Spoj svjetskih majstora

Ciklus Lisinski subotom počeo je dvodijelnim koncertom različitih usmjerenja, ali i ciljajući na angažman dvojice neprijepornih svjetskih umjetnika. Jedan je hornist Radovan Vlatković iz urođenicima draga Zagreb-grada ma koji gradonačelnik bio. Drugi je John Malkovich. Potonjega stalno dave pitanjima o njegovu hrvatskom podrijetlu. Podrijetlo: vrhunski opremljen i obrazovan glumac iz ergele ponajbolje svjetske pasmine glumaca koja i jelovnik u obližnjoj zalogajnici može učiniti smislenim. Vlatković pak iz svite ponajboljih svjetskih svirača roga ili ostale prigodne robe, pokazuje to s plastičnom cijevi i lijevkom u dodatku. Zvizdarijama iz studentskih dana i ostalim špelancijama hornist svjetskog ugleda dao je legitimitet na velikoj sceni.

Stavimo nastranu sada već uvriježen suvišni običaj da predstavnik organizatora nešto navodno poticajno blagoglagolji prije koncerta. K tome imamo i ekran iza scene koji nam korisno stavlja titlove, navodi program, prikazuje duge i uvjerava na naslovnici tiskanog programa da su to „sve boje glazbe, sviđalo se to vama ili ne“. Molim? Sve boje glazbe? Glazba ima sve svoje boje koje se uče raspoznavati. I mogu se naučiti, barem u dijelu spektra. A sviđa li se ili ne, izgleda poput omalovažavanja najobičnije inteligencije ili vrijeđanja onih kojima se ne sviđa. Kao što bi se danas reklo „p’litički nekorektno“. Možda je cijela ta scenerija potpuno nenamjerno, ali i prilagodljivo namijenjena zaglupljivanju ljudi. Karnevalizacija kulture nesmiljeno se nastavlja i prosti čitači postaju prezreni. Karnevaliziran je danas velik dio svijeta pa su takvi i – koncertni programi. Priređivači se tomu prilagođavaju jer moraju isplatiti i naplatiti. Još jednom dokazivati potrebu da Dvorana postoji. Gradio se tvrdoglavo Lisinski više od desetljeća ili još i dulje Muzička akademija, ma što o zdanju mislili. Narod je kakva mu je i muzika, rekao bi stari kineski filozof Konfucije.

Prvi dio večeri bio je posvećen vještini i umijeću hornista Radovana Vlatkovića. Literatura za solistički rog nije obilna kao za violinu, violončelo i osobito klavir. Svojedobno su se za profesora i „ćaću“ ovdašnjih hornista Prerada Detičeka i potom ekskluzivnog Radovana Vlatkovića u Hrvatskoj pisali koncerti pa se literatura namnožila. Budimo iskreni: rog nije solistički instrument osim ako kompozitor nema pri ruci ekskluzivca. Vlatković koji upravo završava trajni zapis svih hrvatskih skladateljskih djela za rog i orkestar upravo je takav primjer i suočio je slušatelje s Concertinom za rog, čelestu, udaraljke i gudače Brune Bjelinskog u prisjećanju na Bartokovu Muziku za... Slatki, muzikalno starinski komad, osobitoga lirskog srednjeg stavka (Andantino) i skromne uporabe specifična zvuka celeste, obilježio je prvi dio koncertne večeri. Za odmor solistu poslužila je Elgarova Serenada za gudače u e-molu, koju je Varaždinski komorni orkestar učinio intonativno uređenim, ali i maglovitim bauljanjem bez karaktera. Kamo idemo i što nam je cilj, kao da se pita VKO. Dobro, ali i bez stava predvođena nekim koncertnim majstorom. Tu je ulogu u nebrojeno puta izvedenu Mozartovu Drugom koncertu za rog i orkestar u Es-duru preuzeo nepogrešivi Vlatković. Nema potrebe da se priča o tome, kao ni o neusporedivoj ljepoti mekog tona. Sviranje na plastičnoj cijevi s lijevkom za dodatak iz kajdanke razdraganog Amadeusova oca Leopolda s kakve pijanke, u ispunjenome Lisinskom bolje je prošlo od Koncerta. Zabava, zabava. Nazdravlje!

Za manjinu neprilagođenih, koji bi trebali tražiti zaštitu kao i sve manjine, još je gora bila zmešarija Alfred Schnittke – Ernesto Sábato. Jaki prozni tekst i još jači glazbeni koji navodno trebaju funkcionirati istovremeno. Malkovich je već iskusan u takvim spojevima, kako nas je izvijestio u razgovoru nakon koncerta. Karakterniji VKO s dirigentom Alviseom Casellatijem i Malkovich, koji i jelovnik čita karakterno, taj suludi spoj zapravo spašava vještinom. Smislenije se čini pročitati Sábatov Izvještaj o slijepima zasebno i isto tako poslušati Schnittkeov Koncert za klavir i gudače. Ovaj put s odličnom solisticom Anastazijom Terenkovom umjesto Ksenije Kogan iz nadasve utjecajne glazbeničke obitelji, kojoj je djelo bilo namijenjeno. Ali, eto, tek je rodila bebu. Pa što onda. Schnittkeov Koncert pušten je u život. Note su tu. Koncert ima pravo svirati svatko zainteresiran, obrazovan, vješt i sposoban. Čemu te silne mistifikacije? Novo, novo, novo vrijeme. Neprilagođenima koji su u potrazi za sadržajem i ne pristaju olako na kvaziintelektualne magle i do bola izbrušenu vještinu – stop! Česta fraza: tako se to danas radi ako hoćeš uspjeti. Uspjeh? Što je to? Samo malo treba „skenirati“ uspješne u vrlom novom svijetu.