Zanimanje za Veneciju

Svi putovi nekoć možda jesu vodili u Rim, no danas neizbježno vode u Veneciju. Zanimanje je za Veneciju globalno i ne jenjava ni u kriznim vremenima, trenutačno najbrojniji turisti možda nisu više samo Amerikanci i Japanci, već Indijci i neki novi turistički narodi Bliskog istoka, a ove godine i više nego inače – Kinezi. Razlog tomu možda je dijelom i u konceptu ovogodišnjeg 61. međunarodnog festivala suvremene glazbe Biennale Musica, koji se unatoč imenu, baš kao i njegova popularnija filmska inačica, održava svake godine, svakoga kraja rujna i početka listopada. Zvonjava mnogobrojnih crkava i uzvici gondolijera imaju ranojesenji zvukovni kontrapunkt u zbroju umjetničke glazbe našega doba koja se izvodi u Arsenalima, gdje je tradicionalno smješten izložbeni prostor Biennala. Na koncerte treba doći ranije, jer je glavni ulaz u blok Arsenala petnaestak minuta šetnje udaljen od glavne koncertne dvorane prostora nazvanog Teatro alle Tese, gdje je većina glazbenog programa. Nekadašnje brodsko skladište ciglenih zidova i drvenih potporanja ne djeluje kao dobro mjesto za klasične koncerte, no čini se da amfiteatralno gledalište stvara neobično dobru akustiku za zvuk simfonijskog i komornog ansambla. Manji su sastavi i solistički programi festivala smješteni u Dvoranu sa stupovima (Salla delle Colonne) matične palače organizacije cijeloga Venecijanskog bijenala, Ca’ Giustinian uz Veliki kanal (Canal Grande) u neposrednoj blizini Trga Svetog Marka, a glazbenoscenski i vizualni atraktivniji projekti u Teatro Piccolo Arsenale ili u manju arsenalsku Oružarnicu (Sale d’Armi).

Program kao cjeloviti projekt

Već šestu godinu program ­osmišljava umjetnički ravnatelj Ivan Fedele, čija je umjetnička koncepcija jasna: osmišljava program kao cjeloviti projekt, ove godine pod nazivom Est! u znaku stvaralaštva skladatelja s Dalekog istoka (Japan, Kina, Južna Koreja), posebno se brine za mlade autore i publiku te uvijek iznova ispituje pojam suvremenog u glazbi bez isključivanja „drugih“ umjetničkih žanrova. Ponosan je na to da u programu festivala po njegovu izboru „ima različitih estetika koje nudi publici, bez tvrdolinaškog mainstreama koji bi nužno učinio štetu ostalim glazbama“. Fedele je zaključio da – unatoč mogućnostima globalnih medija – europska, po njegovu iskustvu mahom talijanska publika, još nedovoljno poznaje dalekoistočne autore te izborom predstavnika zahvaća uglavnom one koji žive na Zapadu te svojim djelovanjem bitno utječu na aktualne tendencije zapadnoeuropske glazbe. „Zapad je uvijek smatrao da je njegova povijest građanska povijest svijeta, a slično je i s glazbenom avangardom pedeset godina okupljenom oko tzv. Darmstadtske škole“, kaže Fedele, inače profesor kompozicije na akademiji Santa Cecilia u Rimu. Isto je i s akademskim kadrom skladatelja, kojemu umjetnički ravnatelj na programu Venecijanskog bijenala uz bok stavlja i kolege drugih stilova (eksperimentalni jazz, jungle, dark-ambient), koji se nisu institucionalno školovali, već praktično istražuju glazbu uz jednake umjetničke dosege. Za povratnu spregu utjecaja ključan je ovogodišnji uvodni festivalski program izveden 29. rujna, osamdesetminutna skladba Inori Karlheinza Stockhausena s Orkestrom Padove i Veneta, scenografijom, elektronikom, mimičarkom i plesačicom, redateljem i dirigentom. Riječ je o „molitvi za solista i orkestar“, u ovom slučaju solisticu – klarinetisticu i plesačicu Robertu Gottardi – u koju je Stockhausen utkao geste i obrede raznih religija, mahom istočnjačkog rituala. „Bila je to godina 1973. kada je Zapadom vladao utjecaj zena, što se odrazilo i na glazbu psihodeličnoga rocka i elektroničkih avangardnih bendova kao što su Pink Floyd, Kraftwerk i Popol Vuh“, prisjeća se Fedele vremena u kojemu je i sam autorski sudjelovao.

Nakon toga logično se nadovezala središnja večer festivala, u subotu 30. rujna, sa simfonijskim autorskim koncertom Kineza s njujorškom adresom Tana Duna, kojemu je tom prigodom dodijeljen Zlatni lav za životno djelo. Prema Fedeleu, „Tan Dun je poseban slučaj, nudi drukčiji ključ za čitanje modernosti, primjer je skladatelja rođena pedesetih godina koji je u svojem razvoju kompletno zaobišao Europu i njezina referentna središta suvremenosti“. Živio je u Kini, u regiji Hunan, kao žrtva tzv. Kulturne revolucije, obrađujući rižina polja, jedva poznavajući i kineske klasike. Slučajno upoznaje glazbenike tradicijskih kineskih glazbala i oduševljava ga jedno slično violi te ga svladava do razine da upravo njega traže za zamjenu u orkestru Pekinške opere.

Osamdesetih upisuje Pekinški središnji konzervatorij, nakon čega 1986. dobiva stipendiju za doktorat na Sveučilištu Columbia u New Yorku u klasi Edgara Varèsea i tu započinje njegova američka avantura života i stvaranja koja traje sve do danas. Ne susreće se nikad izravno s onim što je preostalo od tzv. Darmstadtske škole, već upija na izvorištu američku glazbenu kulturu, jazz, minimalizam, tu prvi put upoznaje zapadnjačku klasičnu glazbu, sa svime time zajedno stvara autohtoni moderni jezik specifična stila, tembra i boje, uvijek s nekim ekstravagantnim i originalnim konceptom. Ono što je Neue Musik 50-ih godina uništila, ritam i melodiju, napominje Fedele, Tan Dun je brižno čuvao, naslonivši se izravno na energičnost ritmova i tema Stravinskijeva Posvećenja proljeća. U svemu tome taj UNICEF-ov veleposlanik dobre volje uvijek pazi da njegov skladateljski rad odražava i važne globalne teme suvremenoga života, poput ekologije, razumijevanja među ljudima i očuvanja prirode.

Njegova je glazba „organska“, jer klasičnom instrumentariju često pridružuje glazbala od papira i kamena, ali i prijenosna računala, velike projektore i mobitele. U sve smo se to mogli uvjeriti i na njegovu autorskom koncertu na kojemu je trima svojim karakterističnim novijim djelima pred pultom sjajnoga Simfonijskog orkestra Talijanske radiotelevizije (RAI) dirigirao on sam.

Organska glazba

Skromnog i simpatičnog čovjeka nasmiješenih očiju i jednostavne spontane komunikacije s publikom uoči svakoga djela nismo nažalost mogli i osobno upoznati u zagrebačkom HNK-u prigodom hrvatske praizvedbe njegove opere Marko Polo na Muzičkom biennalu Zagreb 2001. u režiji Krešimira Dolenčića. No zato je sada s međunarodnim gledateljstvom Venecijanskog bijenala podijelio novostvoreni Koncert za orkestar (2012) s temama iz toga djela uz pojedinost da je upravo u Veneciji, mjestu „gdje je započeo Put svile“, koju smatra rodnim gradom Marka Pola (čemu bi mogli protusloviti naši turistički agenti koji tako reklamiraju Korčulu, također ondašnji dio Mletačke Republike), došao pisati operu praizvedenu na bijenalu u Münchenu 1996. Veza s Europom bila je i središnja skladba večeri, koncert za udaraljke i orkestar Suze prirode (The Tears of Nature, 2012), napisan za Austrijanca Martina Grubingera, a ovdje ga je spektakularno izveo Simone Rubino, mlada torinska udaraljkaška zvijezda.

Početak programa bio je primjer organske glazbe i izvrsna gesta za osvajanje naklonosti publike: uoči koncerta svi smo dobili internetsku adresu s downloadom snimke pjeva kineskih ptica u zvuku tradicijskih kineskih glazbala.

Na znak dirigenta orkestralni glazbenici i publika sa svojih su pametnih telefona emitirali snimku i dali malen, ali bitan prilog cjelovitom zvučnom spektru Tajne vjetra i ptica, skladbe u formi passacaglie, u kojoj se između ostaloga također sviralo na kamenju. I tu se u uvodnom objašnjenju skladbe Tan Dun oslonio na jednog Talijana, Leonarda da Vincija i njegovu rečenicu: „Ako želiš znati kako ptice lete, moraš znati kako vjetar puše.“ Ali on više od svega svojom raskošnom i pitkom glazbom zna pridobiti interprete i najširu publiku diljem svijeta.

Do završnice u nedjelju 8. listopada Biennale Musica obuhvatio je još dvanaestak programa, manje nego inače, ali s više kvalitativne snage i programske opravdanosti, poput autorskog koncerta južnokorejske skladateljice koja živi u Berlinu Unsuk Chin. Ona je, za razliku od Tan Duna, došla u Njemačku studirati kod Györgyja Ligetija te stvorila jezik pod utjecajem zapadnoeuropske avangarde, ali uz treperav, gamelanski, vrlo istočnjački odnos prema zvučnoj materiji.