Vijenac 617

Kazalište

Renato Baretić, OtpisaNE, red. Nikola Zavišić, Kazalište Moruzgva i GK Scena Gorica

Ambiciozno i usiljeno

Andrija Tunjić

Kazalište Moruzgva i Gradsko kazalište – Scena Gorica iz Velike Gorice producirali su novu ambicioznu dramsku komediju OtpisaNE, premijerno izvedenu 15. listopada na pozornici Vidra u Zagrebu. Predstava je nastala na usiljenu konstruktu Renata Baretića, a izrežirao ju je srbijanski redatelj Nikola Zavišić.

Baretić se prihvatio u Europi i svijetu suvremene i zahvalne teme – migranata, te pokušao sumornu izbjegličku priču olakšati smijehom i kritikom hrvatske ksenofobičnosti. Sadržaj priče čine migrant Hassan, sirijski kopt i student medicine u Beogradu i tri Zagrepčanke. U potrazi za dvjema sestrama i majkom, izbjeglicama iz Sirije, koje su se zaputile u Njemačku, Hassan se zbog problema oko prijelaza granice nakratko zaustavi u Zagrebu, gdje upozna tri hrvatske žene: Hrvojku, njezinu majku Snježanu i njihovu susjedu Milku.

Svaka od njih, na svoj način, želi mu pomoći. Hrvojka ima razumijevanja za njegove probleme i sve čini da što prije nastavi put, njezina ksenofobna majka boji se da bi im Hassan mogao nauditi, dok susjeda Milka u Hassanu vidi predmet erotske žudnje.

U kazališnoj afiši Baretić piše da „lavina zastrašujućih i pretužnih informacija o mukama bliskoistočnih migranata u sebi sasvim sigurno krije i pregršt komičnih situacija, a OtpisaNE su pokušaj rekonstrukcije jedne od najneobičnijih među njima. Izmišljene, ali sasvim moguće u svijetu punom straha, prijateljstava, predrasuda, žudnje, ambicija i nesporazuma.“ Kako bi sadržaj učinio smiješnim utekao se dosta neuvjerljivoj konstrukciji, inače poprilično i dugoročno ustaljenoj mantri feralskoga splitskog književnog kruga, pa je u priču unio kritičko-satirični dodatak; svakoj od triju žena pridodao je tipske odlike feralovcima bliskih političko-politikantskih modela i predrasuda.

Tako mu Hrvojka ima „nacionalističko“ ime, a napola je Srpkinja, njezina majka Snježana ne podnosi nikoga osim nacionalno i životno sebi sličnih, a susjeda Milka ne voli ništa srpsko i još sve želi pohrvatiti. Naravno, tu (ne)smiješno-satiričnu stranu pisac je jezično obogatio Hassanovim srpskim govorom, koji Hassan brani od hrvatskoga ženskog šovinizma. Uz osnovnu dramsku nit priče to je „smiješni“ dio uratka, koji je kod manjeg dijela publike iznudio smijeh.

Ono duboko dramsko, dramatično i mučno, koje dakako može biti i smiješno kada se pretenciozno ne forsira, kada je posljedica karakterološkog bogatstva likova, a ne političkih predrasuda, autor ne uspijeva ponuditi ni pretočiti u komediju mentaliteta i društveno-političku satiru. Ne uspijeva umanjiti tragičnost da bi postigao komično.

Umjesto duboka zadiranja u srž problema i predočavanja kompleksne slike društva Baretić se zadovoljio usiljenom komikom te površnim i pretencioznim opisivanjem politikantskih i tipoloških manifestacija. Šteta! Jer riječ je o zahvalnoj temi, kojom pisac s pravom naglašava ksenofobiju dijela, ne i cijeloga, hrvatskog društva, koja je u nas ne samo književno zapostavljena i nedovoljno obrađena nego je i politički, ne politikantski, marginalizirana.

Redatelj, tri glumice i jedan glumac nisu mogli, bez obzira na dramaturške zahvate, ispraviti autorove propuste, ali su unatoč svemu uspjeli iz teksta isisati sve što se moglo i ponudili su pristojnu predstavu koja će sigurno imati poklonika. Ponajprije zahvaljujući glumcima koji su uspjeli osmisliti zanimljive likove i glumački ih transformirati u bolje osobe.

Kroz emotivne potrese, koje su osobito proživjele tri žene, glumice su uspjele predočiti, kako piše redatelj, „značajne promjene pogleda na svijet“ tih triju žena.

Hrvojka (Erna Rudnički), Snježana (Ksenija Marinković) i Milka (Ecija Ojdanić) uspjele su „kroz niz apsurdnih i komičnih situacija, pored neobičnog stranca, koji je za njih praktično deux ex machina, pokazati i dokazati sebi da još imaju razloga za život, da mogu mijenjati sebe i svijet oko sebe na bolje, da još uvijek nisu OtpisaNE!“ I Slavko Sobin, interpret Hassana, prigušenim, zatomljenim glumačkim iskazom uvjerljivo je dočarao dramske lomove i strah u koji su ga gurnule životne nedaće. Dobar scenski prostor i promišljene kostime kreirala je Irena Kraljić.

Vijenac 617

617 - 26. listopada 2017. | Arhiva

Klikni za povratak