Božanska svjetlost Miriam Ferstl

Zapela mi je za oko jedna fotografska izložba, potpuno drukčija od svih drugih. Riječ je o izložbi Božanska svjetlost mlade, darovite, rekao bih, sasvim već zrele i profilirane bavarske umjetničke fotografkinje Miriam Ferstl. Hrvatskoj se publici predstavila izložbom u Splitu, a sada i u Zagrebu tijekom rujna i listopada. Tridesetogodišnja je Miriam Ferstl iz Münchena. Formalno nije školovana na kakvoj likovnoj akademiji, nego je studirala kazalište, medije i njemačku književnost. Radila je kao dramaturginja kazališta u Bochumu, potom kao urednica i filmska producentica, te kao urednica, reporterka i filmska producentica. U posljednje vrijeme sav je svoj interes fokusirala na fotografiju i vizualnu umjetnost. Serija Božanska svjetlost rezultat je njezina prošlogodišnjega rada na Braču, Korčuli, Visu i Hvaru. U žarištu su njezina interesa crkveni lusteri i svijećnjaci fotografirani iz žablje perspektive. Vidio sam mnoge crkve po svijetu i kod nas iz svih stoljeća i razdoblja, i uvijek sam promatrao arhitekturu, slikarstvo (freske ili oltarne pale), skulpture, pa i crkveno pokućstvo. Digavši pogled, uvijek bih promatrao vrstu svoda. No nikada nisam gledao lustere i svijećnjake, nisam ih smatrao umjetnički relevantnim. A Ferstlova upravo to fotografira. Na taj način želi navesti promatrača na gledanje svakodnevnih detalja, često zanemarenih i neprimjetnih predmeta iz crkvenog inventara na posve drukčiji način, ne samo dubljim pogledom na površinu predmeta nego promatranjem duhovnim očima.

Fotografije su zanimljive po konceptu, čistoj i egzaktnoj ideji i savršenoj izvedbi. Doista, među tisućama fotografija svih vrsta koje poznajem, nikada nisam vidio ovakve kao što su u radu vrlo tankoćutne, duboke promatračice, Miriam Ferstl. Ona se pojavljuje kao jedinstveno umjetničko biće, posebna u stilu, načinu i htijenju, autentična, bez uzora i sljedbe. Fotografija u njezinim rukama i očima postaje vrsno sredstvo ekspresije. Riječ je o fotografijama koje osvajaju čistoćom, jasnoćom, ljepotom i svjetlošću, tako da imaju nešto uzvišeno u sebi, ne samo zbog činjenice da su snimljene u crkvama dalmatinskih otoka. Čine se posebnima jer kao da nisu samo fotografije, djeluju poput slika, kružnih, apstraktnih, geometrijskih kompozicija, da sam u mah pomislio na slikarstvo na pijesku Navajo Indijanaca ili na neke američke i europske apstraktne slikare.

No asocijacije vode dalje, jer se fotografije Miriam Ferstl mogu zamisliti i kao medij sposoban za dalje transformacije, moguće metamorfoze, i u druge medije. One mogu biti prenesene u grafike, u svjetlosno-prostorne instalacije, ili u video ili film. Polazeći od konkretnih objekata, umjetnica uspješno stvara metamorfozu medija fotografije i glavnoga motiva u apstrakciju, u iluziju, u nešto što više ne izgleda kao ono što zbilja jest.