Gumica

Kad god se zateknem u kojem od onih trgovačkih centara, svaki put nekako završim na odjelu na kojem se prodaje pisaći pribor. Ne zato što cijeli život nešto škrabam i drljam, a niti zato što bih bio veliki ljubitelj olovaka i pera. Nego zato što mi taj odjel najviše daje osjećaj da sam dočekao onu budućnost o kojoj smo nekad sanjali: kad vidim sve one fascikle, sve one šestare, sav onaj papir, one blokove i notese, sve one pernice i flomastere, čini mi se kao da sam zalutao u Ali-babinu pećinu.

A nedavno mi se dogodilo da sam bio zbunjen kao da se neka stijena preda mnom pomaknula kad sam rekao Sezame, otvori se. Jer naišao sam na jednoj polici na punu kutiju nekakvih stvarčica obojenih jarkim bojama, za koje nisam imao pojma čemu služe. Sve dok se nisam sjetio da jedan od tih predmeta uzmem u ruku. Tada sam osjetio da je relativno mek, i tako mi je sinulo: to je gumica za brisanje. Stajao sam ondje držeći je na dlanu i osjećao kako me preplavljuje u jednu ruku čuđenje, a u drugu ganuće.

Čuđenje je dolazilo odatle što sam bio uvjeren da su gumice odavno izašle iz uporabe, jer da današnja djeca odmah pišu kemijskom olovkom, i da im gumica ne treba. No možda je ovo neka osobita gumica, za bojice? Ili ona služi samo tomu da potakne nostalgiju u ovakvih sentimentalnih dokonjaka kakav sam ja?

Jer ganuće je dolazilo odatle što sam se sjetio kako je to nekada bilo s gumicama, koliko su nam značile i kako su važnu ulogu igrale u našem životu. Bile su one, naime, neizostavan dio školskoga pribora, pa se moglo smatrati da onaj tko nema gumicu nema sve što mu treba da se na prikladan način obrazuje.

Gumica je išla zajedno s olovkom, i to u više nego jednom smislu. Kao prvo, gumica je zajedno s olovkom stajala u pernici, a poneka je pernica bila načinjena tako da je imala posebno mjesto u koje je dolazila gumica. Inače je pernica bila kutija duga dvadesetak centimetara i široka sedam-osam, načinjena od drva i s kliznim poklopcem: taj bi se poklopac mogao gurnuti samo na jednu stranu i tako bi se pernica otvorila. Obično je na njoj bilo i nešto naslikano, nekakvo cvijeće ili ptice. U pernici je stajala olovka i kraj nje gumica, možda još i šiljilo, i to je bilo sve.

Ali olovka i gumica išle su skupa i u tom smislu što su koji put činile jedinstven komad pribora, da ne kažem cjelovit uređaj. Ponekad je, naime, na vrh olovke, u limeni tuljac, bio montiran zaobljeni komad gumice, i tako je čovjek mogao brisati ono što je krivo napisao jednostavno tako da samo preokrene olovku na drugu stranu. Ali to je već bio kao nekakav luksuz, takve gumice s olovkama bile su i skupe i rijetke, pa zato jedva da smo ih rabili: držali smo ih na nekome počasnom mjestu (ne u pernici, jer odande bi ih mogao tko ukrasti) i čekali povoljnu priliku da se njima poslužimo.

Inače su, međutim, olovka i gumica dolazile odvojeno. Gumice su najčešće bile bijele, ali bilo je isto tako i crvenih i zelenih. Imale su oblik prilično plosnata kvadra, a na njima je redovito pisalo i ime proizvođača. Rabile su se tako da se ono što želimo izbrisati trljalo jednim od njihovih vrhova, jer tako je bilo najefikasnije, a time se postizalo i da se gumica pravilno troši. Trošenje je, doista, bilo jedna od glavnih njezinih osobina: kad biste gumicom nešto obrisali, za njom bi ostajali sitni valjušci od gume i to je trunje onda trebalo otresti s papira i potom pisati u čisto. A gumica bi se smanjila.

Ne govorim uzalud o trošenju gumice, jer ona ne samo da se sama trošila, nego je trošila i podlogu na kojoj se pisalo. Koliko god, naime, da je gumica bila meka (a po mekoći se procjenjivala njezina kvaliteta), ipak je bila tvrđa od papira, koji u ono vrijeme i nije bio baš vrhunski. Zato su se javljale velike nevolje onda kad je čovjek istom učio pisati: napisao bi jednom, pa pogriješio, napisao bi drugi put, pa opet pogriješio, i svaki put je to trebalo brisati gumicom, a papir se pritom tanjio i tanjio te se i sam pretvarao u rezance kao i gumica, a na kraju, kad biste list bilježnice pogledali prema svjetlu, činilo se da možete vidjeti kroz njega.

Ali to nas nije priječilo da gumicu obilato koristimo, među ostalim i zato što je ona bila izvor sigurnosti. Jer, bilo je lijepo znati, dok bi čovjek pisao, da pogreška ne vodi ni u kakvu katastrofu, nego da se ono što je napisano može lijepo izbrisati, pa će opet biti sve u redu. A samo je taj osjećaj sigurnosti mogao početnika navesti da zavoli pisanje, pa i da ga pretvori u svoju omiljenu zabavu. I doista, znao sam pisce koji nisu nikada odustali od pisanja grafitnom olovkom, jer tako im se činilo da njihovo djelo nije nepopravljivo, čak ni onda kad bi se prometnulo u tiskani tekst, jer u pozadini je uvijek stajala misao o gumici kao izlazu za nuždu.

Neko vrijeme činilo se da će se ta blagodat što ju je donosila gumica proširiti i izvan prijašnjih okvira, pa da ćemo dobiti univerzalna, gotovo čarobna brisala. Pojavile su se gumice koje su se sastojale od dva dijela, pa je crveni dio služio za brisanje onoga što je napisano olovkom, a sivi za brisanje onoga što je napisano tintom, ili čak i nacrtano tušem. Ali brzo se pokazalo da se tu radi o najobičnijem grebanju: onaj sivi dio bio je načinjen od pijeska ili nečega sličnog, i samo je skidao jedan sloj papira, a trag tinte ili tuša ipak se i dalje vidio. Tako smo se onda morali pomiriti s tim da će i ubuduće ispod naše ruke izlaziti tekstovi koji se ničim neće moći izbrisati.

Ali kako čovjek odrasta i stari, tako mu se prioriteti mijenjaju. Pa smo tako i mi izašli iz one faze kad smo se bojali pogreške i držali se gumice, a ušli u fazu kad smo počeli strahovati od gubljenja teksta i njegova nestanka, pa nam više ni grafitna olovka nije bila dovoljno dobra, nego smo sve pisali tintom. Željeli smo iza sebe ostaviti trag, kakav bio da bio. Zato više na gumice nismo obraćali pažnju i postupno smo ih izgubili iz vida.

I što smo ustanovili? Ustanovili smo da je štošta od onoga što smo željeli sačuvati život usprkos našem trudu ipak izbrisao, i to zauvijek. I možda je to učinio upravo uz pomoć onih gumica što se sad prodaju po trgovačkim centrima.