Kolica

Među izrekama koje u sebi sažimaju narodnu mudrost osobito su zanimljive one kojima se želi istaknuti kako će netko tko sad lakomisleno pravi štetu jednoga dana biti kažnjen za svoje nepodopštine. Pa se u Zagrebu kaže Svaka rit dojde na šekret, a drugdje Doći će maca na vratanca. Te su izreke zasnovane na nekome stvarnom iskustvu, pa su zato i oblikovane tako da je njihov sadržaj lako zamisliti u zbilji: svakome je jasno da rit doista ide na šekret i da maca redovito dolazi na vratanca. Ima među tim izrekama i jedna koja kaže ovako: Doći će gica na kolica. Oko njezina sadržaja ja sam dugo lupao glavu.

Jer nikako mi nije bilo jasno zašto bi gica – to jest svinjče – došla na kolica. Mačka će na vratanca doći radi hrane, stražnjica će na zahod doći iz svojih razloga, ali što ima gica tražiti na kolicima? Ta nema ondje ni krumpirovih ljusaka, ni napoja, ni ičega što bi krmetu moglo biti zanimljivo. Onda sam shvatio: nije riječ o tome da bi gica svojom voljom došla na ta kolica – kao što se može pretpostaviti za mačku i za guzicu – nego će je onamo staviti netko drugi. Taj drugi bit će njezin vlasnik. Zašto pak on stavlja gicu na kolica? Postoje dva odgovora, oba jednako nepovoljna za gicu. U blažoj – i duljoj – varijanti, vlasnik će gicu odvesti kući, da bi je utovio i ujesen zaklao. U kraćoj – i okrutnijoj – varijanti, odvest će je ravno k mesaru, da bi je ovaj pretvorio u šunke i kobasice.

Ali ne pričam ja sve to zbog svinje, nego zbog kolica. Jer iz te se izreke jasno vidi da su kolica u jednom razdoblju bila i česta i važna, pa su bila svakome poznata i bilo je posve logično da postanu i dio narodne mudrosti. Bez kolica se, doista, prije nekoliko desetljeća uopće nije mogao zamisliti naš život.

Dijelila su se na dvije vrste. Jedno su bile takozvane tačke: imale su jedan kotač s prednje strane, pa prostor za teret, i dvije duge ručke, koje je korisnik kolica gurao i tako vozio tačke pred sobom. U tačke nije moglo mnogo stati, ali su bile nezaobilazne na gradilištima i na sličnom mjestima gdje su prolazi uski, a nagibi veliki. Drugo su bila kolica na četiri kotača, koja su često bila načinjena kao prava seljačka kola, s poprečnim letvama, s rudom i kotačima koji su bili okovani željezom. Ta su kolica bila prostranija od tački, i mogla su se samo vući, a koristila su se onda kad se nešto prevozilo po ravnome. Savršenija varijanta tih kolica imala je gumene kotače s kugličnim ležajevima, ali to je već bila dekadentna faza, kao i ono kad su se na gradilištima pojavila kolica s dva kotača zvana japaner.

No nisu toliko ni važne sve te varijante u oblikovanju – a sigurno sam koju i zaboravio – nego je presudno to što su nam kolica olakšavala život, pa su zato stalno bila u upotrebi, jer ljudi su ih posuđivali jedni drugima.

U to se vrijeme spremala zimnica, i to u velikim količinama. Pa kad je trebalo s tržnice dopremiti kući krumpir, ili zelje, ili jabuke, kolica su bila pravi spas. Oni koji su imali voćnjake i vinograde vozili su na kolicima plodove svoga truda, a također razne posude, poput bačava i kanti. Nisu se ljudi tada lako odlučivali da unajme profesionalnog prijevoznika (a to su bili uglavnom kočijaši), jer to je bilo skupo, pa su zato na kolicima prevozili madrace koje bi kupili, i prve frižidere, i električne štednjake, pa one goleme tadašnje televizore, koji put bi kolica znala i u selidbi odigrati važnu ulogu. A da i ne spominjem kako su praktična bila kad je trebalo dopremiti novokupljeno svinjče kući s vašara.

Pritom su kolica doživljavala i stanovitu evoluciju. Ne govorim tu o usavršavanju njihove karoserije i kotača, nego govorim o promjeni njihova oblika. Bilo je došlo vrijeme kad su naši ljudi nabavili automobile, ali je njihov život i dalje imao prilično sličan tok kao i onda kad su vukli kolica po gradskim ulicama: trebalo im je, dakle, da nešto prevezu s mjesta na mjesto u vlastitom aranžmanu. I tu su kolica doživjela veliku preobrazbu prije nego što će zapjevati svoju labuđu pjesmu. Ona su se, naime, pretvorila u automobilsku prikolicu.

Ta prikolica imala je dva kotača, bila je s automobilom spojena i električnim žicama, pa su se na njoj palila stop-svjetla i žaruljica koja je osvjetljavala registarsku pločicu, identičnu onoj na autu. Ali u toj se prikolici vozilo ono isto što se nekada vozilo na kolicima: vreće krumpira, plastične bačve za drop, crijep za pokrivanje vikendice. Vjerujte mi: valjda pedeset posto svih automobila u Zagrebu imalo je tada kuke za prikolicu, i kad biste kupili novi auto, odmah bi se našao netko da vam ponudi da po povoljnoj cijeni montira tu kuku, i jako bi se čudio ako biste to odbili.

I to je, kažem, bio posljednji vatromet pred uminuće tih prikolica, a i načina života koji su one simbolizirale. Danas ih možete vidjeti sasvim rijetko, a to je najbolji znak da se sve promijenilo. Pa i sama činjenica da vam ovdje o tome govorim svjedoči da je riječ o nečemu što je sad već daleko i egzotično.

Za ljude mojega naraštaja to je nerazdvojni dio života. Dapače, mi svoje djetinjstvo ne možemo zamisliti bez kolica: možemo bez onih u kojima su nas vozili dok smo bili dojenčad, a ne možemo bez ovih u kojima smo mi vozili neke stvari, a katkada i sebe. Tražili smo uvijek da nas povedu kad bi se po nešto išlo kolicima, jer dok su bila prazna, u njima smo sjedili mi i uživali. A osim toga, kad bi se to po što se išlo dovezlo kući, odrasli bi bili zabavljeni istovarivanjem i smještanjem tih stvari, a kolica bi tada ostala slobodna. Inače nam nisu dali da se njima igramo, ali sad bismo iskoristili priliku. Vukli smo u kolicima jedni druge na smjenu, a ako je u blizini bila kakva nizbrdica, nabili bismo se svi u kolica, a najstariji među nama držao bi rudo i nastojao upravljati. To se završavalo prevrtanjem i modricama, ali je svejedno ostalo u najboljem sjećanju.

I zato i sam svoj život tumačimo sebi uz pomoć kolica. Ja se, na primjer, ponekad pitam što se dogodilo sa svim mojim igračkama, a i s drugim predmetima koji su mi bili važni. I uvijek mi se čini da ih je netko morao natovariti na kolica i odvesti nekamo daleko. A kamo bi ih odvezao nego u ropotarnicu?