Puno želja malo rezultata

U hrvatskom dugogodišnjem senzacionalističkom medijskom trenutku naslovi u tiskovinama rezultirali su nevjerodostojnošću medija i sličnim trendom u umjetnosti. Tomu nije odolio ni novinar i pisac Dragutin Lučić Luce pa je svoj novi dramski uradak naslovio Američka patrola u Mornaričkom parku, koji je 6. listopada praizveden na pozornici Istarskoga narodnog kazališta – Gradskog kazališta Pula.

No veći je problem od naslova sadržaj je uratka, u koji je autor utrpao njemu važan dio življenja, ono što mu je ostalo kao popudbina pamćenja, impresivnih uspomena i intenzivnih doživljaja iz ranoga titoističkog doba, koje mnogi i dalje gledaju i vide ružičastim pogledom. I sve je to uradio s namjerom da to istodobno bude komedija i drama.

Tema je uratka priprema koncerta koji će biti izveden u Mornaričkom parku u Puli za vrijeme posjeta Maršala i nekoga politički ugledna i utjecajna Zapadnjaka, a izvest će ga oficiruše, žene Titovih oficira i ponekog talijanskog. Svaka od oficiruša nudi svoje životno, logoraško, partizansko, ljubavno i bračno iskustvo; jednoj je muž kao talijanski vojnik ratovao u Abesiniji, jednoj službuje u podmornici, jednoj je pešadinac...

Njihove živote autor je dramski i komički „obogatio“: medicinskim dijagnozama, novinskim sadržajima i komentarima, citatima i parolama, refrenima iz narodnih pjesama i filmova, bratstvom i zajedništvom, nacionalnim, mentalitetskim i stereotipnim karakteristikama, parodiraju se Bosanka, Makedonka i Talijanka, seljanke i gradske gospođe. I sve je to minorno naspram lika i djela Maršala, uzdignuta na pijedestal mita.

Glavni motiv za tekst Lučiću je – kako je napisao u kazališnom programu, gdje je tiskan i njegov uradak – problem zaborava, „ono što smo bili i u što smo vjerovali“. Jer mu je zaborav „stanje potpunog ništavila“ – a ništa mu nije nemoguće, osim ako se to ne tiče „jedne vrste duševnih bolesnika“, pa i cijelih naroda, „koji s vremena na vrijeme izgube razum i zaborave tko su i što su bili“ – to mu je poticaj i razlog za pisanje teksta.

Pritom napominje da je „najopasnija vrsta zaborava – sjećanje na prošlo kao na idilu ili, in contrario, odricanje od sveg prethodnog“. Zanima ga i „prisjećanje kao zaborav“, a najviše ga zanima ono „nešto koje se zaboravlja i istodobno čuva“ i koje se „opet može pronaći“.

To što se „opet može pronaći“ Lučić „premješta u kazališni čin“, u prostore „nostalgije i ironije“, gdje se „prikazuje neka zbilja koja zapravo nikada nije bila takva“, koja „nije istina“ sve dok se ne posreći, kada se „čini više no istinom“. Zapravo mu je pravi razlog za tekst „pokušaj da se sa žalom i radošću barem nakratko sastanemo i rastanemo od svoje i tuđe prošlosti“.

Teatrološki i filozofijski Lučić tekst vješto elaborira, ali u tekstu je malo onoga što bi on htio da ima, malo je dramskosti. Likovi su scenski nekonzistentni, njihovu unutrašnju dramu guši višak riječi, nepotrebno objašnjavanje unutrašnjeg sadržaja; posljedice stanja i raspoloženja, o emocijama se govori umjesto da ih se živi…

Po svemu napisanom očito je da je Lučić bolji esejist svojeg teksta nego što je dramski pisac istog teksta. U dramsko-komičnom mišungu praizvedenu 6. listopada od njegova nauma malo je toga viđeno. To je vjerojatno i razlog zbog kojega je redatelj Jasminko Balenović tekst „pojednostavnio“.

Pokušavši kontekst nekadašnjeg života, njegovu prošlost, interpretirati današnjim ironijskim odnosom, redatelj je inzistirao na detaljima i karikaturalnim rješenjima u kojima se, kao u zrcalu, raspoznavao odnos nekadašnjega „lijepoga i dragoga vremena“, u današnjem „sumornom, pesimističnom, dezorijentiranom“, koje je više izvanjsko, konzumerističko.

Konzumerizam redatelj prepoznaje u Lučićevu sadržaju, u 1960-ima, kada krutost titoizma prelazi granice koje će se poslije, a osobito danas, izgubiti u globalističkom neoliberalizmu i nomadizmu, zbog kojih suvremeni čovjek, kao i Lučić, sve češće postavlja pitanje; je li bilo bolje prije? Jesu li nekadašnji kolektivizam i „zajedništvo“ bolje rješenje od današnjeg individualizma? Ili su najbolji lijek za tu dilemu „nostalgija i vlastito iskustvo…“???

Zato je redatelju Američka patrola u Mornaričkom parku „crna komedija koja kroz jedan događaj u jednom mjestu i jednom vremenu – sjecištu triju dimenzija našega univerzuma – govori o našim malim univerzumima koje živimo u svim svojim težnjama, manama i vrlinama, emocijama i postupcima kojima težimo raznim savršenstvima, koja naravno nikada neće biti dosegnuta, ali put putujemo…“

Zbog tog „put putujemo“ izrežirao je predstavu koja pokušava na kritički način, s mješavinom ironije, karikature i satire, prokomentirati prošlost i sadašnjost te pronaći razloge novom-starom životu. Riječ je o ambicioznoj predstavi koja se, kao, ne bi bavila prošlošću da od prošlosti ne živi. U njezinoj realizaciji najviše su pokazali glumice i glumci; Mia Krajcar (Kapelnica), Elena Brumini (Natalia), Dijana Vodušin (Gospođa Adela), Iva Kevra (Stojka), Lara Živolić (Anka-Tonka), Luka Mihovilović (Zdravo-Moj), Manuel Kaučić (Jajo) i Vesna Petrović (Glas s radija). Među njima se malo tko ističe osobitom kreacijom, ali nitko i nije loš.