Deklaracija ili srpski bog rata

Ivo Andrić davno je konstatirao da na ovim našim prostorima vrijeme kao da stoji. Svi društveni procesi odvijaju se vrlo sporo. Stječe se dojam da se naša sadašnjost uopće ne razlikuje od naše prošlosti, a ne postoje nikakvi ozbiljniji društveni indikatori da će se bilo što bitno promijeniti u doglednoj budućnosti.

A da se ova kratka reminiscencija o „historijskom pesimizmu“, toliko svojstvenu, manje-više, svim društvima na ovim prostorima, može primijeniti i na današnje političke i ine odnose u regiji, na najbolji nam mogući način, može potvrditi i histerija oko Deklaracije o položaju srpske nacije, koju doduše još nitko nije imao prilike vidjeti, a koja bi, navodno, trebala biti objelodanjena 1. prosinca ove godine, na 99. obljetnicu proglašenja Kraljevine SHS! Mislimo da nema prevelike potrebe dodatno ukazivati na svu (jugoslavensku ili pansrpsku) simboliku, koja se u svijesti građana vezuje uz taj dan.

No ovdje nam je kudikamo važnije istaknuti frapantnu sličnost između nejasne geneze te „nevidljive“ Deklaracije i jednako tako „nevidljiva“, neki kažu i „nedovršena“ Memoranduma SANU-a, koji se u ondašnjoj javnosti pojavio negdje potkraj 1986, a da još nije poznato tko je sve sudjelovao u akciji da se taj dokument učini „vidljivim“, jesu li to bili neki dijelovi službe državne sigurnosti, ili sami članovi Akademije, ili ipak netko treći?

Povijest se ponavlja; ni onda, baš kao ni sada, u slučaju tek najavljene Deklaracije, nitko nije znao što u tom dokumentu uistinu piše. Štoviše, neko su nam vrijeme bili nepoznati i autori tog dokumenta, dokumenta nakon čijeg objelodanjivanja u socijalističkoj Jugoslaviji više ništa nije bilo isto. Memorandum, uradak nekih članova SANU-a, bio je, a vrijeme je to i potvrdilo, stvarna platforma ondašnje srpske partijske politike, i kao takav doveo je do konačne disolucije Jugoslavije kao države. Nažalost, do raspada nije došlo mirnim putem, nekim novim političkim dogovorom, već su ondašnji politički lideri Srbije, Slobodan Milošević i Borisav Jović, uz otvorenu pomoć vrha JNA, Veljka Kadijevića, saveznog ministra obrane, Blagoja Adžića i velike većine generala (ovdje svakako treba spomenuti i časne iznimke, poput admirala Vladimira Barovića, koji je radije počinio samoubojstvo nego da puca na narod koji mu ništa loše nije učinio, kao i velikoga broja časnika hrvatske nacionalnosti) svjesno odlučili (sjetimo se samo čuvenoga Miloševićeva govora na Gazimestanu, 28. lipnja 1989, opet je posrijedi bila neka čudna simbolika, proslava 600. obljetnice boja na Kosovu, gdje je govornik eksplicite rekao „da za ostvarenje određenih političkih ciljeva ni oružane bitke nisu isključene“) da se politički i ini ciljevi zapisani u tom „nevidljivom“ dokumentu ostvare vojnim sredstvima. U tom smislu svi oni koji ratna sukobljavanja na prostorima Jugoslavije u 90-im godinama prošloga stoljeća svode na građanski rat nisu u pravu, jer ni u jednom građanskom ratu ne rješava se pitanje teritorija. A ratovi u 90-im godinama upravo su trebali riješiti ta pitanja, pitanje granice na liniji Virovitica–Karlovac–Karlobag. Sjetimo se samo da je i Aleksandar Vučić, u proljeće 1995, mislio da Glina nije u Hrvatskoj, zatim pitanja nedefiniranih teritorijalnih odnosa u multietničkoj i multikonfesionalnoj Bosni i Hercegovini, što je, u konačnici, dovelo do toga da je potkraj 1995. Daytonskim sporazumom legalizirano postojanje dva entiteta u Bosni i Hercegovini, jednog srpskog (RS) i drugog, bošnjačko-hrvatskog, FBiH.

Recikliranje velikosrpskih mitova

A sada se opet najavljuje neki novi dokument, neka nova, svesrpska politička strategija, u kojoj se, ako je vjerovati nekim analitičarima (ovdje, u prvome redu, mislimo na tekstove mladog banjalučkog kulturologa Srđana Sušnice), zapravo samo reciklira već spomenuti „duh Gazimestana“. Doduše, s tom razlikom što sada Kosovo, iz poznatih razloga – jer srpska politika, pred međunarodnom zajednicom, mora fingirati da je dijalog između Beograda i Prištine najvažniji dio njezine političke agende – više nije u prvom planu, već se ovim dokumentom težište budućih političkih djelovanja transferira prema Bosni i Hercegovini. A da je tomu doista tako, potvrđuje nam i ono čuveno uprizorenje Andrićgrada u Višegradu, u režiji nezaobilaznog Emira Nemanje Kusturice, koje se, uz nazočnost političkog vrha Srbije i RS, srpske akademske elite, najviših predstavnika SPC-a, članova dinastije Karađorđević, nekih predstavnika diplomatskog zbora, dogodilo 28. lipnja (sic!) 2014. Nadalje, i ova Deklaracija ponavlja isti narativ s kojim smo se već susreli u onom pseudodisidentskom Memorandumu SANU-a, a koji bi se mogao svesti na konstataciju/fantazmu „mi-dajemo-više-nego-što-nam-se-vraća“! Naime, upravo unutar te nacionalističke teorijske paradigme dokument SANU-a analizirao je poznati bugarski filozof Ivajlo Dičev. U tom se dokumentu ustrajavalo da su Srbi bili izloženi genocidu na Kosovu, da su nepravedno optuženi da su „ugnjetači, centralisti, policajci“, iako su „podnijeli najveće žrtve“, a srpska je ekonomija bila podvrgnuta nepravednim uvjetima trgovine. A tu „nepravdu“ moguće je riješiti samo ako Srbi budu živjeli u jednoj državi. Konačni rezultati nacionalnog programa iz 1986. „Svi Srbi u jednoj državi“ itekako su vidljivi. Stoga mislimo da imamo razloga za strah zbog realne mogućnosti da se svi „obvezni elementi“ iz tog dokumenta ponove i u novoj Deklaraciji.

I više je nego očito da i ovaj put neki apsolutno ništa nisu naučili iz nedavne tragične prošlosti, pa tako dijelovi srpske političke elite i dalje svjesno izbjegavaju preuzeti svoj dio odgovornosti za sve ono što se na ovim prostorima događalo u 90-im godinama prošloga stoljeća. Nitko od njih ne želi govoriti o političkoj odgovornosti režima Slobodana Miloševića i države Srbije za raspad Jugoslavije, za početak i vođenje osvajačkih ratova prema susjedima i za genocid i kampanje etničkog istrebljenja u Hrvatskoj i BiH. Nema u tom dokumentu ni spomena o potrebi katarze, nužnosti da dođe do jasna i nedvosmislena suočavanja sa zlom počinjenim u nedavnoj prošlosti. I dalje se javni prostor kontaminira nekritičkim govorima o potrebi izbjegavanja novih stradanja Srba, o jačanju srpskoga nacionalnog identiteta, o zaštiti srpskog jezika, o potrebi stvaranja jedinstvenoga programa nacionalnog jedinstva, koji će ispraviti pogreške učinjene u prošlosti, prije svega onih nakon Prvoga svjetskog rata, kada su Srbi nepotrebno odustali od obnavljanja srpske države u korist nekih nadnacionalnih, jugoslavenskih integracija, govora poslije kojih logično slijede i neki drugi politički derivati, kao što su narativ o hrvatskoj genocidnosti i srpskim žrtvama, recikliranje mita o Jasenovcu, obrana „ugroženog srpstva“, srpskog pisma, jezika, tradicije... Nadalje, taj „diskurs žrtve“ temelji se na vrlo zanimljivoj tezi, obveznoj u doba nakon Drugoga svjetskog rata pa sve tamo do 1990, da su Srbi po definiciji antifašisti, koju nekritički pored nekih predstavnika srpske zajednice u Hrvatskoj preuzimaju i neki od hrvatskih povjesničara, novinara i publicista, a sustavno se reciklira i u nekim od najvećih hrvatskih medijskih kuća, tjednika, novina. Stoga se uopće ne moramo čuditi što nas određen broj stranih diplomata, neki u šali, a neki i ozbiljno, pitaju „a protiv koga ste se vi, zapravo, borili u Domovinskom ratu“? No to je pitanje samo logična posljedica serije propuštenih prilika da se o nekim vrlo bitnim pitanjima za moderni identitet hrvatske države (rat, njegov karakter, odnos prema stigmatiziranim tradicijama, Jasenovcu) konačno postigne nacionalni konsenzus. Naime, samo na taj način moguće je stati na kraj medijsko-akademskim promocijama besmislenih političko-povijesnih stereotipa o našoj povijesti, kako bližoj, tako i onoj nešto daljoj, stereotipa koji postaju integralnim dijelom tuđih političkih strategija.

Na rubu konflikta

Očito da unutar srpske političke i akademske elite još ne postoji spremnost da se javno prizna kako su sve mnogobrojne deklaracije o jedinstvu srpske nacije (već spomenuti Sušnica rekao je da će Deklaracija biti već deveti ili deseti politički pamflet nakon Memoranduma SANU-a) upravo tom srpskom narodu, u čije se ime one pišu i donose, donijele isključivo veliko zlo, nepotrebnu stigmu. Nadalje, Deklaracija će destabilizirati ionako krhke političke i ine odnose u regiji, a njezina je isključiva svrha dodatno jačanje nacionalnog ponosa nacionalističkoga biračkog korpusa. Taj dokument temeljit će se na politici formalnoga priznavanja zločina u Srebrenici, iskazivanja pijeteta žrtvama, ali i u njemu će se nijekati genocid, a samim time negirat će se i karakter rata, kao i svaka ideja o planiranju etničkog istrebljenja Bošnjaka. Politikom tzv. „dvostrukog kolosijeka“ Srbija formalno priznaje neovisnost i integritet BiH, ali jednako tako paralelno čini sve kako bi osporila historijski i politički identitet i kontinuitet države i državnosti BiH! Naime, ona i dalje BiH doživljava kao svoju eksteritorijalnu političku zajednicu koja joj pripada sukladno historijskom planu. Na jednak se način odnosi i prema Kosovu! Ta se percepcija dodatno ojačava neprestanim radom na nacionalnom pamćenju, točnije stvaranju onih kulturno-političkih narativa koji aktivno sudjeluju u promociji pansrpskoga nacionalizma. U tom kontekstu paradigmatični su primjeri izgradnja „Andrićgrada“, nedavni svesrpski skup za „žrtve Oluje“ u Veterniku, podizanje spomenika Gavrilu Principu u istočnom Sarajevu. U tom kontekstu treba promatrati i podizanje spomenika Draži Mihajloviću i majoru JNA Milanu Tepiću, koji u vojno bezizlaznoj situaciji umjesto predaje radije bira smrt tako što je u golemu skladištu eksploziva svjesno izazvao detonaciju, koja je prouzročila veliku nesreću, stradanje mladih vojnika i znatne materijalne štete.

Stoga nam se čini da su posve u pravu oni kritičniji umovi u samoj Srbiji koji kažu da je trenutna retorika i medijska kampanja o položaju Srba u regiji, o ugroženosti Republike srpske, na rubu „izvanrednog stanja“, na rubu konflikta. No bilo bi pogrešno kada bismo motive tih spektakala i retorike sveli isključivo na odvraćanje pozornosti javnosti od trenutnog procesa formalnog priznavanja „faktičke neovisnosti“ Kosova. Takav pristup bio bi opasna simplifikacija trenutnoga političkog stanja u Srbiji. Stvarni je motiv, prije svega, očuvanje i kondicioniranje svesrpskoga jedinstva i homogenosti, nametanja jednoumnog i mitomanskog pogleda na prošlost, sadašnjost i budućnost, nametanja osjećaja žrtve i mučeništva. Srbijanska kulturpolitika i ubuduće će se temeljiti na masovnim „događanjima naroda“ iako je svjesna da je zainteresiranost građana sve manja, ali u nadi da će njihovo najjače sredstvo moći – politički mitovi – dočekati neke nove generacije i neke nove, povoljnije povijesne prilike.