a na Dušni dan razmišljamo o svojim pokojnicima, pa im čistimo počivališta i ukrašavamo (eufemistički rečeno) tihi dom cvijećem. Najčešće onim grobljanskim kojemu je tada sezona, a kod nas je glavni takav cvijet krizantema. Ime je dobila po svojoj najčešćoj boji, žutoj, od grč. khrȳsós, zlato + ánthemon, cvijet (preko lat. chrysanthemum), doslovno zlatni cvijet. No krizantema ima više od trideset vrsta, pa se razlikuju i bojom (žute, bijele, ljubičaste) i veličinom (velike grudaste, do srednjih i malih glavica).

Nama je krizantema simbol prolaznosti života, smrti i žaljenja (nije svuda tako), pa je zato u svakom cvjetnom aranžmanu koji o Sisvetama nosimo na groblje. Otkada traje taj običaj? Krizanteme su se u zapadnoj Europi pojavile u 17. stoljeću, a kao grobno cvijeće datiraju od studenog 1919. i prve godišnjice Dana primirja u Prvom svjetskom ratu. Tadašnji francuski predsjednik Raymond Poincaré naložio je da se cvijeće položi na sve grobove preminulih u ratu, a kako su krizanteme u to vrijeme među rijetkim cvjetovima u cvatu, upotrijebljeno ih je više od trideset tisuća. Odonda one svake godine u to vrijeme u zapadnoeuropskoj tradiciji ukrašavaju grobove naših pokojnika.

No u tim aranžmanima ima i drugoga cvijeća, npr. špina i margarita. Špine u rječnicima izazivaju smijeh. Zabilježeno je samo njihovo značenje pipa, slavina. Pa tko bi pametan tim vodoinstalaterskim rekvizitom ukrašavao grob! A špina je i cvijet, latica poput igala, koji se asocijativno može dovesti u vezu s iglom bez ušiju, a s glavom (špenadla, batišnjica, babljača, babuška, bočka). I špine su najčešće ljubičaste, žute i bijele, dakle istih boja kao i krizanteme.

Cvijet margareta, margarita (slov. marjetica) ime vuče od grč. margarıˉ΄tes, lat. margarita, biser, odakle i žensko ime Biserka. U ovu smjesu miješa se i margarin, preuzet iz fr. margarine preko njem. Margarine. Njegov je sastojak margarinska kiselina, što također potječe od grč. márgaron, biser. Taj je namaz (navodno ga ni životinje ne jedu) prozvan tako po svojoj žućkastoj bisernoj boji. Zvijezda je TV-reklama, no ja ću, dokle budem mogla i dokle ga bude, ostati vjerna maslacu, jer on je takav da se ne baca kao biseri pred svinje (Margaritas ante porcos).

Za Sisvete će rijeke ljudi pohrliti na groblja. Još od prasl. prijevoj greb / grob (grabiti, grabljati, grepsti) javlja se samo kao imenica i u izvedenicama: grobar, grobni, grobište, grobnica, Grobnik, Grobničko polje, Grobnica (kod Zadra). Toponimi su zacijelo još u vezi s prvotnim značenjem grepsti u poljodjelstvu, krčiti. Cimitar, a i to znači groblje i grobište, potječe od grč. koimētérion / kymeterion, što je mjesto gdje se spava, spavalište. Za kršćane pokojnici koji su umrli u Gospodinu spavaju smrtnim snom i čekaju uskrsnuće. I na mnogim grobnim natpisima piše da tu X. Y. sniva svoj vječni san.

Oblik cimiter rabi se od 14. stoljeća (uz cemeter, cimatorij, cimitar, cimiterij, cimitorij, cintor, cintorom, simatorij, šamatorje, šimatorij). Neki rječničari izjednačuju grob i grobnicu, a neki ih razlikuju. Mislim da ih treba razlikovati. Grob je jama iskopana za ukop lijesa, humak s pokojnikovim imenom, datumom rođenja i smrti te vjerskim znakom, a grobnica je veći obzidani grob ili cijela kuća. Čovjek koji je nekoć nosio mrtve do groba i ukopavao ih zove se grobar, groboder, ukopnik ili rakar. Raka, nastala metatezom od arka, Noina korablja u kojoj su se spasili Noa i njegovi sinovi, prije nam je grobna jama, grob, nego mrtvački kovčeg, sanduk, lijes (...kano raka čini ti se grobna, Đuro Arnold). Slovenci groblje zovu po glavnoj aktivnosti na njemu, pokopališče.

Grob je čest u frazeologiji. Povjeravamo se onima koji će šutjeti kao grob, neki nam obećavaju vjernost i ljubav do groba, no ima i onih koji nam kopaju grob, svojim nas postupcima tjeraju u grob, pa će oni koji su već jednom nogom u grobu brže podleći. A dok se još nismo ni ohladili u grobu, napravit će suprotno našim željama. Nemoćni i iznemogli zaprepaste nas svojim izgledom kao da su iz groba ustali, oko njih se širi grobna tišina, nijema šutnja, mrtvilo. Oni su sve tajne (i svoje i tuđe) odnijeli u grob, pa su i sami postali kao grob. Možda se i sa svojim cipelama kao dječji grob i okreću u grobu gledajući kako se mi današnji ponašamo.

Od revolucionarne upotrebe grobova (Bolje rat nego pakt / bolje grob nego rob) više volim, daleko od tih bukača, besciljno tumarati po groblju. Nema mi ljepšeg nego kad groblje opet utone u onaj tihi, gluhi i samotni mir kakav zavlada kad odu i zadnji posjetitelji. Mene po Mirogoju uvijek prati pastozni alt nezaboravne Marijane Radev i završni stih Brahmsove popijevke Na groblju: „Izmoren borbom teškom vijek svak spi / A grobljem lebdi šapat tih / Smirenje.“ Da tko i poželi upotpuniti svoj ugođaj ovom pjesmom, teško bi. Tih crnih vinilskih ploča više nema.