Glazba rastanka

Orguljaški recitali u Hrvatskoj nerijetko donose izvedbe mahom ustaljenih jednoličnih programa, a uključe li u svoje rasporede i pjevače, publika obično postane žrtvom trivijalnih ispjevavanja jednih te istih, kako bi se u Hrvatskom zagorju reklo, štikleca. Očita je bila namjera Pavla Mašića, umjetničkog voditelja 4. međunarodnog ciklusa Orgulje sv. Marka da niz koncerata koji je ugošćavao brojne inozemne orguljaše probranih programa 18. listopada zaključi ozbiljnom kombinacijom glasa i orgulja uz sopranisticu Moniku Cerovčec i bas-baritona Krešimira Stražanca. Program naslovljen Abschiedsmusik ili Glazba rastanka u najvećem je dijelu bio sačinjen od transkripcija za orgulje, koje su crvena nit ovogodišnjega ciklusa. Orguljaš ga je počeo transkripcijom Čari Velikog petka Richarda Wagnera, koju je priredio Edwin H. Lemare. Studiji o izvedbi u okviru suvremene muzikologije donose paradigmu prema kojoj djelo ne čini samo partitura nego i izvedba, a upravo je ovaj nastup odličan primjer u kojem izvođač doista stvara vlastito djelo. Partitura orguljašu ne nudi mnogo – osim notnoga zapisa eventualno sugerira registraciju, koja ne odgovara nužno svim orguljama. Pavao Mašić vješto se uhvatio ukoštac s Wagnerovim / Lemareovim zapisom i donio djelo pomno izabranih boja u kojima je slušatelj mogao jasno razaznati solističke trenutke, primjerice, klarineta, akordičke nastupe limenih puhača ili pastelne gudačke ulomke.

Nešto je drukčiji pristup imao u izvedbi Četiriju ozbiljnih pjesama Johannesa Brahmsa, ciklusa izvorno nastala za glas i klavir, čiju je transkripciju samostalno priredio. Jasna attacca klavirskih batića kod Pavla Mašića bila je prenesena u niz zvukovnih ploha koje zamagljenim harmonijama pružaju diskretnu potporu izvrsnoj interpretaciji Krešimira Stražanca. Tek se u pojedinim mjestima poigravao dodatnim efektima koje mu mogu pružiti orgulje, primjerice u pjesmi O smrti, kako si gorka, u posljednjem stihu u kojem je uporabio zatvorene svirale trećega manuala i podsjetio na majstorske orkestracije refleksivnih opernih trenutaka, poput Desdemonina Ave Maria. Bas-bariton Krešimir Stražanac suvereno vlada zahtjevnim Brahmsovim solo pjesmama. Izvrsna dikcija, vrhunsko oblikovanje svakoga tona i nadasve iznimna količina emocija krase Stražančevu interpretaciju ovoga djela, koja baca sasvim novo svjetlo na Brahmsovu partituru.

Potom je Pavao Mašić izveo još jedno Brahmsovo djelo, Fugu u as-molu, u kojoj je nastavio s predstavljanjem različitih boja koje mogu ponuditi orgulje s kojima se gotovo svakodnevno susreće (s obzirom na to da je ipak riječ o glavnome orguljašu crkve sv. Marka). Izborom registara Pavao Mašić nije se znatno odmaknuo od ugođaja koji je ponudio u ranijim transkripcijama, uklopivši u ostatak programa to jedino izvorno orguljsko djelo i učinivši tako program jedinstvenom, homogenom cjelinom.

Posljednje na programu bile su Četiri posljednje pjesme Richarda Straussa u kojima je nastupila sopranistica Monika Cerovčec. Studiozan pristup tim solo pjesmama iznjedrio je uredan, kontroliran nastup kojem bi svakako pogodovalo nešto više samopouzdanja. Orguljska pratnja Pavla Mašića, koji je u ovome slučaju ponovno donio vlastitu transkripciju orkestralne pratnje, bila je pouzdana i prepuna boja, promišljena i muzikalna, plijeneći pozornost slušatelja u svakome interludiju i postludiju.

U marketingu se koncerti nerijetko (pr)oglašavaju preuveličanim, pa čak i pogrešnim epitetima, no ovaj koncert nakon njegova završetka moguće je bez zadrške nazvati vrhunskim glazbenim doživljajem.