Hvala vam za radost!

Tako se vodi kazalište! Miran Ha­još, ravnatelj Kazališta Virovitica i profesor produkcije na Umjetničkoj akademiji u Osijeku, pozvao je na koprodukcijsku suradnju najbolje hrvatsko lutkarsko kazalište već desetljećima: Kazalište lutaka Zadar. Zajedničkim su snagama napravili predstavu koja će osvojiti i djecu i odrasle i koja će, zasigurno, ubrati brojne nagrade na domaćim i inozemnim festivalima.

Zadrane oduvijek odlikuje to da s minimalno sredstava daju maksimum. Za razliku od ostalih lutkarskih kazališta, osobito Zagrebačkoga kazališta lutaka, oni ne grade svoje predstave na iznimnim likovnim umjetnicima čije pokretne skupe kipove pokreću najčešće sakriveni glumci koji se znoje pod crnim krinkama ili se skrivaju iza paravana. Zadrani su otkrili lica svojih glumaca, osam dasaka, tri sanduka na kotačićima, dvije glumice, dva glumca, jednostavna krpena lutka jazavčarke, gusana i mačka (ali podatna za animiranje) i to je cijeli svijet ove predstave. Najvažnije, jasno, jest to da je temeljena na čuvenoj pripovijetki Antona Pavloviča Čehova Kaštanka. Malena je to istoimena kujica koja ima strogoga gazdu, izgubi se, završi u cirkusu. Novi gazda posve je drukčiji... Kaštanku, naposljetku, iz sama gledališta prepozna njezin pravi vlasnik i ona se vraća u svoj svijet obogaćena spoznajom.

Petra Mrduljaš ključna je poveznica između Čehova i predstave. Njezine su dramatizacije, kao i većina dramatizacija književno obrazovanih autora, izvrsne za čitanje. No glumcu je to često samo željezna čizma koja ga steže. Zato je Vjera Vidov, redateljica i dramaturginja predstave, gotovo posve ukinula tekst. Bolje i točnije rečeno, izvrsne dijaloge Petre Mrduljaš pretočila je u radnju i u scenski spektakl, u suodnos glumca, lutke, lutkara i publike. Manje je više i s tek nekoliko rečenica, a s mnogo radnje, s obiljem domišljatosti na sceni, sagrađen blistavi svijet predstave koja osvaja i zatravljuje.

Redateljica Vjera Vidov (lutkarica od formata) sa svojim suradnicima, ponajviše scenografkinjom, kostimografkinjom i oblikovateljicom lutaka Natalijom Burnos, sagradila je začudni svijet koji stane u kombi-vozilo i koji može obići cijeli planet. Jezik nije nikakva prepreka, jer se i bez tih nekoliko rečenica sve razumije, zahvaljujući i točnoj glazbi Igora Karlića. I oblikovatelj svjetla Frane Papić znao je što i kako treba učiniti.

Sve bi to bez glumaca bio uzaludan trud. Podjela je idealna. Kaštanka je Sara Lustig. Ta mlada lutkarica tako nježno i pomno animira svoju jazavčarku, tako je brižna i zauzeta za taj komad spužve, da smo nakraju povjerovali kako je na pozornici živo biće, prava Kaštanka. Njezino (Sarino) blistavo oko, njezino jednostavno i čisto lice, njezine točne intonacije, njezina obzirna igra s partnerima i partnericama, sve to zaslužuje pozornost, zahvalnost i buran pljesak koji je ansambl na kraju dobio.
Uzaludan bi bio i njezin trud, da je „na rukama“ nisu nosili Dominik Karakašić, Irena Bausović i Goran Vučko. Ta je lutkarska četvorka snova odigrala Kaštanku na način na koji gudački kvartet svira Mozarta. Zna se tko je prva violina, ali zato se svi trse da joj otvore put i da zajedno stignu do srca velike i male publike.

Neskriveno, predstava se stilski naslanja na rusku lutkarsku školu. To je i prikladno zbog naslova, autora... Neki su prizori već viđeni, ali to ne umanjuje kvalitetu predstave, već samo svjedoči o ansamblu koji kazalište gradi na temeljima predaka, na temeljima koji je udario Luko Paljetak sa svojima...
 Iskrene čestitke Virovitičanima i Zadranima. Pokazali su kako mali gradovi mogu i moraju imati velika kazališta. Kazalište je simptom grada, nema ga na selu. Zato su Virovitica i Zadar dokazano gradovi od formata. Hvala vam za radost koju ste podijelili s nama!