Davnost kao sadašnjost

Društvena komedija Revizor Nikolaja Vasiljeviča Gogolja u režiji Dražena Ferenčine, premijerno izvedena 20. listopada na pozornici Zagrebačkoga gradskog kazališta Komedija, govori o nama samima i jednako je aktualna kao i kada je 1836. praizvedena. Malo se ili gotovo ništa nije promijenilo u ljudskoj pohlepi za vlašću i novcima, u birokratskom mentalitetu, u življenju na račun drugih, u prijetvornosti, u lijenosti duha, i dalje su ljudski grijesi dio Gogoljeve književne svevremenosti.

Kao malo tko Gogolj je dosegnuo najviše domete u ruskoj književnosti i bio uzor mnogima. Iz njegove je kabanice, kako su to isticali brojni njegovi suvremenici, izišla originalna ukrajinska i ruska književnost koja nije imitirala zapadnjačku. Predočio nam je pravu sliku ukrajinskog i ruskog čovjeka i „u nama probudio svijest o nama samima“, zapisao je o njemu znameniti ruski književni kritičar Nikolaj Černiševski.

Premda je tema komedije uzeta iz društvene stvarnosti carske Rusije prve polovice 19. stoljeća, Revizor je i danas veoma uvjerljiva slika birokratskoga mentaliteta i njegovih žrtava. Ruga se društvu i ljudskoj prirodi, ljudskim naravima i devijantnim socijalnim pojavama, ljudskim karakterima i situacijama, moralnoj nakaradnosti, licemjerju i beskičmenjaštvu. Nudi socijalnu, psihološku i karakternu analizu ljudi koji ni od čega ne prežu i ničega ih nije strah; i kada se sve što rade čini fantastikom oni su nevjerojatno životni i stvarni, istinitiji od svake zbilje i okrutniji od svake okrutnosti.

U Revizoru je Gogolj, kako je sam izjavio, „na jednu hrpu“ skupio „sve ružno u Rusiji“ što je tada poznavao, „sve nepravde koje se čine na onim mjestima i u onim prilikama u kojima se od čovjeka traži najviše pravednosti“, koje taj isti čovjek iznevjerava. Bez obzira na „sklonost prema preuveličavanju i fantaziji i osjećanju svijeta u kojem ništa nije na svom mjestu“, on je naš suvremenik, piše u kazališnoj knjižici redatelj Ferenčina.

Na tragu te misli redatelj je sitnim dramaturškim preinakama Revizora približio hrvatskoj stvarnosti, čije su pogubne sličnosti i posljedice ništa manje od gogoljevskih. Doduše to je učinio ne „smrtno ozbiljno“ kako je Gogolj redateljima i glumcima preporučio, nego u obliku vodvilja, pa su se glumačka ostvarenja i njihovi glumljeni likovi s karikaturalnim zulufima, neprirodnim bradama, vlasuljama i kostimima mjestimice činili prenaglašenima i nestvarnima. Bio je to svojevrsni ustupak istinskoj stvarnosti, zbog koje se „svaka sličnost sa stvarnim osobama čini slučajnom“, ali i korekcija nekih zamisli predočenih u Revizoru – režiranu 2014. u Kazalištu Virovitica – koji je završio optimističnom porukom. U virovitičkoj predstavi  žrtve korupcije nije ostavio „da potonu u beznađe, u uvjerenju da se korupciji ne može doskočiti, nego im je ponudio nadu“ – na pozornici je Hljestakovljeva slugu raskrinkao kao pravoga revizora.

Od poruka iz virovitičkog Revizora, u Komedijinoj predstavi Ferenčina odustaje. Iako jasno naglašava, ipak do kraja ne razobličava kaverne društvene stvarnosti i licemjerje njezinih kreatora i kreatura, korumpiranost i nemoralnost suvremene birokracije – kao neupitne konstante i promotora koruptivnoga svjetonazora i društva, u hrvatskoj društvenoj i političkoj stvarnosti više nego očita – nego relativizira te probleme.

Zagrebačka je predstava bliža realnom viđenju problema birokracije, birokratskom perpetuiranju, koja iz dana u dan, barem u Hrvatskoj, buja i graniči s fantastikom. Time Revizora vraća, kako su Gogolju spočitavali, „pogrešnom razumijevanju stvarnosti“ i grotesknome. Vraća ga izvornoj piščevoj namjeri po kojoj je glavni lik, Hljestakov, ne samo „fantazmagorična osoba“ i „lažljiva utjelovljena podvala“, nego i karakter koji je u današnjem vremenu metafora svjetske hljestakovštine.

Ne slučajno Revizor u Komediji više je metafora cjelokupnog sadržaja, uzroka i posljedica tog sadržaja, pa i unatoč očitoj aluziji na stvarnost, manje slika konkretne stvarnosti. I stoga jer za posljedice birokratske stvarnosti nije kriv jedan čovjek ili nekolicina njih, nego smo krivci svi koji štitimo i omogućavamo egzistenciju birokracije, kao i besposličara i kicoša, kakav je Hljestakov. Zato predstava završava Gogoljevim pitanjem „Kome se smijete?“ i odgovorom „Sebi se smijete!“

Riječ je o predstavi koja redateljski dobro uočava i točno iščitava suvremenost Revizora, koja je dobro zamišljena i odlično počne, a onda se nepotrebno rastegne i ritmički raspadne, što nije krivnja samo redatelja nego i glumaca od kojih kao da je malo tko pročitao dio Gogoljeva eseja, u prijevodu glumice Dubravke Ostojić, u kojem govori baš o smiješnome i glumačkom umijeću.

“Smiješno se javlja samo od sebe, baš u onoj ozbiljnosti kojom je svaki od likova zaokupljen svojim brigama”, kaže Gogolj i preporuča da glumci „nimalo ne misle o tome hoće li im se netko smijati“ i izričito traži da se ne bave „haljinom i tijelom“ uloge, nego njezinom dušom.

Svaki od glumica i glumaca uhvatio je nešto od duše uloge, a glumački su najviše pokazali Damir Lončar (Dmuhanovski), Davor Svedružić (Hlopov), Nina Kaić Madić (Kći), Vanja Ćirić (Bopčinski) i Filip Juričić (Hljestakov). Scenski prostor dobro je realiziraoMiljenko Sekulić, glazbu skladao Mate Matišić i kostime osmislila Marita Ćopo.