Crtež ne laže

Neki slikari, kada ostare ili umru, oporučno ili po želji njegovoj i njegove obitelji, zbirku slika nagomilanu u atelijeru doniraju Modernoj galeriji. Slavko Šohaj (1908–2003) osobno je dao dvije darovnice: u srpnju 1999. i u studenome 2000. Zbirku slika Slavka Šohaja u Modernoj galeriji upotpunila je slikareva udovica, gospođa Heda Dubac Šohaj, trima darovnicama: u svibnju 2006, u studenome 2011. i u siječnju 2015. S Hedom Dubac Šohaj se oženio 1951. i do smrti, više od pola stoljeća, bila mu je najdraži slikarski model, životni oslonac i suputnik. Slavko Šohaj rodio se 8. lipnja 1908. u Zagrebu, u građanskoj obitelji oca pravnika i gradskoga senatora Milana Šohaja. Od 1926. do 1931. studira na Kraljevskoj akademiji za umjetnost i umjetni obrt (poslije Akademiji likovnih umjetnosti), gdje su mu profesori bili Vladimir Becić i Ljubo Babić. Kao stipendist francuske vlade u Parizu je od jeseni 1931. do jeseni 1932.

U francuskoj metropoli ponovo boravi, oko dva mjeseca, 1939. Boravci u Parizu rezultirali su snažnim dojmom i utjecajem velikana francuske, europske i svjetske umjetnosti Paula Cézannea pa će mu priklon prije svega Cézanneu, ali i Matisseu, ekspresionizmu i fovizmu, koji ga očaravaju, biti u životu i karijeri blagoslov i prokletstvo. Sezanizmu i žanru mrtve prirode ostao je privržen cijeloga svoga umjetničkog vijeka. Bio je obrazovan, uljuđen, pristojan gradski mladić. Još dok je išao u II. realnu gimnaziju pohađao je srednju muzičku školu. Svirao je violinu. Godine 1933. privatno je učio klavir kod uglednoga klavirskog pedagoga Svetislava Stančića. Po povratku iz Pariza intenzivno slika i izlaže. Kao dragoga pulena i ljubimca među studentima, dečka koji obećava i vide u njemu nadu hrvatskoga modernog slikarstva, profesori Babić i Becić zovu ga 1934. i sljedeće 1935. da izlaže s Grupom trojice (Babić, Becić, Miše).

Protagonist hrvatskoga
modernog slikarstva

Godine 1957. s Otonom Postružnikom i Franom Šimunovićem formira umjetničku grupu 1958. Od 1937. do 1941. nastupa sa skupinom hrvatskih umjetnika. Izlagao je na Venecijanskom bijenalu 1942, s hrvatskom reprezentacijom u izboru Vladimira Kirina i Ive Šrepela: Bruno Bulić, Josip Crnobori, Jozo Kljaković, Slavko Kopač, Miroslav Kraljević, Ivan Meštrović, Antun Mezdjić, Antun Motika, Juraj Plančić, Josip Račić, Ivo Režek, Antun Augustinčić, Emanuel Vidović i Slavko Šohaj. Od 1935. do umirovljenja 1965. kruh svagdašnji zarađuje zaposlen kao crtač u Arheološkom muzeju u Zagrebu. Godine 1977. izabran je za dopisnoga člana Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti (JAZU), danas Hrvatske (HAZU). Dobio je nagradu Vladimir Nazor za najbolje djelo 1969. te za životno djelo 1979.

Nakon rata, 1952, izlaže u Parizu, a poslije izlaže rjeđe, i to uglavnom na skupnim izložbama. Tada je postao novi majstor, a danas mu se tepa kao modernom klasiku. U Zagrebu, rodnom gradu, priliku da samostalno izlaže dobio je tek kao šezdesetogodišnji umirovljenik, 1968, i to u Modernoj galeriji, koju je volio, često posjećivao i proučavao slike. Za tu izložbu 1969. dobiva godišnju nagradu Vladimir Nazor. Dopisni član Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti postaje 1977. Sljedeće godine održava se njegova monografska izložba u Umjetničkom paviljonu, nakon koje dobiva Nazorovu nagradu za životno djelo. Posljednjom izložbom u Klovićevim dvorima 2000. Slavko Šohaj zaokružio je svoj životni i umjetnički krug, za tu izložbu dobio je Nagradu grada Zagreba 2000. Umro je u Zagrebu 1. ožujka 2003.

Za recentnu izložbu u Modernoj galeriji ne može se reći da je puna, prava retrospektiva, jer je Šohaj naslikao nekoliko stotina slika i mnogo crteža, a na izložbi je 125 djela, slika i nešto crteža, koji su dakle kao donacija u vlasništvu Moderne galerije. U izvrsnom predgovoru raskošnoga kataloga Igor Zidić, i sam dugogodišnji, danas umirovljen direktor Moderne galerije, u fusnoti spominje da se, „u korist umjetnika, upotpunilo izložbu s nevelikim brojem posudbi od drugih muzejsko-galerijskih institucija, kolekcija i pojedinih vlasnika, uz dvadesetak djela iz starijega fundusa Moderne galerije“, sve „u pokušaju da se upotpuni predodžba o slikaru i njegovoj ulozi u hrvatskoj modernoj umjetnosti“. I uspjelo se. Na izložbi je toliko djela koji Šohaja prikazuju upravo tako – kao istaknuta protagonista hrvatskoga modernog slikarstva.

Već je rečeno da je Šohajevo slikarstvo nastalo pod snažnim utjecajem Cézannea i Matissea, a slikar je tom izričaju ostao vjeran do kraja života. No samo uvjetno. Najbolji je dio Zidićeva teksta kada u dijaloškoj formi oživljava svoje susrete i razgovore sa Šohajem. One koje je vodio u slikarevom atelijeru u Križanićevoj ulici 11, ili za čestih posjeta MG, gdje je Zidić mnogo puta s njim šetao i vodio ga po galeriji. Ovdje saznajemo da su Šohaju bili najvažniji Miroslav Kraljević i Milivoj Uzelac. Analizira ih i objašnjava zašto ga privlače. No nije pod njihovim utjecajem, premda bi se jedan Šohajev autoportret mogao opisati kao „kraljevićevski“. Kaže da ga je Kraljević „najduže hranio“. Poštovao je učitelje, Babića i Becića, ali nije ih slijedio. Posrednički medij mogao je biti samo Cézanne. Želio je unijeti više sklada, više sna, više „glazbenog sklada“, s obzirom na svoje glazbeno, teorijsko i sviračko, znanje. Šohaju je postignuće u umjetnosti pitanje intenziteta, osjećajnog, intelektualnog, izražajnog.

Borba sa samim sobom 

S obzirom da je bio građanski intelektualac, k tome glazbeni i likovni umjetnik, kultiviran, uljuđen i fin, Šohaju se kao slikaru poput bumeranga vratila erudicija i vrsno poznavanje slikara i njihova slikarstva kroz povijest. Teško se oteti dojmu da se Šohaj u svakodnevnom plodnom radu mučio i borio sa samim sobom, sa svim tim slikama velikih slikara u podsvijesti, da se vide tragovi dakle, sezanističkih i matisovskih, ali i ekspresionističkih elemenata, i da se silno napinjao i trudio iznijeti vlastiti način izražavanja. On ima originalan rukopis, vlastiti stil, ali čini se pomalo hibridnim, u iščitavanju elemenata drugih, pretežno francuskih slikara. Dojam je od slike do slike da oklijeva, ne pušta ruku.

Zarobljen je u umu, u mislima na druge slikare, pa kada komponira na platnu, koje se puni bojama i mrljama, potezima koji ga vazda navode na francuske moderniste. Ljepoduh kakav je bio, imao je razvijene estetske kriterije, no u praktičnom slikarstvu u posljednjim je desetljećima bio sve plošniji i dekorativniji. Kao da nije mogao pomiriti dva suprotna pola: tonsko fasetno moduliranje Cézannea i žestok, otvoren kolorizam fovista Matissea. On uvijek gleda i misli na tonsko percipiranje ili pak, na svjetlosne kolorističke vrijednosti. Interijere i mrtve prirode aranžira poput Cézannea, čak poput njega dodaje kadru kakvu baroknu skulpturu, ponekog putta.

No, to se može sve shvatiti kao dijalog s velikim inovatorima i tvorcima modernoga slikarstva, kao slikarski eksperiment. Kao i arabeski poput Matissea na kasnijim dekorativnijim platnima. Šohaj je bez obzira na svoju muku i napor da bude Šohaj, a ne mali Cézanne ili netko drugi, u tome i uspio. Moram biti otvoren i iskren pa napisati: dugo sam se i sam mučio i razmišljao što da napišem u ovome osvrtu.

Prigušeni tonovi

Znajući o Šohajevu slikarstvu koliko prosječan povjesničar umjetnosti zna, obilazeći izložbu, pogledavši svaku sliku i crtež, i pročitavši legendu do njih, krenuo san van. Nešto me kopkalo, nije mi bilo jasno, pa sam se vratio i ponovo prošao izložbom. Dojam je ostao isti. Izašao sam, i opet po treći put vratio, i još temeljitije se trudio promotriti svako djelo. Nikada mi se to nije dogodilo, da ne razumijem što mi se to u glavi zbiva. Onda sam shvatio. Otišao sam s idejom da ću gledati djela „klasika hrvatskog modernog slikarstva“, što Šohaj i jest kao i mnogi drugi, pa sam očekivao naprosto drukčije, da ne kažem, bolje slikarstvo.

Vraćao sam se više puta da ga doživim, da osjetim veličinu. Nisam je našao. Šohaj je dobar, ali nije velik slikar. Ionako prečesto prišijemo epitet velik mnogima. Šohaj to nije. Naime, dosadan je. Trudio sam se budno i koncentrirano analizirati svaku sliku, upamtiti je, ali nema pamtljivih djela. Šohaj nije autor kojega bih doma bezuvjetno imao na zidu. Stječe se dojam da se između Kraljevića i Uzelca, Cézannea i Matissea, a ja ih vidim u blijedim tragovima (uostalom, precijenjen je taj Cézanneov utjecaj na tolike naše slikare; ekspresionisti su, primjerice, pod izravnim utjecajem njemačkog ekspresionističkog filma), pomalo gubio i pokušavao rješavati konflikte svih tih utjecaja, jer duhovna istančanost, autonoman intelektualni habitus i erudicija katkada mogu sputavati umjetnički talent. Šohaj kao da je katkada umrtvljivao već mrtve prirode, tonovi su mu prigušeni, ponekad i ugušeni, plohom dominiraju mrlje, a ne fasete, boje je mahom sveo na tamne registre, tamnozelenu i tamnoplavu, tamnocrvenu i smeđu, rijetke su mu svijetle boje.

 U crtežu je najbolji. Crtež ne laže. Sva suptilnost, ogoljena opservacija i dubinska percepcija stvari, pojava i života, u Šohaja se vidi tek na sjajnim crtežima. Pravi kvalitetni Šohaj, kojega smo očekivali, to je u svojim crtežima. To je moje osobno mišljenje. Moj je problem što sam vidio kako sam vidio: uostalom, slikar ne slika što bi netko volio gledati, nego kako on vidi svijet izvana i iznutra. Ni kritičar ne piše o onome što bi volio gledati, nego o onome što vidi. Da zaključimo: Slavko Šohaj jest dobar slikar, jest „klasik modernog slikarstva“, samom činjenicom konteksta povijesnoga vremena kada se formira i djeluje (20. stoljeće), i kao takva bilježimo ga sa štovanjem.