Tuga i žalost

Tugu medicina opisuje kao duševni poremećaj uzrokovan nekim gubitkom, razočaranjem i sl., a psihologija kao odgovarajuću reakciju na svjesno prepoznat gubitak. No i u tom duševnom poremećaju postoje nijanse koje još i nisu duševni poremećaj nego tek stupnjevi nekoga neraspoloženja i nevoljkosti. Jezik to stanje opisuje možda i bolje od spomenutih struka, jer već u samom izrazu ima i dijagnozu. Naime, stsl. to¸ga znači strah, tjeskobu, napeto raspoloženje, a i prasl. *to¸gъ znači tvrd, napet (iz ie. baze *tengh-, vući, rastezati, napinjati, pa i razapinjati u duši). U usporednicama iz drugih jezika, rus. tugá znači skrb, češ. touha snažnu želju, željenje, a svatko zna do kakvih sve napetosti može ta želja dovesti, pogotovo ako je neostvarena ili neostvariva; lit. tingus znači trom, a u velikoj tuzi čovjek je kao oduzet, katkada se doslovno ne može pomaknuti. Tužiti (ovdje izostavljam značenje podnijeti tužbu protiv koga, žaliti se na koga ili što, kao i tužakati, često tužiti koga bez povoda) znači predavati se osjećaju tuge, patiti za kim ili čim, kao i tugovati, biti obuzet osjećajem tuge, osjećati i izražavati tugu, ali i bojati se, biti preplašen. Tužan pak nije samo onaj koji je u stanju duševne klonulosti i nezadovoljstva, sav zaogrnut tugom, žalostan, nego i onaj koji sam izaziva tugu i bol. Na to obično ne pomišljamo kad mislimo o tužnom. Bliže nam je značenje da je tužan onaj kojemu je tko drugi svojim ponašanjem stvorio taj osjećaj opće nemoći i bezvoljnosti, doveo ga u položaj pasivnosti i obamrlosti, nerijetko i samosažaljenja. Neki leksikografi pridjev tužan (koji je obuzet, prožet tugom) poistovjećuju s turoban. I on znači loše raspoložen, snužden, sjetan, sumoran, nujan, žalostan, tmuran, mračan, neveseo. U tim izrazima možemo lijepo pratiti tugu u njezinim nijansama. Tako npr. sjetan znači onaj koji osjeća i izražava sjetu, a sjeta je privremeni ili trajni osjećaj potištenosti uzrokovan nekim nezadovoljstvom, neispunjenim čežnjama ili gubitkom koga ili čega. Tu se spaja s tugom i melankolijom (grč. mélas, crn + chole, žuč).

Ima i jedna posebna tuga za koju u hrvatskom nemamo drugog imena nego nostalgija (grč. nostos, povratak + álgos, bol). To može biti čežnja za domom i zavičajem. Prema njem. Heimweh, od Heim, dom + Weh, bol, bolest, žalost, nismo stvorili ni kalk kakav npr. postoji u slovenskom: domotožje, ali i općenito čežnja za nečim poznatim gdje smo ili s kim smo nekoć živjeli. Ako i nemamo poseban naziv za takvu tugu, imamo krasan stih S. Mađera: „Tuga za zavičajem ubija radost za svakim novim krajem.“ U pridjevu snužden, žalostan, tužan, vide se i znaci neke prinude, jer snužditi je nastalo od nuditi, pružiti komu što s molbom da primi, nagovarati, poticati, pozivati, a znamo do čega može dovesti neprihvaćanje ponuđenoga – do nevoljnosti, jada i žalosti. Prijedlog s nedvosmisleno objašnjava da se prvo nešto nudilo, a ako na to nije bilo pozitivnog odgovora, jezik lijepo pokazuje što nastupa: razočaranje i žaljenje zbog neprihvaćanja. Nešto se nudilo s nadom da će biti prihvaćeno, no situacija se u trenu promijenila i silna su očekivanja pala u vodu.

Tuga se, pogotovo za pokojnikom, u nekim krajevima izražava naricanjem. Neke žene na pogrebu i u određene dane obredno oplakuju pokojnika pjevanjem tužaljki, tužbalica, tugovanki, žalopojki, jadikovki, jadovanki. Jakov Gotovac skladao je i Jadovanku za teletom, jer je u siromašnim krajevima i oskudnim vremenima i smrt korisne životinje težak udarac.

Ni žalost nije samo apstraktna imenica. Raspon joj seže od žaljenja za čim (npr. za mladosti) do muke (njem. Qual, quellen, muka, mučiti), pa i do smrti (ie. *gHel, lit. gela,bol; gelti, boljeti, bosti, ubadati, umrijeti; galas, smrt, konac, kraj; stvnjem. quāla, nasilna smrt, muka). Dakle, ni žal, što bi moglo upućivati u pjesničke vode, nije tako poetska riječ da se ne bi mogla zateći i u krutoj stvarnosti. Žao (osim u izrazu žao mi je) konkretno znači bol, ali i grobnicu, grobni spomenik. Značenja su se uglavnom polarizirala, pa se u germanskoj skupini odnosi na konkretno, a u slavenskoj na duhovno.

Žalost za umrlim i društveni je događaj. Prate ga i neki običaji. Za čovjeka koji za kim žali kaže se da je u koroti. Korota može biti žalost za pokojnikom, ali i žalobno odijelo, crnina. Oko podrijetla same riječi leksikografi se razilaze. Većina navodi da potječe od tal. corrotto i upućuju na corrompere, kvariti, podmititi, potkupiti, izopačiti, oskvrnuti. Objašnjenje je nategnuto, a riječ corrotto i u talijanskom je zastarjelica i više se ne rabi. Umjesto nje u tom se značenju rabi lutto, lat. luctus, tuga, žalost, luctuosus, tužan, žalostan. Mislim da je najbliži objašnjenju Bratoljub Klaić, koji korotu izvodi iz ar. kahret, jer je poznato koliko takvih riječi nisu autohtoni europeizmi nego su ušle u europske jezike iz arapskoga (npr. arsenal, tal. arsenale, no i to je od ar. dār-u-s·s·ināā, brodogradilište za izradbu ratnih brodova, sjedište uprave mornarice; doslovno kuća proizvodnje). Korotnik, korotnica, žalobnik, žalobnica osobe su u koroti. Njima izražavamo sućut zbog njihova gubitka. U riječima kondolirati, kondoliranje lako prepoznajemo lat. condolescere, osjećati bol, tal. condoglianza, sućut, izražavanje sućuti ili žalovanje. Može se izraziti pismeno, no u nas je (bilo) običnije pohoditi obitelj koju je pogodila smrt. Neki takve izraze sućuti ne žele, pa zamole za tihu sućut (bez posjeta i usmenog izražavanja sućuti).

Ostaju još dva izraza u kojima se spominje tuga, žalost ili oboje. To su tuga i žalost te srednja žalost. Tuga i žalost ne znači udvostručenje tužnih osjećaja nego loše obavljen posao, jadan rad. Natezanja sa studentima na ispitima baš su tuga i žalost, izvlačenje iz studenta onoga što se ne može izvući. Srednja žalost ipak je nešto bolja. Ni ona nije daleko od jada i bijede, odnosi se na rad koji ne vrijedi mnogo, no ipak nekako uđe u zbornik, časopis i sl. Koliko sam se kao lektorica i takvih načitala!