Vitezovi bijelog sporta

Dugometražni prvijenac švedskoga redatelja Janusa Metza s naslovom Borg McEnroe biografska je sportska drama, a tema mu je znameniti teniski turnir u Wimbledonu 1980. i osobito njegova završnica, susret švedskoga tenisača Björna Borga i američkog Johna McEnroea. Njihovo sportsko rivalstvo, razlike temperamenta i igračkih stilova snažno su utjecali na svijet tzv. bijeloga sporta, njegovu popularnost. Zanimljivo je da je o tenisu nastao razmjerno malen broj filmskih djela, a ako se osvrnemo na posljednjih petnaestak godina, prisjećamo se britansko-američkoga filma Wimbledon (2004) redatelja Richarda Loncrainea, fikcijske priče o tenisaču na zalazu karijere koji ipak osvoji turnir i njegovoj djevojci, tenisačici u usponu. Biografska su igranofilmska ostvarenja o tenisu rjeđa nego fikcijska, stoga je zanimljiv podatak da je ove godine uz film Borg McEnroe snimljen i američki film Borba spolova u redateljskoj izvedbi Jonathana Daytona i Valerie Faris o ekshibicijskome meču Bobbyja Riggsa i Billie Jean King održanu 1973, meču u kojem je pobijedila Kingova potirući Riggsove tvrdnje o muškoj superiornosti u sportu. Taj je događaj već prikazivan u rado gledanu američkome televizijskome filmu (2001) redateljice Jane Anderson, a glede recentnoga ostvarenja doista je šteta što unatoč afirmativnim kritikama nije polučio i tržišni uspjeh.

Središnji motiv rivalstva dvojice sportaša i razdoblje o kojem Borg McEnroe govori zacijelo mogu podsjetiti i na ne tako davni britansko-njemački film Utrka života (2013) redatelja Rona Howarda o suparništvu dvaju vozača Formule 1, Jamesa Hunta i Nikija Laude, tijekom sezone 1976. Taj je film sasvim precizno definirao karaktere, razdoblje i milje i iznova podigao kvalitativni prag biografskoga sportskog žanra, čime je nenametljivo utro put švedskome uratku.

Iako je okosnica filma Borg McEnroe turnir u Wimbledonu 1980, taj film izmiče pravocrtnoj narativnosti. Apostrofirajući suprotnosti habitusa Björna Borga (Sverrir Gudnason) i Johna McEnroea (Shia LaBeouf), njihov sportski i društveni status te medijsku percepciju, Janus Metz se – uz svrhovitu pomoć scenarističkoga predloška Ronnieja Sandahla – u nizu flešbekova odvažio propitati i mladenaštvo dvojice sportskih velikana. Naglasak je pritom ipak na Borgu pa njegove dječačke teniske početke (u dvama ga naraštajima glume Leo Borg i Markus Mossberg), mladenački temperament i žudnju za pobjedama uočavamo i u odnosu s trenerom Lennartom Bergelinom (Stellan Skarsgard). Autori slojevito definiraju koliko su obiteljski i društveni uvjeti pridonijeli ponašanju i uspjesima dvojice tenisača. No kako je finale turnira 1980. bio i peta uzastopna pobjeda Borga u Wimledonu, a McEnroe je u silovitom nadiranju nastojao preuzeti titulu, sasvim je jasno koliko Metz i Sandahl nastoje proniknuti u njihove psihičke sklopove. Pritom Borga promatramo ne samo u odnosu prema treneru nego i prema zaručnici – također tenisačici Mariani Simionescu (Tuva Novotny). Neprestana medijska stega, kao i isplativost statusa sportaša, zasigurno pritišću privatnost i Borga i McEnroea, a njihovi raznoliki sportski dosezi tijekom turnira pa sve do finala popraćeni su i učinkovitim sportskim komentarima preuzetim iz radijskih, televizijskih ili pak tiskovnih arhiva. U složenoj filmskog građi uz većinom dojmljive segmente zapažamo i pokoju scenu ili sekvenciju manjega intenziteta ili nedorečenu, ali prijelomni je meč finala vrhunski prenesen u filmskoj rekonstrukciji. Naglasak na četvrtome, najuzbudljivijem setu, sasvim je opravdan, kao što je tijekom posljednjega petoga razumljivo mjestimično posezanje za usporenim pokretom, potpunim gornjim rakursima ili flešbekovima iz dječaštva. A i sam je svršetak filma, susret u zračnoj luci, naznačio i međusobno razumijevanje dvojice sportaša, koje je urodilo dugotrajnim prijateljstvom.

Kako u karijeri Janusa Metza bilježimo dokumentarne filmove kao i sudjelovanje u nekoliko televizijskih serijala, dugometražni prvijenac nadogradnja je njegova stvaralaštva. Metz se, u suradnji sa Sandahlom, ne libi izravnih kratkih faktografski utemeljenih komentara koji gledateljevu percepciju smještaju u povijesnu perspektivu, a njegova se režija doima svrhovitom, često s postupcima nenametljive retorike. Taj se autor uklapa u baštinu suvremenoga europskoga filma, osoban stav preklapajući s biografskim predtekstom, a autorstvo s mogućim tržišnim zahtjevima. Ni u jednome segmentu transparentan, Metz je, uz pomoć snimatelja Nielsa Thastuma, nekoliko desetljeća udaljena zbivanja prenio sa svježinom suvremenosti. Time je omogućio i vrsne izvedbe Gudnasona i LaBeoufa u ocrtavanju dvaju tenisača. Iskusni Skarsgard uvjerljiv je kao trener, a Tuva Novotny kao Borgova zaručnica glumi suzdržano, ali donosi odličnu izvedbu.

Naposljetku, premda Borg McEnroe možda ipak nije odličan film, ocjena vrlo dobar primjerena je. Kao sportsko-biografska rekonstrukcija Metzov prvijenac obnavlja povijesna sjećanja na sada već daleko rivalstvo Borga i McEnroea, koje je tenisu omogućilo dalji uspon kvalitete i popularnosti 1980-ih i nadalje. A ne treba zanemariti ni novi vrijedni doprinos žanru sportskoga filma.