Obnovljen berlinski hram kulture

Na Dan njemačkog ujedinjenja, 3. listopada, u Berlinu je nakon punih sedam godina sveobuhvatne sanacije otvorena Staatsoper na povijesnoj aleji Unter den Linden (Pod lipama), u narodu zvana Lindenoper. Nakon tjedna glazbenog Preludija, u čijem je središtu bila premijera glazbeno-kazališne predstave čeznutljiva naslova Zum Augenblicke sagen: Verweile doch! (Trenutku tom reći: Ostani ipak! – J. W. von Goethe, Faust, prijevod Ante Stamać) za publiku su se zatvorila vrata da bi se zgotovili preostali građevinski radovi. Državna opera konačno se otvara 7. prosinca na svoj 275. rođendan.

Prvobitni građevinski i financijski plan tog uz Humboldtov forum – Muzej svjetskih kultura, koji se gradi na mjestu nekadašnjega baroknog rezidencijalnog dvorca pruskih kraljeva iz dinastije Hohenzollerna, najveći projekt urbanističkog razvoja povijesne jezgre Berlina uvelike je premašen. Umjesto tri godine, gradilo se punih sedam godina, umjesto 239 mil. eura obnova je koštala 400 mil. Jer temelj zgrade je u tlu punu podzemnih voda, građevinska je supstancija bila loša, mijenjali su se arhitektonski i građevinski planovi, a u stečaj je otišao i jedan inženjerski ured.

Nesreća nikad ne dolazi sama pa je u veljači teško obolio skladatelj Wolfgang Rihm od kojega je Staatsoper za otvaranje naručila glazbu na tekst Saul suvremenoga njemačkog autora i dramatičara Botha Straußa. Rihm više nije mogao dovršiti partituru pa su intendant Jürgen Flimm, profesijom dramski i operni redatelj, glumac, sveučilišni profesor, i generalni muzički direktor Daniel Barenboim krenuli u potragu za velikom njemačkom pričom, velikim njemačkim narativom koji duboko zadire u nacionalnu kulturnu povijest pa su se na kraju odlučili za Fausta i Mefista, likove koji su ostavili znatne tragove u svim europskim nacionalnim kulturama. Tako je nastalo novo djelo, hibrid. Glazbeni dio čine Scene iz Goetheova Fausta Roberta Schumanna, rijetko izvođena djela, ali vrlo obljubljena među velikim dirigentima. Schumann je na njemu radio punih deset godina, od 1844. do 1853, uzevši iz obaju dijelova Goetheove tragedije sedam scena, ali labavo povezanih. Flimm ih je dramaturški učvrstio tako što je nakon svake glazbene scene ubacio po jedan prizor iz originalnoga Fausta.

Uprava Staatsoper uloge je podijelila među kućnim solistima, članovima stalnog ansambla, ne angažiravši ni jednog od međunarodnih raspjevanih džetsetera koji su stalno na programu. Fausta je pjevao Roman Trekel, Margaretu Elsa Dreisig, a René Pape Mefista i Patera Profundusa, Ariela i Patera Ecstaticusa Stephan Rügamer te Gyula Orendt Patera Seraphycusa. Jedna od četiri sporedne uloge (u Faustu su to Četiri sijede žene) pripala je hrvatskoj sopranistici Evelin Novak, koja je u Staatsoper od 2009. i pjeva Nevolju i Magna Peccatrix te kaže: „Kad su mi rekli da za otvaranje opere kane raditi Schumannov oratorij, morala sam se prvo sabrati. Bila sam skeptična i čak sam direktoru opere rekla da me ne zanima ništa osim opere i da se želim posvetiti sljedećim dvjema premijerama koje mi predstoje, a to su Krunidba Popeje i Ivica i Marica. No on mi je napomenuo važnost tog događaja i zamolio me da bolje razmislim, tako da sam došla doma, poslušala to djelo i začudila me ljepota te glazbe.“

Premijera za elitu

Na kraju tri-i-polsatne predstave, koja se u prvom dijelu odužila do dosade, a u drugom zračila ritmom i zanosom, pogotovo u zadnjoj sceni, sceni Faustova drugog preobraženja, u kojoj je Zboru Staatsoper pripala uloga naroda što kliče Faustu, publika je pjevače, glumce i glazbenike Staatskapelle Berlin pod dirigentskom palicom Daniela Barenboima ispratila toplim i dugim pljeskom, ali bez uobičajenih ovacija. Na pojavu scenografa Markusa Lüpertza, kostimografkinje Ursule Kudrne, majstora rasvjete Olafa Freesea i ostalih, oglasili su se i razočarani, iživcirani kričavo obojenom pozornicom u obliku lijevka koju je Lüpertz prenatrpao šarenim kartonskim golemim Minotaurima i sličnim bajkovitim bićima.

U popunjenom gledalištu, koje sad ima 1356 stolaca, bili su samo uzvanici, državna, gospodarska i prije svega kulturna elita – kancelarka Angela Merkel i njezin suprug Joachim Sauer, oboje veliki ljubitelji opere, Peter Schreier, prvak Državne opere u vrijeme DDR-a, bivši kancelar Gerhard Schröder, nogometna legenda Otto Rehhagel, kazališni i filmski glumac Armin Mueller-Stahl, koji je 1955, kad je Deutsche Staatsoper iskrsnula iz ratnih ruševina, prisustvovao svečanom otvaranju, ali tada – na pozornici, i mnogi, mnogi drugi. Nedostajao je jedino Emanuel Macron, šef francuske vlade, kojega su mediji danima najavljivali stalno ističući da svira klavir i da obožava Schumanna.

Prije prvih taktova Schumannovih Scena u čijem se patosu uživa, na pozornici su se pojavili predsjednik Republike Frank-Walter Steinmeier, berlinski gradonačelnik Michael Müller i državna ministrica za kulturu i medije Monika Grütters. Pozdravni govori bili su kratki, pogotovo Steinmeierov, koji je Staatsoperi zaželio veličanstveni novi početak i podsjetio na jednu berlinsku uzrečicu: „Kad Berlinčaninu nešto predugo traje, reći će nam: Ne pričaj mi opere! (njem.: Quatsch keene Opern!)“ Gradonačelnik je pak s olakšanjem ustvrdio da je bilo vrijeme da zgrada bude gotova, zasigurno pritom misleći na Zračnu luku Berlin Brandenburg s čijom se gradnjom počelo daleke 2006. Grüttersova, čiji je budžet u 2016. u odnosu na prethodnu godinu povećan za 8,21 posto (!) pa je iznosio milijardu i 400 milijuna, postavila je retoričko pitanje: „Je li se isplatila akustička modernizacija na kojoj je Barenboim tako uporno ustrajavao? Je li se isplatilo što je savezna vlada dala 200 mil. eura za dovršetak zgrade?“, istaknuvši da je Staatsoper Unter den Linden „perjanica ovog grada tradicionalno bogata raznorodnim glazbenim životom. Lindenoper će iz cijeloga svijeta privlačiti ljubitelje umjetnosti i bit će znak njegove otvorenosti svijetu.“

Jedan od najstarijih
orkestara na svijetu

Nakon govora nastupio je trenutak istine. Svi smo napeto očekivali prve zvuke Staatskapelle. Jedan od najstarijih orkestara u svijetu, a danas i među vodećima, uvijek je u svojoj kući zvučao „kao iz lonca“. Nekoliko dana prije premijere Barenboim, koji je na čelu Staatskapelle od 1992, rekao je: „Ako ja ne mogu držati ton, on se gasi. To pitanje života i smrti zvuka središnja je dimenzija glazbe pa je stoga odjek jedina šansa da muzika živi dulje.“ Nije odustajao od svoje ideje da se odjek produlji na 1,6 sekundi. Zato je strop gledališta podignut za pet metara između zadnjeg, trećeg reda balkona, i stropa, a „rupa” je prekrivena bijelim staklokeramičkim rešetkama.

Zvuk je svijetao i jasan. Svi se instrumenti dobro čuju, glas pjevača prodire i u najudaljeniji kutak, a pjesma zbora zauzme cijeli prostor. Chapeau! štutgartskom arhitektonskom birou HG Merz, graditeljima, restauratorima, štukaterima, svima koji su se grbili na tom sedmogodišnjem gradilištu. Sva se muka isplatila, svih sedam godina u „izbjeglištvu” u bivšem Schillerovu kazalištu u općini Charlottenburg. Građevinski su se problemi pojavljivali jedan za drugim, a termin završetka pomicao kao na tekućoj vrpci. Stoga je 2015. berlinski parlament osnovao odbor koji je istraživao poskupljenje sanacije i prekoračenje termina. Rezultat jednogodišnjega rada, bolje rečeno svađa svih političkih stranaka: osim obvezatnih nepredvidivih problema bilo je i velikog pritiska politike, pogrešaka u planiranju, mnogostrano organizirane neodgovornosti.

Arhitektonsko središte Pruske

Poštovana je volja konzervatora, tako da danas ta povijesna zgrada izgleda onako kako ju je poslije rata obnovio arhitekt Richard Paulick – u pruskom rokoko stilu. Paulick se poštivao i kad se upravna zgrada pretvarala u intendanturu, gdje su sada smješteni uredi, menza i prostorije za probu. Iz nekadašnjega skladišta za visoke kulise nastala je nova zgrada s pozornicom za probe orkestra, pozornicom za zborske probe, skladištima i radionicama. Jedino ništa nije ostalo od stare tehnike. Iza zastora glavne pozornice, površine 500 m², dubine 35 metara i dodatnih 330 m² za dvije stražnje pozornice, krije se tehnika za koju se govori da je trenutačno prva na svijetu. Hightech kamo se god okreneš! Sve je digitalizirano i sve su tri zgrade povezane podzemnim hodnikom duljine 115 metara.

I tako nakon svih ratnih i ideoloških strahota 20. stoljeća Berlin opet ima svoj Forum Fridericianum, arhitektonsko središte Pruske. Središnju osovinu čini trg danas zvan Bebelov, sa spomenikom izraelskog umjetnika Miche Ullmanna na libricid kojim je 70.000 nacista, studenata i profesora 10. svibnja 1933. spalilo 20.000 knjiga nenjemačkih autora. Fridrik Veliki je na jugozapadnoj strani dao sagraditi Kraljevsku knjižnicu, na južnoj je podigao crkvu sv. Hedvige pokazavši da je vjerski tolerantan i da u svoju protestantsku državu želi integrirati šlesko plemstvo, većinom katoličko. Na sjevernoj strani planirao je palaču za princa Heinricha da bi već početkom 19. stoljeća to bili temelji za današnje Humboldtovo sveučilište. U sredini tog areala ponosno je stajala, i danas opet stoji, zgrada opere, obojena nježno ružičastom bojom, onom Fridrikovom. Veliki vojskovođa u mirnim je razdobljima uživao u glazbi i plesu. Potkraj 1742. arhitektu Georgu Wenzeslausu von Knobelsdorffu nije preostalo ništa drugo nego otvoriti vrata nedovršene Dvorske opere da bi kralj i njegova svita mogli zaplesati pod maskama.