Bowie i glam: žanr velikih gesti

Kako ispisati knjigu od 650 stranica o naoko površnu, razmjerno kratku i (u svoje vrijeme) kritičarski prezrenu fenomenu? Tako što ćete mu široko odrediti kontekst, postaviti ga u precizno iscrtane kulturne i povijesne okvire i – najvažnije – upustiti se u dubinsku analizu same glazbe. Sve to učinio je Simon Reynolds u studiji o glam-rocku, Shock and Awe, posvećenoj žanru koji sve dosad nije dobio primjeren biografsko-analitički tretman – izuzmemo li Roxy Music, donekle Marca Bolana i T. Rex te, dakako, Davida Bowieja. No on, Bowie, ionako je izdvojena, jedva uhvatljiva i kompleksna figura čija je karijera samo u jednoj (bitnoj, doduše) etapi zahvatila i glam.

Istovremeno, Bowiejev pozamašan opus „ne miruje“ ni postumno, jer ga je diskografska kuća Parlophone odlučila ponovo podastrti u organiziranom, ambicioznom obliku – u obliku opsežnih „CD-kutija“ od kojih svaka (sadržavajući po više kronološki složenih ostvarenja) pokriva po jednu konceptualno zaokruženu etapu autorova rada. Ovih dana na red su došle berlinska i postberlinska faza obuhvaćena izdanjem A New Career In A New Town (1977–1982). No valja upozoriti da Bowie do Berlinskoga zida nije došao slučajno; prethodila mu je etapa plastičnoga soula, o čemu detaljno govori prošlogodišnji box-set Who Can I Be Now? (1974–1976) te – pomaknemo li kazaljku sata još malo unatrag – post-hipi/glam-faza sažeta na projektu Five Years 1969–1973.

Uza sve mane, koje se u načelu svode na preveliku opširnost, knjiga Shock and Awe ne svjedoči samo o kritičarevu razornu spisateljskom daru i osjećaju za historijsku perspektivu. Rođen 1963, Reynolds je diplomac Oxfordskog sveučilišta i iskusan publicist koji je ugled stekao još 1980-ih i poslije, kao kritičar u nekadašnjem glazbenom tjedniku Melody Maker, te poslije u New York Timesu, Guardianu, Village Voiceu... Razvio je interes za široki raspon pop-kulturnih tema – od protopunka i punka, preko nezavisne rock-produkcije do elektroničke plesne glazbe i hip-hopa.

Objavio je četiri knjige i nekoliko zbirki eseja, ali svjetski ugled i kritičarsku slavu postigao je knjigama Rip It Up and Start Again: Postpunk 1978–1984 i Retromania – Pop Culture’s Addiction to Its Own Past, od kojih potonja na osobito dovitljiv način secira stanje suvremene popularne glazbe, prikliještene između tehnoloških inovacija i vlastite prošlosti. Reynolds, dakako, o glam rocku ne piše iz sentimentalnog (a još manje iz nostalgičarskoga) kuta, iako u građu vješto uklapa referencije na vlastita slušalačka iskustva i ukus formiran u djetinjstvu.

No što je uopće glam – odnosno glitter, kako glasi njegova američka terminološka inačica? Riječ je o pretežno engleskom fenomenu, o skupini izvođača što su činili otočku scenu u prvih nekoliko godina 1970-ih. Raskidajući vezu s postpsihodeličnim blues-rock ostacima i naglašenim artizmom, tinejdžerske glam-atrakcije poput Slade i Sweet pojednostavnile su glazbu, vratili joj idolatrijsku dimenziju i sveli je na format singlice (a ne albuma) i tako, podsjeća autor, najavili dolazak punka i disca.

Glam nije homogeno područje. Sklonost artizmu odvajala je Bowieja i Roxy Music od masovnosti kojoj su težili T. Rex, Slade, Sweet, Gary Glitter, Queen, Suzy Quatro i Alice Cooper. Premda različita mentaliteta i sklonosti, svi su – dodajmo popisu i New York Dollse, Cockney Rebel i Mott The Hoople – dijelili sličan retrofuturistički senzibilitet: istančan osjećaj za kreiranje scenskoga spektakla u koji je ugrađena vještina manipuliranja s androginim elementima.

U radovima inteligentnijih predstavnika sve je dovedeno u pitanje i sve je podložno reinterpretaciji, čak i ono što volimo i poznajemo – rock-tradicija, primjerice.

Glam je, kako tvrdi Reynolds, bio izravna negacija ozbiljne, u jeans odjevene, blues-rock hipijevštine; „Autentičnost“, „ozbiljnost“ „iskrenost“ i „istinitost“ neprijatelji su dobra rock and rolla. Stoga glam ne podnosi organsko – on slavi artificijelno. S ironijskim odmakom.

Promovirajući maske, pozu i „iluziju“, glam je manifestacija rock and roll eskapizma u najčišćem, najzabavnijem smislu. On podrazumijeva glazbenika ubačena u specifičnu ulogu, na povišeno mjesto pozornice rock-teatra, odakle će – našminkana lica i okružen blještavilom – izbrisati granice između muškog i ženskog, retrogradnog i futurističkog, ozbiljnog i neozbiljnog, mogućeg i nemogućeg.

Ukratko, ako je nešto u isti mah radikalno i reakcionarno, onda je to glam-rock. Zašto? Zato jer je „inovativan u stilu i eksperimentalnom pristupu seksualnosti, a regresivan u činjenici da je protkan nostalgičnim rock and roll-obilježjima.“ U rukama glam-rock-izvođača tope se granice koje su nekada dijelile uzvišenost i apsurd, tvrdi autor.

Iako su Reynoldsovi motivi djelomično emotivni, analitička posvećenost nerijetko ga odvodi na polje akademskih rasprava. „Prirodnost jest poza, a to je ona vrsta poze koja me najviše može razdražiti“, napisao je Oscar Wilde u Dorianu Grayu. Takav stav slavnog irskog pisca čini „prvim glam-rock-teoretičarem koji je (osamdeset godina prije formalne pojave žanra) izložio osnove njegove doktrine“. Zvuči pretjerano? Možda, no takvim, naoko ekscentričnim paralelama Reynoldsovo štivo samo dobiva na dodatnoj dimenziji, izdižući se iz strogih okvira suvremene pop-kulture. U njegovu razmatranju sve je rastezljivo, slobodno, i sve je – poput glam-rocka sama – podložno kolažiranju.

Svaki protagonist dobiva primjeren mini-biografski i kritičarski tretman, postavljen u okružje globalnih događaja na sceni. No tu je i odnos glama i rock and rolla pedesetih, glama i punka, a u posljednjemu dijelu (Aftershock) i čitava kronologija događaja koji su nastali kao izravna posljedica toga neobičnog, ekstrovertnog žanra: Kate Bush, Siouxie & The Banshees, Morrissey, Marilyn Manson i Lady Gaga čine tek dio nepregledna niza imena čija je glazba njegova izravna posljedica.

No čini se da je knjiga Shock and Awe (čiji se naslov odnosi na strategiju nagla i energična udara po neprijatelju) Reynoldsu prije svega poslužila kao poligon za iskazivanje fascinacije Bowiejevim stvaralaštvom; u njoj je elaborirana čitava karijera prerano preminula inovatora, a ne samo njegov glam-segment kao dio kontinuiranih transformacija tijekom sedamdesetih. Recentni, opsežni box-set A New Career In A New Town (1977–1982) sadržava jedanaest CD-a, mnogo različitih i novih verzija materijala iz toga razdoblja, no okosnica projekta albumska je trilogija (Low, Heroes i Lodger), nadopunjena ostvarenjem Scary Monsters (1980), koncertnim izdanjem Stage (1978), zbirkom zaboravljenih B-strana singlica te, uz ostalo, EP-jem Heroes. Naravno da je njegov ondašnji život u njemačkom egzilu, po svojoj uličnoj prizemnosti, i po sadržaju albuma (konceptualnost, eksperimentalne skladbe, korištenje elektroničkih pasaža) bio kontrapunkt glam-rocku, svojevrsni antiglam. No od Bowieja se moglo očekivati sve, osim ponavljanja starih postupaka. Sve u skladu s postulatom koji glasi: ideja zastarijeva u onom času kad je uspijete ostvariti.