Kaurismäki u vrhunskoj formi

Zajedno s dvije godine starijim bratom Mikom Kaurismäkijem (Posljednja granica, Tigrero: film koji nije nikad snimljen) Aki Kaurismäki još čini udarni dvojac najpoznatijih autorskih imena ne osobito plodne finske kinematografije. Aki je ime većega kultnog statusa, dijelom i ugleda, stečenih ponajviše izvrsnom glazbenom komedijom Lenjingradski kauboji idu u Ameriku, ali i vrlo uspjelom osuvremenjenom adaptacijom romana Zločin i kazna Dostojevskog iz 1983, izvrsnom humornom dramom Djevojka iz tvornice šibica snimljenom sedam godina poslije, iste godine realiziranom crnohumornom egzistencijalnom dramom Unajmio sam plaćenog ubojicu te sjajnim žanrovski srodnim naslovom Čovjek bez prošlosti iz 2002. Aki i Mika ključno su obilježili finski film 1980-ih, desetljeće koje se u njihovoj domovini drži erom braće Kaurismäki, a riječ je o filmašima o kojima se izrazito pohvalno izrazio i Jean-Luc Godard, velikan sedme umjetnosti, u počast čijem su filmu Alphaville braća ranih 80-ih nazvala svoju tadašnju producentsku tvrtku Villealfa.

Aki Kaurismäki autor je prepoznatljiva autorskog svjetonazora i osebujna stila, a njegov prosede odlikuju senzibilitet prema pojedincima s društvene margine, sklonost apsurdu, groteski i crnom humoru te postmodernističko poigravanje prostorom i vremenom radnje.

Obilježja su Akijeva scenarističkog i redateljskog rukopisa također generalni realizam s mjestimice nerealnim i nadrealnim odmakom, jednostavni redateljski postupci (primjerice, režiranje dijaloških scena s prikazom sudionika u srednjem planu i izmjenama plana i kontraplana), u detaljima i na idejnoj razini manje ili više zamjetni utjecaji spomenutoga Godarda i Wima Wendersa te ponekad gotovo opsesivno tematiziranje prolaznosti života i suočavanja sa smrtnošću, čime asocira na kultnog američkog neovisnog filmaša Jima Jarmuscha. Njegova su ostvarenja filmovi stanja, a ne zbivanja, tihi i smireni, u cjelini pesimistični, no u detaljima optimistični, s osloncem na altruizam i humanizam te na kombinaciju sjete i crnog humora.

Sve navedene osobine djela Akija Kaurismäkija, baš kao i povremeno artificijelna scenografija koja se donekle doima teatarskom, krase i njegov recentni naslov, humornu egzistencijalnu dramu Druga strana nade, na ovogodišnjem Berlinaleu nagrađenu Srebrnim medvjedom te na festivalu u San Sebastiánu ovjenčanu nagradom FIPRESCI. Protagonist je Sirijac Khaled (odlični Sherwan Haji) iz Alepa, koji je nakon pogibije čitave obitelji osim mlađe sestre Miriam – od projektila za koje kaže da ne zna tko ih je ispalio, SAD, Daeš ili tko već – krenuo u izbjeglištvo, da bi nakon putovanja izbjegličkom rutom kroz Europu pod hrpom ugljena u teretnom brodu stigao u Finsku. Khaled je isprva crn od ugljena, a crna boja njegovu izbjeglištvu daje jasnu inicijalnu univerzalnost. Kad dospije u centar za prihvat migranata, on će službenicima izložiti svoju i priču svoje obitelji te zatražiti azil, koji će mu naposljetku biti odbijen. Khaled je pozitivac, dobrodušan tip i optimist koji će od Iračanina Mazdaka u izbjegličkom centru dobiti važne savjete, među ostalim i taj da uvijek mora biti veseo, jer nevesele vlasti vraćaju natrag.

Praktički je podjednako važan lik sredovječni lokalni čovjek Wikström (stalni Kaurismäkijev glumac Sakari Kuosmanen), koji nakon prekida sa suprugom kreće u novi početak, daje otkaz na poslu, rasprodaje praktički svu imovinu i zakupi neuspješni restoran koji počne voditi. Očekivano, putovi Khaleda i Wikströma naposljetku će se ukrstiti, svi će likovi manje ili više izraženo pokazati svoje ljudskije strane, od osoblja Wikströmova restorana do njegove supruge, no tu je i skupina agresivnih rasista, pripadnika samozvane Oslobodilačke vojske Finske dizajniranih po uzoru na skinhede, kao inicijatora razmjerno angažirane drame koja će eskalirati prema tragičnoj i melodramskoj završnici. Khaled će se napokon susresti s Miriam, izgledat će da je na pomolu sretan kraj, no u filmu kao i u životu sreća je teško ostvariva.

Spomenuta melodramska i tragična završnica u kojoj važna uloga pripada jednom psu (koji prema Khaledovim riječima u jednom trenutku odluči prijeći na islam) prilično otvoreno asocira na završnicu remek-djela Umberto D. Vittorija De Sice, a Kaurismäki unatoč tragičnosti ostavlja mogućnost nikako ne sretna, ali na određeni način optimističnijeg završetka. Kao i u većini svojih najuspjelijih filmova, autor i ovdje neprestano spretno križa oporost i tjeskobu s altruizmom, empatijom i crnim humorom. Režija je smirena, u pozitivnom smislu statična, s dominantno dijaloškim sekvencama koje se odigravaju u interijerima, a u glumačkoj su postavi neki od redateljevih stalnih suradnika poput spomenutog Sakarija Kuosmanena i glumice Kati Outinen. Ljudi su kod Kaurismäkija većinom generalno dobri, tek malo sebični i egoistični, lako prelaze rasne, civilizacijske i ine granice, jer naposljetku najvažnija je ljudskost.