Mrduša kao interkulturna inspiracija

U intervjuima i novinskim tekstovima koji su izašli nedugo nakon praizvedbe dramskoga teksta Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja 1971. Ivo Brešan nastojao je objasniti vlastito poimanje književnosti i teatra, odnosno nastojao je odbaciti kvalifikaciju kako je u njegovu Hamletu riječ isključivo o političkom teatru. Držao je kako u njega politika nije tek stajalište, nego je više objekt promatranja i to „u onolikoj mjeri ukoliko je ona dio života“. I upravo negdje na tragu tih misli možemo sagledati predstavu koja je prvi put na talijanskom jeziku, tj. na istromletačkom dijalektu 30. rujna premijerno izvela kultnu Brešanovu „grotesknu tragediju“ La rappresentazione dell’Amleto nel villaggio di Merduscia di Sotto u poznatoj adaptaciji Željke Udovičić Pleština i režiji talijanskoga redatelja Luce Cortine.

U talijanskoj izvedbi politiku možemo sagledati tek kao stanoviti podtekst koji isprepleće i povezuje vječne teme književnosti – s jedne strane primitivizam, laž, pokvarenjaštvo, sebičnost, nihilizam, a s druge težnju za ostvarenjem idealne slike svijeta u kojem postoji samo istinska ljubav, pravda i istina. U sukobu tih dviju sila upravo posljednja dobiva utopijski status i nerijetko biva poražena. Politika je neizbježna samo zato jer služi kao oslonac tim vječnim i uvijek iznova aktualnim ljudskim pitanjima i problemima. Sukladno navedenom možemo zaključiti kako se predstava gradi oko jedne, i sasvim skladne, režijsko-dramaturške niti kojom se nastoji podcrtati, postaviti u prvi plan i jasno naglasiti kako su ideološki stavovi, tj. ideološki i represivni državni aparati, gotovo uvijek korumpirani, lažni i kako u takvu svijetu za pojedince koji odstupaju od uobičajenih svjetonazorskih paradigmi i koji su protiv establišmenta nema mjesta.

Valja, nadalje, naglasiti kako se prevođenje ovoga, u jezičnom smislu vrlo specifičnoga teksta na talijanski jezik, odnosno na istrovenetski dijalekt može smatrati itekako smjelim potezom. Jer Brešan svojeg Hamleta smješta u osebujnu sredinu i svu onu dubinu barbarstva i tzv. kulture te gotovo arkadijske sredine dodatno začinje upravo idiomom svojstvenim prostorima Dalmatinske zagore. Sočnost tog jezika dodatno pridonosi ostvarenju groteske i karikature kojom se rastvaraju dogmatske, birokratske, duševne i društveno-političke deformacije. Bez pogovora, prijevod na talijanski jezik gubi i u jezičnom, stilskom i uopće dramaturškom smislu izvornu simboličnost, gubi se onaj jezik kojim se očituje i u kojem se očituje ljudska glupost, primitivizam i sve mračne strane određenoga društveno-političkog trenutka.

Svjestan toga nedostatka, Cortina je krenuo u drugom smjeru pa je sve ono bogatstvo koje proizlazi iz sočnosti jezika nastojao nadomjestiti konkretnim i katkad zanimljivim scenskim rješenjima. Utječe se tako kraćenju adaptacije (dramaturška savjetnica Morana Foretić), što u principu vrlo dobro funkcionira na sceni, a u konkretnoj realizaciji nastoji varirati elemente totalnoga teatra. Akciju i zbivanje ne postiže isključivo glumačkom igrom, nego i zanimljivim scenskim efektima koji su zapravo u funkciji glumačke igre. U tom smislu nastoji iskoristiti sva raspoloživa sredstva i osjetila kako bi stvorio spektakl koji odiše bogatstvom značenja. Scenografsko rješenje Liberte Mišan, ogoljela pozornica koju ispunjavaju tek stolice i nešto poveći drveni stol otvara prostor glumačkoj igri, a napetost i dinamiku dodatno nastoji postići glazbenim (glazba: Bruno Nacinovich) i videoumecima (oblikovanje videa Gregor Bogdanović), kao i svjetlosnim rješenjima (Boris Blidar).

Valja istaknuti kako su svi navedeni scenski elementi ipak u službi istinskoga glumačkoga umijeća i sposobnosti. Dakako, ponovno je riječ o smjelom potezu koji u potpunosti izlaže glumačku igru i ne ostavlja prostora greškama. Ustrajava na gestualnosti, na odnosu glumca prema njegovu partneru, kao i na njegovu odnosu prema publici pa upravo držanje koje proizlazi iz tjelesne komunikacije postaje okosnicom scenskoga svijeta. U tom smislu glumački ansambl istupa kao dobro uigran i uravnotežen kolektiv – Lucio Slama (Puljo), Ivna Bruck (Anđa), Elvia Nacinovich (Majkača), Bruno Nacinovich (Mačak), odnosno Leonora Surian Popov (Tereza), Anton Plešić (Šime), Denis Brižić (Jure) – s dojmljivim i katkada psihološki vrlo dobro profiliranim individuama. Treba, stoga, posebno istaknuti Mirka Soldana, njegovo intenzivno, psihološki naglašeno i emocionalno istančano utjelovljenje Bukare, ali i Valtera Rošu u ulozi Joce, koji se upravo gestualnošću nastoji ograditi od velike emocionalnosti i patetičnosti.

Iskorak prema suvremenim temama možemo zabilježiti u ulozi Šimurine, kojega utjelovljuje glumica Ilarija Genatiempo, odnosno u igri Giuseppea Nicodema kao Andra Škunce. Šimurina koji nastupa kao žena, ali i feminiziranost koja osobito dolazi do izražaja u nastupu seoskog učitelja otvara prostor promišljanju danas osobito aktualne rodne problematike, čime predstava dobiva šire kulturološke implikacije. Bez obzira, naime, na zamjerke koje bi istančano oko ipak moglo zapaziti, predstava znači iskorak jer ulazeći u prostore interkulturnosti i multikulturnosti oživljava Brešanova Hamleta u novom i originalnom ozračju.