Devedeset godina hrvatske radiodrame

U Muzeju suvremene umjetnosti 23. listopada 2017. u 19 sati svečano je obilježena devedeseta godina radiodramskoga stvaralaštva u Hrvatskoj.

Kolažni program I ostat će zvuk odvijao se u nekoliko prostora, a temeljna mu je poveznica zvuk koji je posjetitelja vodio kroz razdoblja i žanrove radiodrame, kako navodi radijski pregalac Nikica Klobučar u svojoj pozivnici. 

Tako je obilježena 90. godišnjica od izvedbe prve hrvatske radiodrame Vatra, koja je emitirana 7. travnja 1927. U programu su sudjelovali Mladen Vasary i Jelena Miholjević, Maro Market, Adriana Kramarić, Lana Delbianco… Damir Bartol Indoš i Tanja Vrvilo izveli su demonstraciju obrnutog procesa nastanka radiodrame. Emitirani su isječci iz nagrađivanih drama, a glazbeni su dramaturzi demonstrirali proces nastanka zvuka u radiodrami. Muzicirali su uživo na klaviru, flauti i sintisajzeru dok je emitirana radiodrama. Hoće li uistinu „ostati zvuk“, kako je naslovljena ova proslava? Rukovoditeljica Odjela drame Hrvatskog radija, i sama dramaturginja, Nives Barišić Madunić kaže da ne zna što će biti s radiodramom u svijetu, ali u nas se sluša sve više zahvaljujući tome što se kreativna gomilica Hrvatskog radija prilagođava novim medijima. Sada više nije nužno u određeno vrijeme sjesti pokraj radioaparata i poslušati radiodramu, već se na zahtjev u bilo koje doba može na internetu izabrati radiodrama i poslušati, a to se obilno koristi.
Dugogodišnji radijski pregalac Ljubo Pauzin uvijek je upozoravao kako nije riječ ono što snima mikrofon i što zvučnik emitira.

„Radiodrama je zvučni zapis, zvuk je ono što slušatelj čuje“, govorio je Pauzin poučavajući svoje nasljednike. Danas kad nas fizičari uče kako bi upravo zvuk mogao biti brži od svjetlosti i kako o njemu zapravo malo znamo, ta rečenica ima veće i snažnije značenje. Zvuči dugo.

Radiodramski program Hrvatskog radija oduvijek je spašavao obraz Hrvatskoj radioteleviziji / Televiziji Zagreb. Ponajbolji intelektualci svoje su utočište nalazili u tom program i onda kad su za njih svjetla reflektora i kamere bili nedostupni. Taj „tihi obrt“, kako bi rekao Arsen, traje i dalje i donosi zvuk i ton tamo gdje je šutnja i (kulturni) mrak!