Krešimir Mikić u ulozi karijere

Služeći se poslovičnom naslovnom tezom o pjevanju kao garanciji dobra, uprava Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu angažira uspješnoga dramskog umjetnika Renea Medvešeka da u svojoj prvoj režiji u tom teatru napravi predstavu kao svojevrsnu repliku filmskoga hita redatelja Kreše Golika, uz oživljavanje glazbenoga kazališta.

Stvarajući predstavu nastalu i prema Majerovoj prozi Iz dnevnika malog Perice (časopisno 1935, u knjizi 1942) Medvešek sa scenografkinjom Tanjom Lacko i dramaturginjom Ninom Bajsić formira odraze svakodnevice i nekadašnjega dobroga duha Zagreba u mediju radija, filma i tzv. starinskoga kazališta i u trima glumačkim slojevima, od melodramatsko-mjuzikalskoga koda do varijetetskoga i komedijskoga.

Premda atipična za središnju hrvatsku kazališnu kuću, dosad nenaviknutu na žanrovske odmake u sentimentalan komedijski kazališni mjuzikl, prema gledateljskoj recepciji na pretpremijerama i na premijeri 28. rujna može se reći da će nova predstava biti kazališni hit za publiku koja voli takav teatar i sve izgubljeniji starinski osjećaj, i koja odobrava „retrostanje“ i prizivanje prošlih vremena lijepih manira i (oku) ugodnih kavalira, s naznakama fingirana preljuba zaodjenuta u sladunjavo ruho. Gledatelji su radosno prihvatili svoju retuširanu neku davnu sliku, arhetipski usjedištenu u prostor srca grada.

Igra teatrom u teatru, radijem u radiju, korespondira s postavljanjem gotovo svih glumaca u manje-više sporedne i uloge statista koji sjede na sceni i gledaju događanja, dok panoramski kružna vrtnja okreće radio, zagrebački Gornji grad, sliku nedjeljnog Maksimira, nepredvidljive događaje.

Dječje a duhovito Peričino predratno promatranje grada i njegovih stanovnika izostalo je u inače zanimljivo mišljenoj predstavi, kojoj nije bilo lako izboriti povoljno mjesto u srazu s krupnim filmskim kadrovima u godini 1970. i majstorima glume kakvi su Relja Bašić, Franjo Majetić, Mia Oremović, Ljiljana Bohanec i tad mali, glumački neodoljiv Tomislav Žganec, danas znanstvenik... Pericu u predstavi koja slijedi histrionsku (režija Zorana Mužića), Komedijinu (režija Vlade Štefančića) i niz drugih adaptacija i inscenacija, glumi glumica Dora Lipovčan. U predstavi ipak nedostaje dječje lucidnosti i ludičnosti iz proze i filma, dječje igre i šale, dječje barijere u odnosu majka – novi striček, malih podvala i vedrine.

Uvođenje radijskih vijesti, reklama i emisija naglašava političko i povijesno vrijeme. Majerov tekst, žanrovski raznovrstan (feljton, novela...), daje mogućnosti različitih kazališnožanrovskih izbora. I predstava, kao i proza, nudi stilske različitosti komponirane u priču u zagrebačkome stilu, malim i velikim ljudima, atmosferi nadanja, zaigranosti i slutnje koja se i realizira u posljednjoj slici, kad se iznad glumaca čuje zlokoban zvuk rata.

Služeći se filmskim tehnikama kadriranja, rakursa, fokusiranja te odzrcaljenja radijskih emisija na svakodnevicu i obratno, uz pjevanje, ples i glazbu, Medvešek stvara nekoliko planova za (su)igru glumaca i publike. U prvome su planu protagonisti, koji se koriste ulaženjima sa strana, plošno, iz loža, iz izvanjskoga svijeta, ulazeći u kazališni okvir kao u filmski kadar (Krešimir Mikić), ulaženjima u dubinu koja se sugerira i visinom scenografije u kojoj su spiralno smješteni špajzcimer s radijskim aparatom, prostor javne dame i rakijašnica (Dušan Bućan), prolaženjem svim prostornim silnicama, uključujući dubinu odlaska (Ivana Boban), zalaženjem u prostor kuhinje, stola, zamišljene sobe i mogućega odlaska kroz ložu u drugi život (Zrinka Cvitešić).

Krešimir Mikić kao Gospon Fulir napravio je kazališnu ulogu karijere. Njegov se prijelaz iz ZKM-a u HNK, udaljen samo nekoliko stotina metara, pratio i komentirao kao prijelazi najboljih nogometaša. Sudeći prema ovoj, rijetko viđenoj, istančanoj komičarskoj ulozi Mikić je velik dobitak za HNK. Čim se pojavi na pozornici u bijelom kicoškom odijelu (izvrsni i stilski pogođeni kostimi Doris Kristić), cijelo gledalište prepunoga kazališta, s grozdovima ljudi u ložama, uzdahne u ushitu i nasmije se. Precizno razrađena, samozatajna a šarmantna, minuciozna gluma, lagan odmak i pomak u (samo)ironiju, pristojan odmak od Relje Bašića i glasovno dubok pomak prema njemu, decentnost u zavođenju, gesta, mimika, način plesa i ophođenja, ulaz i izlaz u lijevu i desnu prvu ložu, saginjanjem, pretklonom ili sagibanjem koljena, kazališni je biser. Mikić jednako dobro pjeva i pleše (izvrsna scena tanga sa Zrinkom Cvitešić).

Dušan Bućan kao Franjo Šafranek glumi svom snagom i energijom, obuhvaća cijeli prostor, nudi različite preobrazbe na laganoj granici karikaturalnosti i duhovitosti ostvarujući figure muža rogonje i muža dobitnika. Zrinka Cvitešić kao Ana Šafranek pokazala je izvrsne pjevačke mogućnosti samostalno ili u tandemu s Krešimirom Mikićem, glumačku nepretencioznost i skromnost. Ivana Boban ostvaruje Tetu Minu kao suprotnost sestri Ani. Nikša Kušelj kao Karuzo briljantan je u fino razrađenoj beketovskoj glazbenoj epizodi. Glazbeni suradnici Matija Antolić i Nenad Kovačić i suradnik za pokret Pravdan Devlahović u oživljavanju su popularnih melodija i pokreta napravili pošten umjetnički posao, uz dobro uvođenje atmosferskoga svjetla Aleksandra Čavleka.

Scenski kolaž „vječnih melodija“ i fragmenata iz života Zagreba koji nestaju iz današnjice dobar je repertoarni potez, barem sudeći prema ushićenim gledateljima.