Lakše je ogoliti se kad ne pripadate nikamo

Književnik i prevoditelj Bekim Sejranović rođen je u 1972. u Brčkom, odakle se 1985. preselio u Rijeku, gdje je upisao studij kroatistike i komparativne književnosti. Godine 1993. emigrirao je u Oslo, gdje je 1999. magistrirao južnoslavenske književnosti na tamošnjem Povijesno-filozofskom fakultetu. Na istom je fakultetu radio kao lektor i predavač južnoslavenskih književnosti, jezika i prevodilačkih studija. Od 2000. radi kao sudski tumač i književni prevoditelj, predaje norveški za strance te piše vlastitu prozu.

Djela su mu prevođena na norveški, engleski, slovenski, makedonski, njemački, češki, talijanski i poljski. Autor je knjige kratkih priča Fasung, romana Nigdje, niotkuda, Ljepši kraj, Sandale, Tvoj sin Huckleberry Finn i Dnevnik jednog nomada.

Stalno ste na putu: dva dana u jednom gradu, tri u drugom... Junak vašeg romana Tvoj sin Huckleberry Finn živi na brodici, svoj nomadizam opisali ste i u posljednjoj knjizi, Dnevniku jednog nomada. Doživljavate li nomadski identitet kao gubitak korijena ili kao dobitak slobode? Je li to umjetnički poticajna pozicija?

Pa mislim da sam ga pokušao opisati i kao jedno i kao drugo. Na nekom filozofskom nivou obje knjige govore o dualnosti svijeta, života ili ako baš hoćete postojanja kao takva. A dualnost se na jednom mjestu u romanu Tvoj sin Huckleberry Finn definira kao ljudska nemoć da se prihvati apsurdnost života. Nomadstvo možda i nije najbolja riječ za moj život, možda prije bezdomstvo, nepripadnost ili pak svedomstvo i svepripadnost, ne znam ni sam, ovisi o raspoloženju. Ali moram reći da ono nije moj izbor, barem ne u cijelosti.

Takva je pozicija dobra za mene kao umjetnika, možda i kao čovjeka, neko vrijeme, ali može biti i jako zamorna. Čovjek ostari, umori se i poželi neku kućicu, ne bi li bio na miru.

Vaša posljednja knjiga, Dnevnik jednog nomada, opisuje se kao putopis, dnevnik čitanja i zbirka zapisa o svakodnevnoj borbi sa životom. Kako je nastala ta
knjiga i kako biste je vi sami žanrovski odredili?

Knjiga Dnevnik jednog nomada, koju nitko ne želi nazvati romanom, ali ja to uporno pokušavam, nastala je ad hoc i bez prvobitne namjere. Sve je počelo s narudžbom časopisa Sarajevske sveske da napišem dnevnik jedne jeseni, što sam ja i učinio. To je prvi dio knjige. Pokušao sam voditi pravi dnevnik iz dana u dan, ali sam s vremenom shvatio da je to nemoguće. Nekih mi se dana nije dalo ni o čemu pisati, a ponekad sam mislima bio u sasvim nekom drugom vremenu pa sam to pokušao prenijeti na papir i pokazati čitatelju kakva je razlika kad o nekim događajima pišeš odmah nakon što su se dogodili ili uz određenu distancu. Negdje sam i napisao da je upravo ta distanca jako bitna za pisanje. Pokušavam pisati o nečemu tek kad stvorim takvu distancu da se tomu mogu smijati, makar taj osmijeh bio i gorak. Autoironija je najbolja obrana od sama sebe, a i svijeta.

Drugi dio knjige također je nastao po narudžbi. Prvi je tekst naručio jedan časopis, zatim sam u dogovoru s jednim dnevnim listom svake prve subote u mjesecu objavljivao tekstove pod naslovom Čitajući, skitajući. Tijekom mjesec dana pročitao bih četiri do šest knjiga različitih žanrova, i o njima sam pisao. Budući da sam mnogo putovao, u tekstove sam počeo ubacivati neku vrstu putopisa. No za mene je ta knjiga roman.

Mnogi čitatelji posebno cijene što se autobiografski razotkrivate bez ostatka. Ima li bez izravna ili neizravna osobnog „razgolićivanja“ uopće prave
književnosti? Koliko je hrabrosti za
to potrebno?

Ne da mi se sada ulaziti u polemiku i držati sat književne teorije, a još manje kvariti iluzije vlastitih čitatelja koji žele da je sve „baš tako kako je opisano“. To s ogoljivanjem jest zanimljivo, osobito jer sebe doživljavam kao prilično sramežljivu, introvertiranu osobu. Čini se da to što držim u sebi izađe kada pišem... Mislim da je lakše, kako kažete, razgolititi se kad ne pripadate nikamo.

Osim toga, tko može provjeriti sve te podatke u knjizi, tko može provjeriti jesu li misli glavnog junaka istovjetne mojim mislima, i je li se sve odvijalo baš tako kako je napisano? Mislim da nije najvažnije o čemu se piše, jer sve su priče već ionako ispričane u ovom ili onom obliku, nego kako se piše.

S druge strane ima kritičara koji su vam prigovorili da uvijek pišete u prvom licu. Jeste li pokušali pisati u trećem licu, iz perspektive drugih likova, ili je prvo lice jednine odraz vaše beskompromisne iskrenosti?

Istina je da pišem u prvom licu jednine, ali ne pišem samo o sebi. U mojoj knjizi ima desetine likova, što izmišljenih, što nadograđenih iz stvarnosti. Na svoje pisanje gledam kao na veliki roman s mnoštvom svezaka. Glupo mi je uspoređivati se s drugima, no svaki pisac ima neku opsesivnu temu kojoj se uvijek vraća. Svaki svoj roman pišem kao da je prvi i posljednji i pišem ga za čitatelja koji nikad prije nije čitao ni jedno moje djelo, i naravno da se ponavljam.

Kad bih mogao reći sve što želim jednom rečenicom, ili matematičkom formulom, učinio bih upravo to, no literatura nije matematika, niti matematika može opisati sav svijet, barem ne našim mozgovima. Pokušavam pisati o svemu, no to je nemoguća misija, na nešto ćeš obratiti više pažnje, na nešto manje. Upijam iz raznih izvora, od književnosti preko stvarnih događaja do mašte, vlastitih halucinacija i snova. Sve to pokušavam prenijeti na papir, ali perspektiva će uvijek ostati moja.

Mnogi kažu da ste ih svojim tekstovima o tuđim knjigama potaknuli da za njima i sami posegnu. Danas se mnogo raspravlja o poticanju čitanja, kako osmisliti nastavu lektire... Kako je izgledala vaša književna socijalizacija?

Pa ja sam jednostavno otkad znam za sebe čitao sve što mi dođe pod ruku, najprije stripove, zatim knjige... Čitao sam i knjige za djecu i knjige za, recimo to tako, odrasle, mnoge i nisam shvaćao baš u cijelosti, ali svejedno sam čitao. I još čitam, naravno.

Vaša lektira je raznovrsna: od klasika do prvijenaca osoba koje slučajno upoznate. Mnogi vam izdavači daruju svoja izdanja. Što sve utječe na izbor lektire? Jeste li razvili neke strategije u potrazi za pravom knjigom u pravom trenutku? Kako ne potonuti u izobilju? Imaju li knjige koje volite neki zajednički nazivnik?

Nekoć kad sam bio mlađi, to sam negdje i napisao, znao sam se gotovo rasplakati pri pomisli koliko dobrih knjiga postoji na ovom svijetu, a nema šanse da ih sve pročitam, ili kad bih gledao na zemljopisnoj karti svijeta na koja bih sve mjesta volio otići, a nema šanse da ih sve posjetim. No sada sam se već pomirio s tim. Uvijek čitam nekoliko knjiga istovremeno. Recimo, od pet knjiga koje počnem čitati, dvije pročitam do kraja, jednu do pola, a neke ostavim nakon prve stranice. S knjigama je barem lako: ako ti se ne sviđa, odloži je i uzmi neku drugu. Nije uvijek vrijeme za svaku knjigu i nije svaka knjiga za svakoga. Ponekad mi nisu jasni ljudi koji se sile da pročitaju knjige koje ih iritiraju, da bi poslije pisali negativne kritike ili hejterski pljuvali po njima na Facebooku. Meni je najvažnije da sam dobar čitatelj. Kad mi se neka knjiga ne sviđa, ne osjećam bijes prema autoru jer ne piše kako bih ja želio, nego jednostavno pomislim da to ne razumijem, da se ne slažem ili da za moj pojam nešto nije dovoljno dobro preneseno.

Ponekad me i živcira što pri čitanju – to je profesionalna deformacija – lako prepoznajem neke sitne greške u tekstu. Ako se želi biti rigidan, može se pljuvati po svemu. Jako mi je žao kad neki kritičar saspe drvlje i kamenje na mladog autora koji tek objavi prvu knjigu. Napisati knjigu samo je po sebi težak posao, napisati dobru knjigu još je teže, a odličnu nemoguće. Zato uvijek iznova pokušavamo. Ako je neki autor uistinu loš, uopće nije potrebno na njega trošiti riječi. Konstruktivnije je pohvaliti neke nove dobre autore i dati im krila.

Poznata je procjena da je pisaca sve više, a čitatelja sve manje. No mnogi su pisci, poput vas, strastveni čitatelji. Na nedavnom Festivalu svjetske književnosti austrijsko-njemački književnik Daniel Kehlmann izjavio je da bi se lakše mogao odreći pisanja nego čitanja, a francuski pisac i redatelj Philippe Claudel nazvao je sebe čitateljem koji ponekad piše. Može li se uopće pisati bez čitanja? Kako vidite budućnost književnosti u svjetlu promjene čitateljskih navika?

To je kao da ste me pitali kako vidim budućnost svijeta. Neizvjesna je i pesimist sam. Ali preživjet ćemo nekako. I mi i knjige.

Magistrirali ste južnoslavenske književnosti u Oslu. Kako je uopće koncipiran tamošnji studij i kakvo mjesto na Sveučilištu zauzimaju južnoslavenske književnosti? Koliko Norvežani poznaju hrvatsku književnost?

To je jako mali odsjek. Studirao sam prije podosta godina i sustav prema kojem sam ja studirao i predavao zamijenjen je Bolognom. Ne znam kakva je danas situacija, ali znam da se mali jezici uglavnom ukidaju ili se smanjuje broj studenata, profesora i predavanja. Kad sam predavao južnoslavenske književnosti, najteže mi je bilo sastaviti popis literature. Studentima svjetske književnosti sam, primjerice, predavao jedan semestar neku južnoslavensku književnost koju bi čitali u norveškim prijevodima. Jedva sam uspio skupiti petnaestak naslova. Potpuno smo im nepoznati, pa mogu čak reći i nezanimljivi. Norveška je posebna u odnosu na ostatak Europe, čak i u odnosu na Švedsku i Dansku. Primjerice, 95 posto literature koja se prevede na norveški je s engleskog jezika, a tek 5 posto iz ostatka svijeta. Drugim riječima, Orhana Pamuka nikada ne bi čitali na norveškom da nije dobio Nobelovu nagradu.

Spomenuli ste jednom da vam je žao što vaši prijevodi ostaju u sjeni vaših romana. Kakav je za pisca odnos vlastitog pisanja i prevođenja tuđih djela? Koji vam je autor, od onih koje ste prevodili, najviše prirastao srcu?

Da, volim prevoditi dobre knjige i zarekao sam se da više nikad neću pristati prevoditi knjigu koja mi se ne sviđa. Najviše sam ponosan na Pjesmu košnice, izvanredan roman norveškog autora Frodea Gryttena, ali trenutno je najsvježiji prijevod biografije norveškoga slikara Edvarda Muncha, autora legendarnog Krika. Biografija je napravljena u obliku stripa, a svi su dijalozi citati sama umjetnika, njegovih suvremenika i prijatelja. Knjiga je mješavina umjetničkih grana i žanrova, naslovljena je jednostavno Munch i dobila je nagradu za najbolju knjigu u Norveškoj prije tri godine, ako se ne varam.

Inače, prevođenje je jako podcijenjen posao. Napisati knjigu može svatko, iako se možemo sporiti je li ta knjiga dobra ili loša. No prevesti ne može svatko, morate jako dobro znati oba jezika, poznavati dva društva, različite kulture i osim toga imati književnog dara, jer zapravo pišete novu knjigu. U tome je umjetnost: napišeš novu knjigu, a nitko to ne zapazi. Većina uopće nije svjesna koliko dugujemo onima koji prevode književnost, za koliko knjiga nikada ne bismo ni čuli da nije bilo prevoditelja.

Ne pišete samo na materinskom jeziku: roman Tvoj sin Huckleberry Finn najprije ste napisali na norveškom iz financijskih razloga, a za pisanje nastavka dobili ste stipendiju norveškoga ministarstva kulture. Približava li se to vaš norveški materinskom jeziku? Imate li s druge strane osjećaj da norveškom jeziku dajete malo drukčiji ton? Njemačku književnicu hrvatskih korijena Maricu Bodrožić kritičari hvale da na poseban način obogaćuje njemački jezik.

Treba biti svjestan da sam ja došao u Norvešku s 21 godinom i da je to drukčija startna pozicija nego kod mnogih drugih pisaca koji su u druge zemlje dolazili u dobi od dvanaest ili trinaest godina. Mislim da je granica pubertet. Ako dođeš prije mutacije glasnih žica, možeš neki jezik svladati bez akcenta. Meni je norveški strani jezik, i pisati na norveškom za mene je, opet ću se poslužiti usporedbom sa slikarstvom, kao da sam slikar koji koristi naočale. Na norveškom vidim da je nešto plavo ili tamnoplavo, a na svom materinskom jeziku vidim još pedeset nijansi plave. Ne osjećam se dovoljno sigurno u tom jeziku. Moj norveški nikad neće biti ni blizu mog materinskog.

Hrvatsko je izdavaštvo u dugoj i dubokoj krizi. Ni norveško tržište knjiga nije mnogo veće od hrvatskog, ali je neusporedivo uspješnije. Je li ta razlika isključivo posljedica norveškoga bogatstva i financijskih potpora koje Norvežani mogu uložiti u knjižnu branšu ili su razvili i druge mehanizme koji bi mogli biti poticajni za našu kulturnu politiku?

U Norveškoj u srednjim školama učenici za lektiru čitaju isključivo norveške autore. Ljudi čitaju domaće autore mnogo više nego kod nas. Državna politika prema knjizi veoma je dobra, država ima novca i smisleno ga ulaže u svoju kulturu. Zato su norveški autori mnogo prevođeni, postoji agencija Norla koja financira prevođenje norveških autora na druge jezike. Kad netko objavi roman, država otkupi prvih tisuću komada, od čega autor odmah dobiva deset posto, što je kod nas blizu godišnje plaće, a u Norveškoj tri-četiri mjesečne plaće. Riječ je o znatnoj svoti za naše uvjete.

Ipak, teško ste našli norveškog izdavača i niste s njim imali dobra iskustva. Koliko je teško piscima objaviti knjigu u Norveškoj? Namjeravate li promijeniti dosadašnjeg izdavača i kakvu nakladu očekujete?

Ne bih o tome. Što da vam kažem, glup sam. Opet sam potpisao ugovor s njim.

Kako napreduje novi roman za koji ste dobili stipendiju norveškog ministarstva kulture i kada ćemo ga imati na hrvatskom jeziku?

Eh... Bit će gotov 1. siječnja, trebao bi izaći na norveškom na proljeće, kod nas na jesen. Takav je barem plan.

Vaše knjige nailaze na široku recepciju u Hrvatskoj. Čitaju vas i vole ne samo u uskim književnim krugovima, osvrti na vaše knjige mogu se naći i na lifestyle-portalima, forumima... Koliko pomno pratite kritike i reakcije, što vam znače?

Pa kao što to već biva... U početku sam pratio, i bilo mi je stalo da se knjige svide i publici i kritici. I dalje mi je stalo, glupo bi bilo reći da nije, ali više to ne pratim, nemam živaca, iskreno rečeno, a ni vremena. Jasno mi je da će uvijek biti onih koji će moje knjige voljeti i onih koji neće. Oni koji neće ne moraju čitati moje knjige, to je barem jednostavno. Oni koji vole, čitat će – i to je to. Inače ne provodim vrijeme na društvenim mrežama, ne otvaram mail po dva-tri tjedna jer mi oduzima vrijeme.

Kakva je recepcija vaših knjiga u drugim zemljama regije, kakva u Norveškoj, čiji ste državljanin, a kakva u ostatku svijeta? Što sve po vašem iskustvu utječe na recepciju?

U Norveškoj sam zapažen, dobio sam i stipendiju tamošnjega ministarstva kulture, ali nije to ni približno prijemu i čitanosti kakvu moje knjige imaju u „našim krajevima“. Što se tiče ostatka svijeta, kako kažete, neke su knjige prevedene na neke od stranih jezika. Moj agent i ja pokušavamo neki od mojih romana objaviti u Sjedinjenim Državama, nedavno sam bio u Ukrajini i čini se da ću dobiti prijevod na ukrajinski, nekoliko prijevoda poput slovenskog su u tijeku. Uglavnom sve ide nekim svojim tijekom.

No čak se i na književnoj sceni, među načitanima, susrećete sa stereotipima i ksenofobijom. Nije li to obeshrabrujuće kad razmišljamo o dosegu i moći književnosti?

Norveška se kao zemlja promijenila od vremena kad sam stigao onamo 1993. Danas je mnogo više ksenofobije. Pitanje je kakav bi odjek imao moj roman da sam ga objavio pod norveškim pseudonimom. Recimo kao Knud Pedersen, to je pravo ime Knuta Hamsuna. Najprije su bila objavljena moja dva prijevoda, potom Tvoj sin Huckleberry Finn, koji se računa kao moj prvi roman na norveškom. Kritike su bile dobre, uglavnom. No bila je i jedna koja mi je digla živac jer je bila potpuno promašena u svakom pogledu. Postavila je pitanje otkud meni pravo da kritiziram norveško društvo kad nisam Norvežanin. Pitanje je potpuno glupo jer sam u Norveškoj proveo pola života, norveški sam državljanin, član Norveškog društva pisaca. Ako se za mene ne može reći da sam integriran, tko onda jest? Tamo sam se školovao i radio. Nije mi bila namjera kritizirati norveško društvo, no ako sam to i činio, to je zato jer ga osjećam svojim.

Pomalo mi smeta mit o savršenim skandinavskim društvima. I ta društva imaju svoje slabosti, i ako umjetnici i pisci o tome neće progovarati, ne znam tko hoće. No ono što su primijetili u Norveškoj nitko nije primijetio u Hrvatskoj, gdje bi se dohvatili nečega drugog.

Naprimjer?

Pitali su me, primjerice, zašto među likovima u romanu nema nijednog Hrvata. U Srbiji su komentirali da sam u romanu Srbiju prikazao kao punu četnika, a opisao sam samo jednu epizodu s četničkim vojvodom, kojega sam zapravo prikazao sa sažaljenjem, nije tu bilo nikakve mržnje.

Na kraju krajeva, u romanu Ljepši kraj pisao sam i o vehabijama. Pišem bez namjere da ikoga povrijedim, a ako nešto kritiziram, to je samo zato jer to osjećam svojim. Čovjek je obično najkritičniji prema onome što mu je najbliže.

Kako sa svojim iskustvom višestrukog egzila i rada s useljenicima u Norveškoj gledate na probleme integracije i Europe koja se mijenja? Imate li osjećaj da kao književnik možete malčice utjecati na svijet?

Europa će morati rješavati probleme povezane s migracijama. Izbjeglice same po sebi ne bi trebale biti problem, jer ti ljudi u novim zemljama uglavnom za godinu ili dvije pronalaze posao, rade, plaćaju poreze. Norveška treba dosta radne snage, priča se o bijeloj smrti, Europljani postaju sve stariji. U većini europskih gradova vidjet ćete da poslove u javnom prijevozu i posao taksista uglavnom obavljaju useljenici. Kao što se useljenici moraju učiti pravilima ponašanja zemlje u koju su došli, mislim da bi se i domaćini trebali približiti useljenicima. Ne kažem da to treba biti podjednako na objema stranama, ali ipak bi se mogao napraviti veći iskorak prema useljenicima.

Primjerice, je li Norvežanin ikada pročitao roman nekog sirijskog ili pakistanskog autora (u Norveškoj je jako mnogo Pakistanaca)? Europa se mijenja, promjene su neminovne i pitanje je samo kako će ta tranzicija izgledati. Lako može doći do napetosti, radikalizacije, polarizacije društva. Nisam ja pametnjaković koji može dati recepte, ali mislim da bi to trebalo učiniti što bezbolnije za sve. Ima dovoljno mjesta i posla za sve ljude.