Bitka za Kataloniju

Zbog velikoga generalnog štrajka u Kataloniji i lošeg imidža zadobivena provođenjem brutalne policijske represije kojom se htjelo spriječiti održavanje referenduma za neovisnost Katalonije, španjolska se vlada od početka listopada suočava s velikom krizom. Događaji mogu ugroziti i teritorijalni integritet države jer bi putem domino-efekta presedan odcjepljenja Katalonije potaknuo baskijski i druge regionalne pokrete na odcjepljenje svojih regija. Vlada u Madridu proglasila je katalonski referendum neustavnim budući da je Španjolska po ustavu definirana kao jedinstvena i nedjeljiva, a ustav dopušta referendume samo na području cijele države.

Pokreti koji ugrožavaju jedinstvenost španjolske države uslijedili su progresivno nakon uspostave demokracije 70-ih godina 20. stoljeća, kada ljevica i libertarijansko-anarhistički elementi kombiniraju socijalistička stajališta s regionalnim autonomaštvom. Treba k tome reći da bi islamisti mogli iskoristiti „slabu točku“ regionalne fragmentacije Španjolske za napredak svojega geopolitičkog projekta uspostave tzv. Al-Andalusa kao europskoga kraka Kalifata.

Ujedinjena s Aragonom u 12. stoljeću, Katalonija je priključena Španjolskoj katoličkih kraljeva potkraj 15. stoljeća vjenčanjem Ferdinanda Aragonskog s Izabelom od Kastilje. No središnja je kraljevska vlast imala malo autoriteta nad različitim kraljevinama Pirinejskoga poluotoka. Burbonci su nastojali uvesti određenu političku i teritorijalnu centralizaciju i tijekom svoje vladavine u 18. stoljeću ukidaju „katalonske slobode“. Dan pada Barcelone, 11. rujna 1714, za vrijeme Rata za španjolsko nasljeđe, koji se vodio između dinastija Bourbon i Habsburg, postao je praznik katalonske nacije, tzv. Diada. Katalonija ponovno zadobiva autonomiju za vrijeme Republike tijekom 30-ih godina 20. stoljeća. Tu je autonomiju ukinula Frankova vlada 1939. Za razliku od mnogih europskih pokreta za oslobođenje koji se mogu svrstati u desno-konzervativni politički spektar, poput primjerice korzikanskoga nacionalizma, ideološki se inkubator katalonskoga separatizma nalazi na krajnjoj ljevici i u anarhizmu, što se afirmiralo već za vrijeme Građanskoga rata kada je proglašena Barcelonska komuna i Druga republika (1939).

Najrecentnije zagovaranje državne neovisnosti došlo je od lijeve stranke Esquerra Republicana. Naime, većina katalonskih pristaša neovisnosti deklariraju se kao pripadnici ljevice ili lijevog centra, kako bi izbjegli negativnu etiketu što prati ksenofobične regionalističke pokrete poput Sjeverne lige u Italiji koja zagovara prestanak financiranja siromašnih talijanskih regija. No i katalonski nacionalisti također ističu da Katalonija kao najbogatija i najrazvijenija španjolska regija ne treba financijski potpomagati gospodarski zaostale i siromašne regije poput Andaluzije. S obzirom na povijesno iskustvo Katalonije za vrijeme Španjolskoga građanskog rata, u kojem su Katalonci većinom bili u redovima republikanaca protiv frankističkih nacionalista, i danas se u katalonskoj kolektivnoj svijesti „španjolstvo“ povezuje s frankizmom. Katalonski je nacionalizam ponajprije političke naravi jer kombinira neomarksistički i anarhistički diskurs o emancipaciji.

Ipak, stvari nisu crno-bijele. Naime, još se 39,6% Katalonaca izjašnjava i kao Katalonci i kao Španjolci, dok se 27,4% njih izjašnjava isključivo Kataloncima. Tomu treba dometnuti podatak da u Kataloniji živi 21% ukupnoga broja stranaca koji imaju prebivalište u Španjolskoj te da je regionalna vlada tijekom kampanje za referendum pozivala migrante i strance da glasuju za odcjepljenje. Nadalje, pobornici katalonske neovisnosti usprotivili su se – iz razumljivih razloga – provođenju referenduma o neovisnosti na cijelom području Španjolske, a takav bi referendum bio ustavan, legalan i legitiman.

Mogući scenariji odcjepljenja

Separatističko nastojanje, predvođeno predsjednikom Katalonije Carlesom Puigdemontom, zapravo je plod neobična saveza između katalonske poslovne desnice i radikalne ljevice, koje s obzirom na odcjepljenje od Španjolske imaju zajedničke interese. Poslovna klijentelistička centristička desnica prepoznala je u referendumu o odcjepljenju povoljnu priliku za vlastite poslovne probitke, pogotovo fiskalne naravi. Naime, unatoč širokoj autonomiji na području kulture, gospodarstva i političke samouprave, Madrid još nije odobrio fiskalnu autonomiju Katalonije, za razliku od takve autonomije dodijeljene Navari i Baskiji. Na taj se način centristička desnica pridružila radikalnoj ljevici, koja se vješto koristila identitetskim i kulturno-jezičnim polugama za promicanje neopravdana antišpanjolskog raspoloženja, pri čemu se Španjolsku, kako je već rečeno, često tendenciozno povezivalo s frankizmom i povratkom fašizma.

Treba imati na umu da je Katalonija tijekom povijesti, a posebno za vrijeme Građanskoga rata, bila utvrda republikanskog i anarhističkog otpora. Već je otprije katalonska ljevica sklona iracionalnu poistovjećivanju španjolskoga centrizma s frankizmom, a negativna percepcija Vlade u Madridu i španjolske desnice narasla je zbog brutalne represije interventne policije u Barceloni. Iako je na početku, prema brojnim istraživanjima, polovica Katalonaca bila za neovisnost, a polovica protiv – brutalna policijska represija 1. listopada pridonijela je da broj pristaša odcjepljenja znatno nadmaši broj onih koji bi željeli ostati u Španjolskoj. Osjećaj progona i nepravde kod Katalonaca sve je jači. Unatoč proširenoj tezi u mainstream-medijima i u javnosti da je Katalonija žrtva španjolskog centralizma, treba istaknuti da je toj regiji dodijeljen ustavno zajamčen široki autonomni status (fuero). Katalonija je ustavno deklarirana kao „nacionalna stvarnost“, a ne samo kao konstitutivna regija. Unatoč tomu što ustav Španjolske priznaje i jamči Kataloniji široko pravo autonomije u okviru posebnoga „generaliteta“ na području unutarnjih poslova (katalonska policija), političku autonomiju (regionalna skupština) te gospodarsku, jezičnu i kulturnu autonomiju, katalonska anarhistička ljevica nastoji oživiti identitetsko-jezični autonomaški diskurs i upregnuti ga u separatistički politički program.

Ta španjolska regija koja uživa široku upravnu, političku, policijsku i gospodarsku autonomiju s posebnim statusom autonomne zajednice već je 2014. organizirala „konzultacije s građanima“ o odcjepljenju. Tada je velik dio katalonskoga pučanstva izrazio želju za državnom neovisnošću. Jednako kao i danas, Madrid je takve konzultacije proglasio nelegalnim. Unatoč tomu što je 1. listopada nakon policijske represije katalonska regionalna vlada proglasila pobjedu pristaša za neovisnost, postavlja se pitanje o samim pravnim i političkim posljedicama hipotetičkoga izlaska Katalonije iz Španjolske, a pogotovo s obzirom na članstvo u Europskoj Uniji. Kada bi Katalonija postala neovisna, nova bi se vlada trebala suočiti s višeslojnim problemima: kao novonastala država izišla bi iz eurozone i trebala bi stvoriti svoju novu valutu uz prekid odnosa s Europskom središnjom bankom, a tu su i problemi refinanciranja javnog duga (75 milijardi) te ograničenja bankarskih isplata i masovnoga bijega kapitala. Premda je Katalonija najbogatija španjolska regija s više od 20% ukupnoga BDP-a Španjolske, s malom stopom nezaposlenosti i naprednim infrastrukturama (transporti, ceste, luke), postavlja se pitanja tko će nastaviti plaćati javni dug, koji dosad Madrid financira s udjelom od 66%. Izlaskom iz EU-a Katalonija bi se suočila s novim carinskim mjerama Španjolske i drugih članica EU-a za svoje proizvode. Nadalje, Španjolska ne prihvaća neovisnost Katalonije jer bi to putem domino-efekta moglo potaknuti odcjepljenje drugih regija poput Baskije, Galicije i Valencije, dok bi gubitak velikoga dijela BDP-a pogoršao javni deficit, doveo do porasta nezaposlenosti i novih fiskalnih nameta za refinanciranje dugova.

Dijalektika integracija – fragmentacija

Činjenica je da se suvremeni svijet na globalnoj i makroregionalnoj razini sve više integrira, ali se istodobno na lokalnoj, i to etničko-konfesionalnoj, razini fragmentira. U međunarodnome pravu već postoji cijela tipologija tzv. mikronacija. Mikronacije (eng. Micro Nations) čine najmanju jedinicu nacionalnog fenomena, još nemaju određeni homogeni priznati teritorij, ali zahtijevaju državnu neovisnost i suverenost. Navedene se mikronacije svrstavaju u sljedeće kategorije: „priznate države“, koje su suverene, a često obuhvaćaju male otoke ili državne entitete poput Vatikana; „iseljeničke države“, koje imaju vladu ali su izgubile teritorij, a te države mogu biti priznate od strane nekih država, imati teritorijalne pretenzije na određena matična područja poput tibetanske vlade Dalaj-lame ili Kurda; te naposljetku „nepriznati narodi“, koji tvore etničke, političke i društvene zajednice zahtijevajući politička prava kao zasebne nacije poput sjevernoameričkih Indijanaca. Većina se mikronacija tolerira, ali često ih službeno ignorira međunarodna zajednica. One su proizvod kompromisa između geokonstruktivističke i time geostrateške volje velesila i težnje naroda za samoodređenjem i stjecanjem državnoga suvereniteta.

Velik broj mikrodržava još je pod međunarodnom upravom, dok su druge de facto neovisne države, a nelegitimne su u smislu međunarodnoga prava, a američki politolog Scott Pegg naziva ih de facto states, dok Pavel Baev, član International Peace Research Institute iz Osla, govori o para-states ili quasi-states. Geografi Vladimir Kolosov i John O’Louh­glin predlažu naziv pseudo-states za sve neovisne državne entitete koji još nisu međunarodno priznati, ali koji su zapravo neovisni na terenu. Charles King, profesor na Sveučilištu Georgetown, govori o nepriznatim državama (unrecognized states).

Koncept „promašene države” (failed state) nastao je početkom 1990, kada je Pål Kolstø takvima označio sve međunarodno priznate države koje su neučinkovite na terenu i u praksi. Nastanak novih mikrodržava ne temelji se isključivo na nacionalnim i etničkim dinamikama. Procesi teritorijalne fragmentacije mogu ovisiti o ekonomskim čimbenicima, poput „lombardijskog sindroma“, koji označuje separatističke pokrete utemeljene na ekonomskim logikama poput Sjeverne lige u Italiji, flamanskoga, korzikanskoga i katalonskoga separatizma.

Statocentrizam i arhipelagizacija svijeta

Međunarodna je zajednica prilično konzervativna kada je riječ o priznavanju novih malih država i načelno zagovara status quo, ali će se ubuduće morati suočiti s rastom broja proglašenja neovisnosti i jednostranih odcjepljenja. Naime, s geopolitičkog aspekta, razvidna su dva različita pristupa u odnosu na pojavljivanje novih mikrodržava: statocentristički pristup, koji zagovara održanje statusa quo postojećih granica te vidi nastajanje novih državnih entiteta kroz vlastitu geopolitičku i kulturnu prizmu, a kao potencijalnu prijetnju vlastitoj stabilnosti; te dinamično-diferencijalni pristup, koji premda s oprezom prihvaća nove vanjsko-političke realnosti, nastoji pragmatično računati na novonastale države kao potencijalne saveznike i partnere.

Od 1945. broj novih država u neprestanu je rastu, posebice od razdoblja dekolonizacije i raspada Sovjetskoga Saveza, kada je nastalo dvadeset novih država, ne uzimajući u obzir rastući broj novih mikrootočnih država, pa se uistinu može govoriti o arhipelagizaciji svijeta. U takvu trendu porasta suverenističkih i secesionističkih zahtjeva u svijetu postoji mogućnost da se iz toga procesa stvore preduvjeti za novi postmoderni sveeuropski Risorgimento ili pak da se pripravi put dolasku novoga „željeznoga kancelara“ s ujediniteljskom vizijom koja nakon razdoblja dekompozicije nastupa s novim prekrajanjima granica u ime „povijesne nužnosti“ nove rekompozicije.

Premda neke novonastale države izravno crpe državotvorni legitimitet iz modela „zakašnjele“ moderne države-nacije, globalni je svijet suočen s umnažanjem mikrodržava kojima model moderne države više ne odgovora i koje primjenjuju model transnacionalnoga tržišta kao organizacijski model koji na afričkom kontinentu i Dalekom istoku često dovodi do privatizacije i kriminalizacije državnog aparata. Francuski geopolitolog Pascal Boniface istaknuo je fenomen državne proliferacije naglašavajući proces fragmentacije prostora.

Međunarodna zajednica danas se pribojava fenomena bujanja mikrodržava. Suočena s novim supradržavnim i infradržavnim modelima širenja i fragmentiranja, ona će trebati izraditi nove instrumente upravljanja, priznanja i držanja pod kontrolom novih „kinder-država“, kako bi se izbjegao scenarij lančane reakcije odnosno eksplozije broja novih mikrodržava. Ta ista geopolitička prostorna fragmentacija pretpostavlja kombiniranje makročimbenika i lokalnih mikročimbenika. U tom smislu politolozi Sebastian Anstis i Mark Zacher ističu četiri čimbenika koji utječu na evoluciju međunarodnoga teritorijalnog poretka: teritorijalni integritet, koji isključuje uporabu sile; pravno načelo uti possidetis (lat. kako posjedujete), koje valorizira „stare“ i već priznate granice; pravo na samoodređenje naroda, koje podrazumijeva suglasnost lokalnoga pučanstva za proces formiranja države (putem referenduma) te nepoštivanje ljudskih prava, koje može biti dodatni argument u prilog odcjepljenja.

Regije-države i fenomen negativnog suvereniteta

Američki ekonomist Kenichi Ohmae najavljuje nastanak regija-država (poput Singapura, Flandrije i Lombardije) sa secesionističkim tendencijama, koje će se afirmirati kao ključni gospodarski akteri globalnoga društva. Često se takve mikrodržave pojavljuju na razini „globalne periferije“ i nisu sposobne učinkovito kontrolirati vlastiti teritorij i omogućiti funkcioniranje državnih institucija i uprave, tako da Robert Jackson s pravom govori o fenomenu negativnog suvereniteta (negative sovereignty) u usporedbi s pozitivnim suverenitetom, koji je nastao u Europi nakon Westfalskog mira 1648. Henri Lefebvre istaknuo je da su precizna obilježja moderniteta: homogenost, fragmentacija, hijerarhizacija. Homogenost proizlazi iz ujedinjenja svijeta u okviru globaliziranog sustava (putem tržišta, komunikacija i gospodarstva) i interakcijske igre raznolikih aktera međunarodne zajednice. Fragmentacija je fenomen koji označava slabljenje država, dok bi porast njihova broja simptomatično značio i nejednaku koncentraciju bogatstava u središtima sustava odnosno svijeta. Proces hijerarhizacije ustanovljuje disproporciju između središta ili dominantnih svjetskih regija i fragmentirane periferije malih državnih entiteta, poludržava, promašenih država kojima mogu manipulirati velike financijske međunarodne institucije i globalne korporacije.

U tom kontekstu povećanje broja mikrodržava ujedno izražava „suverenistički državotvorni san“ i omogućuje opstanak neokolonijalnih i imperijalističkih strategija.