Meditativna čistoća izraza

Na nedavnoj izložbi u galeriji Matice hrvatske predstavljeni radovi Marte Živičnjak osvježenje su i u likovnom i u koncepcijskom smislu. Promišljanje prostora u kojem izlaže i njegovo inteligentno ovladavanje prva je stvar koja će privući posjetioca ove tihe, nenametljive i meditativne izložbe. Kombiniranjem velikih formata i manjih kompozicija postavljenih na zidove galerije s light boxovima i jednom većom ambijentalnom instalacijom Marta Živičnjak ostvaruje delikatnu sintezu rada i prostora u kojem izlaže, gdje se radovi gotovo mimikrijski stapaju sa samim prostorom, koji im istodobno daje simbolički okvir unutar kojeg će djelovati. A djeluju na nas meditativnom čistoćom, plemenitom nevinošću duha koji izbija iz kompozicija. Ovdje je prije svega prisutan duh koji se odmetnuo od okova materijalne stvarnosti i njezina pritiska na pojedinca.

Marta Živičnjak ne posvećuje se deskripciji ili tumačenju svijeta oko sebe, ona ga s lakoćom prevladava stvarajući vlastiti nematerijalni svemir unutar kojeg bira egzistirati. Prisutan je tu eskapizam u najboljem smislu riječi. Stvarnost koja nas pritišće svojom težinom, Marta nadilazi snagom svog duha utječući se kreaciji. Momentu kad „bijeg“ i „uzmak“ prestaju biti signal slabosti i postaju načinom pojedinca da tu istu stvarnost oplemeni, da joj se uzmičući u konačnici vrati i da je poboljša vlastitim djelovanjem. Pronalazeći nadahnuće za rad u nečem tako običnom kao što je papir, ona intervenira u njegovu predmetnost skalpelom urezujući oblike i šare mijenjajući mu tako tvarnost.

Apstrahiranjem motiva iz stvarnosti poput kore drveta ili lista biljke ostvaruje dinamične kompozicije nalik na strukturu paukovih mreža, noćnog neba ili mikrokozmos staničnih struktura. Marta istinski transformira predmetni svijet pretačući ga nizom asocijacija u nešto sasvim drugo. Tako površina kore drveta postaje nebeski svod osut zvijezdama kad umjetnica papirnate strukture u koje je intervenirala postavi u boksove i osvijetli ih iznutra. Ona rezbari u papiru, provodi pomalo nasilan čin na nečem što je već samo po sebi krhko i lako uništivo, ali bez želje da ga poništi već s namjerom da u „suradnji“ s tim materijalom stvori još delikatniju, još krhkiju i nestalniju materičnu strukturu. Na taj način stvorene površine glasaju se titrajima, kao što u predgovoru izložbi ističe i Marijana Paula Ferenčić. Martine kompozicije nisu samo vizualno atraktivne, one, kao što djeluju na oko, stimuliraju i naše auditivne senzore jer iz njih izvire nježna melodija čije taktove čujemo u unutrašnjosti svog duha. Tek kroz tu pritajenu sinesteziju moguće je razumjeti rad Marte Živičnjak i njezinu osobnu i osebujnu poetiku te eventualno krenuti u ozbiljnije promišljanje njezina likovnog izričaja.