Oda Španjolskoj (Oda a Espanya)

Slušaj, Španjolska, glas jednoga sina

što ti govori – al ne kastiljanski;

govorim ti jezikom – što ga stekoh

od zemlje trpke;

tim jezikom ti – govorahu rijetki;

drugim prečesto.

Govorahu ti mnogo – o Saguntu,

o tima što za domovinu ginu;

o slavama – o tvojim spomenima;

sjećanja, slave – tek o umrlima,

življaše tužno.

Želim ti zborit – sasvim drugačije.

Zašto zaludu krv toliku liti?

U žilama je život krvi vruće,

život za danas – život za buduće;

krv prolita smrt je.

Odveć o svojoj – mislila si časti

a premalo o svojemu životu;

sinove kobno – tjerala si mrijeti,

pogrebi su ti – svečanosti bili,

posmrtnom te slavom zadovoljili,

tužna Španjolska!

Brodove gledah – kako plove puni

sinova što si – u smrt vodila ih;

ususret kobi – išli su sa smijehom,

a ti si svojim – pratila ih pjevom

ko neka luda.

Gdje brodovi su sad? – Sinovi gdje su?

Zapadni vjetar pitaj i valove;

Izgubila si sve – nemaš što dati,

Španjolska, Španjolska, sebi se vrati,

plač majke zaustavi.

Spasi se, spasi – od tolikih zala,

nek plač plod dade rada, veselja,

misli na život svud oko sebe:

Podigni čelo, plača se riješi

i oblacima sa svih sedam boja

sad se nasmiješi.

Španjolska, gdje si? – Nigdje te ne vidim,

Zar ne čuješ moj glas zaglušujući.

Ne razumiješ li – ovaj jezik što ti

u velikoj pogibli – sin uputi?

Odučila si se sinove čuti?

Španjolska, zbogom!

                                                      (1898)

Iz pretprošloga stoljeća dolazi nam svjedočanstvo velikoga katalonskoga pjesnika Joana Maragalla (1860–1911), napisano u vremenima duboke krize u španjolskom kraljevstvu, gubitka Kube i Filipina.

Koliko god bio zagovornikom katalonske samostalnosti, Maragall se učestalo obraća čitavoj javnosti Pirinejskoga poluotoka, dakako sa sviješću o živome mozaiku regionalnih i nacionalnih specifičnosti. Njegova pjesma Iberijska himna apologija je mozaika specifičnih vrijednosti Luzitanije, Navarre, Kastilje, dakako s posebnom karakterizacijom katalonske autonomije. A članak Neka živi Španjolska (Visca Espanya!!, s dva uskličnika), napisan 1905, još je jedan poziv iz Barcelone ostalim regijama i centralnoj vlasti da se brinu o posebnostima svih krajeva, s uvjerenjem da katalonska samosvijest može biti i primjerom životnosti i agilnosti nužnih da se izađe iz političkoga mrtvila. Simptomatično je da pjesnik kao da izaziva Madrid govoreći kako država može poslati vojsku, može poslati radništvo, može poslati svoju mladost ne bi li ugušila nemire, no on je uvjeren da ni vojska ni radništvo ni mladost ne može stati na stranu kompromitiranoga i beživotnoga poretka. Naravno, usporedbe sa sadašnjošću bile bi nategnute i neprimjerene, ali ostaje činjenica da je problem odnosa Katalonije i španjolskoga centralizma (odnosno kastiljanske dominacije) star više od jednoga stoljeća te da u međuvremenu, nažalost, nije izgubio na aktualnosti.

Prijevod i bilješka
Tonko Maroević