Atraktivno, ali čemu?

U Art-kinu Kluba Grič 30. rujna praizvedena je kazališna adaptacija romana Ede Popovića Ponoćni boogie u produkciji Teatra Binocular, a u režiji Borne Armaninija, koji je ujedno i dramaturg.

Autorska i glumačka ekipa predstave poručuje kako je riječ, citiram, „o autentičnom kulturnom proizvodu, poetske strukture, koji je zamišljen kao kombinacija triju umjetničkih izraza: dramske umjetnosti, glazbene i vizualne umjetnosti“. Atmosferu jazz-koncerta proizvodi jazz-sastav svirajući ponoćni boogie, „suludu, tihu i snovitu glazbu“.

Roman Ponoćni boogie dosta je teško pretočiti u materijal za kazališnu predstavu jer nema čvrstu strukturu, a jedina joj je spojnica glavni muški lik. Poetičan i nekoherentan jezični izraz toga romana nije lako pretvoriti u uvjerljive scenske replike. Stoga se Armanini odlučio za pripovjedača koji je ujedno i glavni junak po imenu Marisky (Mladen Vulić). Pripovjedni dijelovi se isprepleću s dijalozima koje Marisky vodi s prijateljem Jurgenom (Karlo Mrkša) te s dvjema ženama, Nanom (Matija Prskalo) i Marinom (Adriana Josipović). Nana figurira kao ljubavnica i objekt žudnje, dok je Marina davno ostavljena, ali i, čini se, neprežaljena ljubav. Ženske likove iz romana Armanini je dramatizacijom „komprimirao“ u samo dva, koja su suprotnost te odraz junakovih unutrašnjih proturječja.

Marisky je nesređeni i nesuđeni pisac koji završava tekst svoga prvoga romana u kojem opisuje svoja lutanja, druženja, eksperimente s opijatima, mamurluke, prividnu grubost i bezosjećajnost, a zapravo osjetljivost, te balansiranje između besmislenosti vlastite egzistencije i duboke zaokupljenosti smislom života.

Mladen Vulić sjajno je utjelovio glavni lik održavajući ravnotežu između jakih emocija i stanja potpune ravnodušnosti koja obilježavaju protagonista. Ostali su glumci svoje uloge odradili korektno, no nitko od njih nije se posebno istaknuo. Razlog tomu je možda to što su već u samoj koncepciji predstave postavljeni u drugi plan pa se nekako gube u Vulićevoj snažnoj i dojmljivoj izvedbi.

Režija Borne Armaninija nastojala je, kako sam kaže, objediniti sve dramske, glazbene i vizualne elemente u cjelinu u čemu je u dobroj mjeri i uspjela. Vizualni element redatelj nije istaknuo do mjere ravnopravnosti s glazbom i glumačkom izvedbom. Posebno to vrijedi za projekcije koje su likovno vrlo zanimljive, posebno u nadrealističkim komponentama. Nažalost, nisu osobito snažno došle do izražaja. Oblikovanje svjetla Georgesa Totounjija s tankim snopovima koji se međusobno ukrštaju i osvjetljuju inače mračnu pozornicu vrlo je dojmljivo i poetično te proizvodi zanimljive i uočljive vizualne efekte.

Scenografije u predstavi praktički i nema, a kostimi su odabrani u skladu s karakteristikama likova i generacijskom modom. Redatelj koristi cijeli prostor dvorane, prostor pozornice, kao i prostor ispred nje. To samo po sebi nije jamstvo uspješnosti, no Armanini prostor rabi svrhovito s obzirom na tijek zbivanja.

U cjelini, svrha i poruka predstave ostala je, prema mojem mišljenju, ipak tajnom. Ostao je nejasnim i izbor predloška. Zašto baš taj roman i zašto danas? Želi li predstava dočarati izgubljenu generaciju koja stasa 80-ih ili pak mladog intelektualca koji traži životni smisao utapajući se u besmislenosti svakidašnjice? Ništa od navedenog predstava nije uspjela prenijeti. Što je htjela prenijeti, a nešto zacijelo jest nisam shvatila niti je ta poruka do mene uspjela doprijeti.

Predstava je manje ili više dobro napravljena, no nakon nje ostaje veliki upitnik. Njezine su komponente svaka za sebe uspješne, no osnovna zamisao i smisao cjeline nekako su izostali ili, kako se to zna reći, nisu prešli rampu.