Spektakl s djelomičnim pokrićem

Zahvaljujući odličnim odnosima i suradnji s čuvenom fundacijom moderne i suvremene umjetnosti Maeght sa sjedištem u Parizu, ravnateljica Umjetničkoga paviljona u Zagrebu Jasminka Poklečki Stošić priredila je još jednu u nizu sjajnih izložbi i donijela dašak svjetske umjetnosti u hrvatsku prijestolnicu. Četiri godine traje ta suradnja, zahvaljujući kojoj smo uživali u izložbama Joana Miróa 2014. i Alberta Giacomettija 2016. Jake veze s francuskim kulturnim institucijama potvrđene su i izložbom Augustea Rodina. Uz gospođu Poklečki Stošić koautor i izbornik djela za ovu izložbu je ravnatelj fundacije Maeght gospodin Olivier Kaeppelin.

Fundaciju su osnovali bračni par Marguerite i Aimé Maeght 1964. Taj par vještih trgovaca umjetninama i kolekcionara 1936. u Cannesu pokreće privatni posao s tiskarom Arte i reklamnom agencijom. Umjetnine su se prodavale i za vrijeme rata. Čim je rat završio, godine 1945, Maeghtovi su otvorili galeriju u Parizu i prvu izložbu svojih prijatelja umjetnika (a poslije će prijateljevati s mnogim umjetnicima koje s zastupali i čija su djela danas u fundaciji), Pierrea Bonnarda i Henrija Matissea. Važne su bile izložbe nadrealista 1947. i nešto kasnije apstraktnog ekspresionizma. Aimé Maeght je tiskao grafičko-pjesničke mape, monografije i časopis Derrière Le Miroir. Maeghtovi 1951. kupuju imanje u mjestu Saint-Paul-de-Vence, u kojem je i danas drugo sjedište i mnogo umjetnina fundacije. Smrt jedanaestogodišnjega sina Bernarda ubrzao je osnivanje zaklade u počast preminulome djetetu. Uz pomoć prijatelja, umjetnika Georgea Braquea, Fernanda Légera, Marca Chagalla, Alberta Giacomettija, Joana Miróa, Hansa Arpa, Alexandrea Caldera i drugih, u tome su i uspjeli. Prva fundacija osnovana je u Venceu, tim više što je tamo na brdašcu kapelica posvećena sv. Bernardu. Fundacija Maeght u zbirci ima nekoliko tisuća umjetnina. Jedna je od najvažnijih europskih zbirki slika, skulptura i grafičkih mapa najvažnijih protagonista umjetnosti 20. stoljeća. Tu su Alechinsky, Balthus, Bonnard, Braque, Calder, Chillida, Giacometti, Kelly, Léger, Miró od modernista te Adami, Arroyo, Calzolari, Caro, Del Re, Dietman, Kelly, Mitchell, Monory, Takis, Tapies i drugi, od suvremenih umjetnika druge polovice 20. stoljeća.

S velikim zanimanjem i očekivanjima otišli smo na otvaranje. Pozivnica je vrijedila kao ulaznica za dvije osobe, a na njoj vabe imena: Balthus, Braque, Chagall i Calder. Na otvaranju društvena, kulturna, gospodarska elita i izvrstan ketering, s ukusom, mjerom i stilom. Posebno smo se veselili vidjeti Balthusa.

Bez Balthusovih
i Braqueovih platna

Balthasar Klossowski de Rola (1908–2001) francuski je slikar poljskoga podrijetla, cijeloga života bio je privržen klasičnoj figuraciji i utjelovljavanju renesansne ljepote u slikama. Kao mladić kopirao je freske Piera della Francesce i Masaccia, i ostao odan toj ljepoti. Slikao je djevojčice i djevojke u pubertetu, izazvao skandal i bio smatran pedofilom, premda to nije bila istina, jer je pseudoerotizam tih djevojčica nepostojeći. Slikao je naime članove svoje obitelji, svoje kćeri iz dvaju brakova. Očekivanja velika, nadali smo se vidjeti barem nekoliko njegovih platna, a kad tamo – na izložbi je samo jedan Balthusov crtež. Razočaranje. Također, zaklada ima najviše Braqueovih slika, a na izložbu u Zagreb pristigli su crteži, sjajni, lijepi, nekoliko iz udarne umjetnikove kubističke faze, iz 1911/12, te nekoliko kasnijih, iz pedesetih godina, do 1962. No vidjeli smo prvi put Braqueove medaljone u bronci. Skulptura ga predstavlja i kao dobra kipara, no od važnih Braqueovih, poglavito kubističkih slika, nismo vidjeli ništa. Jedna njegova slika, važna i odlična, došla je kao print! Vjerojatno su originalne slike preskupe za osiguranje, ili pripadaju onoj skupini koje nikada ne napuštaju zakladu. Marc Chagall predstavljen je grafikama iz mape s tekstom Louisa Aragona. Zanimljivo, ali očekivali smo vidjeti više od kolosalnoga slikara. A tamo, samo jedna slika, koja mu i nije reprezentativna, i nije remek-djelo, kojih je Chagall naslikao mnogo. Od imena s pozivnice jedino je Calder izvrstan. Desnim krilom paviljona dominira u prostoru jedan njegov pravi dobar komad monumentalnoga stabila. Možda smo očekivali i mobile, ali i ovako je dobro. Ostavimo se sanaka pustih.

Ako smo se navukli na mamac četiri velikana s pozivnice, a na izložbi smo malo dobili od očito prevelikih očekivanja, zato smo doista na izložbi vidjeli remek-djela nekih drugih od velikana moderne i suvremene umjetnosti, umjetnosti 20. stoljeća. Pravi je užitak susresti se sa skulpturama Madrižanina Julija Gonzálesa, koji prvi u povijesti sastavlja skulpture varenjem komada željeza, i stvara svojevrsni koncept „crteža u prostoru“. Tu je i monumentalna skulptura u središnjem prostoru ispod kupole, remek-djelo francuske kiparice Germaine Richier, učenice Antoinea Bourdella. Njezine metamorfoze, kukci i hibridne figure s maštovitim obličjima nešto je najbolje (dakako uz najvećega Alberta Giacomettija!) što ekspresionizam u kiparstvu 20. stoljeća ima. I druga velika moderna kiparica ima rad na izložbi, Barbara Hepworth. Njezine goleme plošne forme s perforacijom nezaobilazan su prinos modernom shvaćanju skulpture, a u Zagrebu je skulptura Orah, geometrijskih i organskih oblika, s igrom konkavnih i konveksnih oblika.

Djela izvađena iz konteksta

U obilju umjetničke trpeze servirane u Umjetničkom paviljonu djela su 25 umjetnika. Uz spomenute, tu su djela Adamija, predstavnika narativne figuracije, Alechinskog, pridruženoga člana grupe CoBrA. Alechinsky je predstavljen s odličnom velikom slikom na kojoj, tipično za njega, komponira s „marginalnim bilješkama“, a slike su pune lubanja, drveća, kobri i himera sastavljenih od mnoštva životinja sa simboličkim značenjem. Joan Miró, kao ni drugi velikani moderne, nije predstavljen pamtljivim radom. Dobra je zato informacija rad Paula Rebeyrollea, politički korektna slikara koji iznosi u slikama društvena zla, protiv političke moći, rata, religije i znanosti. Naslikao je seriju Monetarizam, od kojih je jedna na zagrebačkoj izložbi, a govori o društvu tržišta. Zatim je tu rad fotografa, slikara, grafičara i kipara Ubaca, za kojega, priznajem, profesionalac i stručnjak kakav jesam, nikada nisam čuo. Spomena jedva da je i vrijedan rad islandskoga umjetnika Erróa (Gudmundur Gudmundsson). Riječ je o popartističkoj slici uvećanoga stripa. Zato sam itekako čuo i poznajem slikarstvo genijalnoga Nicolasa de Staëla, utjecajnog slikara tzv. Druge pariške škole, koji je – hipersenzibilan kakav je već bio u životu i u slikarstvu – počinio samoubojstvo. No u Zagrebu je tek jedan njegov crtež, ni traga barem jednoj divnoj slici kakve je slikao. Tu je zatim i slika Brama van Veldea, ne vrijedi spomena. Zato su remek-djelima, kapitalcima, predstavljeni neki od važnih suvremenih slikara. Tu ponajprije mislim na Nijemca Jorga Immendorfa, učenika Josepha Beuysa i suradnika A. R. Pencka. Ima impresivan opus, i jedan je od najzanimljivijih umjetnika njemačke i međunarodne scene potkraj 20. i početkom 21. stoljeća. Njegov se opus bavi pitanjem funkcije umjetnosti na području društvenih napetosti. Osuđuje standarde i tradiciju, politička su mu stajališta ikonoklastička, osudio je sve i svašta, između ostaloga njemačku prošlost, ratove i degradaciju okoliša.

Dobar je i rad Nijemca Konrada Klaphecka. Francuski slikar Louis Cane važan je pak protagonist pariške grupe Supports/Surfaces (Podloga/Površina), koja djeluje 1967–1974. Bili su eksperimentalna grupa koja je istraživala razne materijale, plastiku, žicu, drvo, aplicira se na površinu, da se vidi kako podloga trpi svakojake, neslikarske materijale. Cane je radio serije Izrezanih platna, platna bez okvira, položena na pod, a potom obojena isparavanjem, presavijena pa na kraju izrezana i izravnana direktno na zidu. Cane i njegovi kolege iz grupe (mnogo ih je pa da ne uzimamo dragocjen prostor njihovim nabrajanjem), važan je umjetnik kao ekstremni istraživač i inovator u slikarskom mediju. Najbolje djeluju na izložbi veliki formati Paula Jenkinsa, američkog slikara, pripadnika druge generacije Njujorške škole, čija apstrakcija ima ugodnu psihičku ambijentalnost. Elsworth Kelly, najvažniji slikar grupacije Hard-Edge (Tvrdi rub) unutar Njujorške škole majstora apstrakcije predstavljen je standardnim remek-djelom u domeni kojom se bavio. Široke, čistim bojama ispunjene plohe, čine ga tvorcem monumentalnih, golemih geometrijskih apstraktnih slika.

Najbolji je Sam Francis. Veličanstvena slika velikoga slikara jede sve oko sebe. I promatrača uvlači u golemu bjelinu po sredini golemoga platna, dok mrlje boje tek ovlaš uokviruju veliku bijelu središnju prazninu. Čisti zen. Duh. Kozmički beskraj. Čisti genij. Sam Francis inače slika koloristički šarene i bogate kompozicije od bezbrojnih točaka, blisko drippingu action-paintinga, ali opet ne polokovski, već na svoj jedinstveni, neponovljivi način. Uvijek je dobrodošao i stari dobri Pierre Soulages i njegove crne slike. U Zagrebu je jedna od njegovih varijacija s temom apstrakcije dobivene širokim potezima četke. Na izložbi su još djela Ossipa Zadkinea i Pabla Picassa, važnog i velikog umjetnika, što se po crtežima iz fundacije na zagrebačkoj izložbi ne bi moglo reći.

Sve u svemu, medijski prezentirana kao „veliki kulturni događaj“, ova izložba za našu sredinu to i jest. Javnost može zadovoljiti, iako ona ostaje zbunjena, jer ne poznaje kontekst(e) izloženih umjetnina. Struka, međutim, ne može biti posve zadovoljna. Možda su očekivanja bila prevelika. Predstavljeni umjetnički materijal dobiva prolaznu ocjenu, trud oko organizacije, postav i vernisaž također. Ipak, očekivali smo više. Čini se da je ovo predstavljanje važne francuske zaklade Maeght, i to njezina maloga segmenta, prije negoli predstavljanje moderne i suvremene umjetnosti. Sve je nepovezano, svaki bi umjetnik trebao biti viđen i shvaćen u svojemu kontekstu, kojega ovdje nema.