Kralj prozne i filmske jeze

Godina u kojoj smo više u filmskim i televizijskim, a manje u literarnim krugovima neslužbeno se drži godinom Stephena Kinga. Ne samo stoga što je pisac koji je odavno stekao titulu „kralja horora“ u rujnu proslavio 70. rođendan, ujedno obilježavajući i pet desetljeća stalnoga plodnog objavljivanja, nego ponajprije zbog recentne brojnosti adaptacija njegove proze, jer je upravo ova godina rekordna po broju filmskih i televizijskih prilagodbi Kingovih djela. Osim što se u kinima još mogu pogledati fantastična akcijska pustolovina Kula tmine, temeljena na motivima iz istoimenoga sedmodijelnog piščeva romanesknog serijala, te horor-triler Ono, nova ekranizacija romana koji je premijerno adaptiran u precijenjenoj TV-seriji iz 1990. u kojoj je jezivoga klauna tumačio Tim Curry, do kraja godine očekuju nas još dva dugometražna filma snimljena prema Kingovoj prozi (horor-triler Geraldova igra u režiji Mikea Flanagana i krimi-drama s elementima horora 1922 redatelja Zaka Hilditcha), a televizijske postaje i ove su, kao i nekoliko prethodnih godina, doslovce zakrčene prilagodbama djela majstora jezovite filmske fantastike.

Trenutno su tako aktualne serije The Mist, prema romanu koji je Frank Darabont pretočio u odličan fantastični horor-triler Magla, i Gospodin Mercedes temeljen na i kod nas nedavno objavljenu istoimenu romanu, a još je gledana iznadprosječno uspjela serija 11.22.63., s fantastičnom premisom o pokušaju sprečavanja atentata na Johna Fitzgeralda Kennedyja te serija Pod kupolom, razočaranje za mnoge, također dijelom temeljena na Kingovoj knjizi.

Doda li se navedenom da je na Kingovoj kratkoj priči The Colorado Kid temeljeno pet sezona donedavno prikazivane hvaljene serije Heaven, da gledatelje 2018. očekuje na likovima iz piščevih romana zasnovana serija Castle Rock, da je trenutno u pripremi dvadesetak filmskih (dugog i kratkog metra) i televizijskih projekata prilagodbe Kingove proze, među ostalim i nastavak aktualnog hita Ono, te da uskoro kreće druga sezona fantastične horor-serije Stranger Things, čija uspjela prva sezona tematski i poetski podjednako duguje Stevenu Spielbergu kao i Stephenu Kingu, razlozi za osvrt na, zbog ograničenosti prostora neizbježno tek dio filmskih adaptacija piščevih djela, postaju sasvim očiti.

Borba sa zlom i mračnim silama

Protagonisti Kingovih kratkih priča i romana najčešće su konvencionalno rečeno „obični mali“ ljudi iz niže i srednje klase, gubitnici nerijetko osuđeni na tragičan kraj, koji se mukotrpno probijaju kroz život i prostor nastanjen zlom i razornim mračnim silama, da bi u završnici često bili suočeni u „boljim“ slučajevima s raspadima vlastitih obiteljskih zajednica i egzistencija, a u gorim doslovce sa smakom svijeta. King korijene dominantnih tema svoje proze te njihovih kontekstualiziranja i načina obrade dijelom pronalazi u vlastitom djetinjstvu i tinejdžerskoj dobi, kad je nakon razvoda roditelja mnogo vremena provodio u ujakovoj kući. Tamo je na tavanu otkrivao brojne predmete iz obiteljske prošlosti te s njima povezane i ponekad traumatične obiteljske tajne, a primjerice pronalasci filmskih snimaka oca, o kojemu se u obiteljskom okruženju nikad nije razgovaralo, te njegove zbirke znanstvenofantastičnih i romana strave u mladićevu formiranju odigrali su važnu ulogu te ga možda i presudno usmjerili.

 Junaci i antijunaci proze plodnoga pisca koji se prometnuo u istoznačnicu žanra fantastičnog horora, spomenuti obični mali ljudi, osobe su koje King drži pravim simbolima Amerike, a one se često sukobljavaju s čudovištima iz paralelnih svjetova i dimenzija, ali i s onima kreiranima u vlastitim poremećenim psihama koje u piščevim fantastičnim prosedeima bivaju materijalizirane u internim stvarnim svjetovima njegove proze. Kingove priče i romane odlikuju realistično i uvjerljivo postulirani likovi i njihovi međuodnosi, vješto križanje i kontinuirano prepletanje realnog, fantastičnog i jezivog i na idejnoj i na izvedbenoj razini, jedinstvena sugestivnost pripovijedanja te kreiranja živopisnih, intrigantnih i tjeskobnih fikcijskih svjetova, bogatstvo rječnika i stila, što do izražaja dolazi ovisno o kakvoći prijevoda pojedinih djela, te spretnost u gradiranju dramskih tenzija i ozračja nelagode, čemu pisac posvećuje veliku skrb.

Sve su to razlozi zbog kojih filmski i televizijski producenti i redatelji već četiri desetljeća posežu za njom, pa su se tako u ekranizacijama piščevih djela osim Briana De Palme u sjajnoj Carrie dosta uspješno okušali i John Carpenter u filmu Christine – auto ubojica, nedavno preminuli George A. Romero u Tamnoj polovici i Taylor Hackford u Dolores Clayborne.

Realizam i žanr

Gledano u cjelini, znatno više sreće s prilagodbama svoje proze Stephen King ima kad filmaši posežu za njegovim temeljno realističnim te elementima fantastike i horora obogaćenim djelima, koja zahvaljujući inicijalnoj realističnosti bolje funkcioniraju kao moralke i slike američkog društva od onih u žanr fantastike i(li) horora uronjenih ostvarenja. U tom se kontekstu, osim spomenute De Palmine Carrie (ne i slabe nove inačice u režiji Kimberly Peirce), među filmskim adaptacijama Kingovih djela kakvoćom osobito izdvajaju Kubrickovo Isijavanje, naslovi Ostani uz mene i Misery Roba Reinera te Iskupljenje u Shawshanku, Zelena milja i Magla Franka Darabonta. To su filmovi realističnih okvira nadograđenih fantastikom i hororom te ukorijenjeni u intimnim i(li) obiteljskim dramama protagonista, koje u kontekstima nude i zanimljive socijalne opservacije i komentare, a u određenim slučajevima i šire prikaze američkog društva u konkretnim vremenima.

Carrie je film iznimno sugestivne režije s osloncem na vizualnu eleganciju i dojmljivo kreiranje ozračja nelagode, što je zaokruženo efektnim stilizacijama koje će se prometnuti u redateljev zaštitni znak, kao i sjajnom kamerom s promišljenom uporabom svjetla i filtera te svrhovitim korištenjem podijeljenog ekrana i slow motiona. Na značenjskoj razini, djelo funkcionira kao metaforički prikaz suočavanja senzibilne te snažnim psihološkim i telekinetičkim moćima obdarene mlade djevojke s vlastitom seksualnošću i gubitkom nevinosti, kao i oslobađanja od utjecaja patološki posesivne majke. Roman Isijavanje metafora je Kingove borbe s alkoholizmom, baš kao i donekle neuvjerljivom psihičkom napetošću opterećen Kubrickov film storija o raspadu alkoholizmom, nepovjerenjem i psihozama nagrižene prosječne obitelji, mitske jezgre američkog društva.

Nostalgična adolescentska pustolovna drama Ostani uz mene, najuspjelije ostvarenje u karijeri Roba Reinera temeljeno na istoimenom Kingovu kratkom romanu, slojevita je, nenametljivo impresivno režirana, gorko-slatka, emotivna i suptilna priča o prijateljstvu i odrastanju četvorice dječaka mučenih vlastitim intimnim dramama, od fizičkog zlostavljanja od strane roditelja do opsjednutosti smrću, koji jednoga ljetnog dana kreću na dugo putovanje želeći vidjeti mrtvo tijelo vršnjaka stradala na pruzi od vlaka. Također Reinerov Misery film je koji osim rafinirane i precizne režije s mnogo stila te iznijansiranog elaboriranja odnosa među dvama središnjim likovima, ironijskim autobiografskim Kingovim detaljima obilježena pisca bestselera Paula Sheldona i njegove, kako se isprva čini, spasiteljice Annie Wilkes, odlikuje i dojmljivo psihološko profiliranje te oslikavanje neravnoteže uvjetno rečeno „normalnosti“ i „ludila“ negativke koju tumači nikad bolja Kathy Bates.

Ljudskost i neljudskost

Zatvorskom dramom Iskupljenje u Shawshanku dotad anoniman redatelj Frank Darabont, suscenarist Strave u Ulici brijestova 3, Mjehura ubojice i Muhe 2, demonstrirao je odlično snalaženje u Kingovoj prozi, a to će u velikoj mjeri potvrditi u podjednako uspjeloj Zelenoj milji te u nešto manjoj mjeri u Magli. Iskupljenje u Shawshanku jedan je od najboljih zatvorskih filmova svih vremena, ponajviše stoga što je Darabont stereotipe zatvorskog filma, odnosno prikaz traumatičnog života iza rešetaka, uspio interiorizirati i prenijeti na područje emocija. I u ovom se filmu, adaptaciji za Kingove standarde neobične pripovijetke Rita Hayworth i iskupljenje u Shawshanku, kao bitan piščev motiv izdvajaju prijateljstvo i odanost, točnije odnosi među ljudima bez obzira na dob i socijalne ili obiteljske okolnosti. Isto se može reći i za Zelenu milju, u kojoj i King i Darabont priču smještenu u američku provinciju u vrijeme velike gospodarske krize 30-ih majstorski koriste za afirmaciju ljudskosti, iskonske neiskvarene dobrote i prijateljstva, pri čemu se u konačnici s jasnim religijskim konotacijama i rasne i socijalno-klasne razlike prevladavaju kao neusporedivo manje bitne od razlike između ljudskosti i neljudskosti.

Od dviju recentnih filmskih adaptacija Kingove proze Ono Andyja Muschettija kakvoćom znatno nadvisuje slabu Kulu tmine Nikolaja Arcela. Dok je u prvom slučaju riječ o tipičnoj kingovskoj priči o skupini senzibilnih i dijelom neprilagođenih tinejdžera iz američke provincije koji će se u sukobu s groznim klaunom Pennywiseom suočiti i s vlastitim intimnim i obiteljskim traumama, drugi je film papazjanija likova i motiva nasumce popabirčenih iz sedam romana ciklusa Kula tmine na kojem je King radio pune 33 godine. Ono je temom i izvedbom derivativan, ali i sugestivan, nostalgičan, na momente jezovit i subverzivan naslov koji se skladno nadovezuje na popularnost serije Stranger Things.

 S druge strane, Kula tmine dramaturški je rastresito i nefokusirano ostvarenje koje se doima poput trivijalne eksploatacije s klišeiziranim i nezanimljivim likovima, s njihovim nerazrađenim i nejasnim međuodnosima i osobnim dramama, s naglaskom na specijalne efekte, artificijelne stilizacije, karikaturalni mačizam i pirotehniku te s praktički nepostojećim idejnim i značenjskim slojevima, osim elementarne borbe dobra i zla.