Zločin u snijegu i tišini

Redateljski prvijenac Taylora Sheridana, naslova prevedena kao Tragovi u snijegu, nedvojbeno odražava i njegov postmodernistički žanrovski kontekst. Iako je temeljno riječ o egzistencijalnome trileru s temom istrage o umorstvu, upravo smještanje radnje u američku saveznu državu Wyoming i indijanski rezervat Wind River otvara mogućnost čitanja nasljeđa američkoga Zapada, ali i nasljeđa žanra vesterna. Dakako, Sheridan je i scenarist filma, čime uspostavlja svojevrsnu scenarističku trilogiju vezanu uz ostavštinu tzv. zapadne američke granice. Dok je u trileru Sicario (2015), pod redateljskim nadzorom Kanađanina Denisa Villeneuvea, kroz sukobe s meksičkim kartelom narkotika Sheridan propitivao i doticaje meksičke i američke tradicije, u kriminalističkome neovesternu Sve ili ništa (2016) u redateljskoj izvedbi Škota Davida Mackenzieja uočavamo variranje vesternskih arhetipova. Jer ne samo da se radnja zbiva u zapadnom Teksasu nego su i središnji likovi suprotstavljeni zamalo ikonografski – dva brata kriminalca te šerif i njegov pomoćnik. Oba su scenarija vrlo hvaljena i nominirana za ugledne nagrade, što je Tayloru Sheridanu i dalo priliku za redateljski prvijenac.

Nedvojbena je geografska i klimatska suprotnost Tragova u snijegu sa Sicariom i Sve ili ništa. Dok je u prethodnima jugozapad SAD-a okupan toplinom sunčeva svjetla, novi film donosi hladne zimske predjele, nanose snijega i mećave. Stradanje mlade Indijanke, silovanje i smrt smrzavanjem prvi uočava državni lovac Cory Lambert (Jeremy Renner), a na poziv indijanskoga predstavnika zakona Bena (Graham Greene) s istragom započinje mlada FBI- ova novakinja Jane Banner (Elizabeth Olsen). Zbog neiskustva, agentica zamoli Lamberta za pomoć, a potraga za zločincem ravna se prema temeljnim obrascima kriminalističkoga žanra, tzv. whodunit zapletu. Taylor Sheridan je ipak odveć darovit da bi ostao tek na klišejima, pa je karakterni i dramaturški kontekst obogaćen Lambertovom traumom zbog slična stradanja mlade kćeri, što je očigledno pridonijelo i obiteljskome rasapu te preciznim odnosom prema boli zbog gubitka kćeri Indijankinih roditelja, napose Martina (Gil Birmingham). Zanimljiva je svakako činjenica da se tijekom istrage agentica, baš kao i lovac ili predstavnik zakona, ne drže baš čvrsto slova zakona, jer bi im to onemogućilo brzo i učinkovito nalaženje i hvatanje zločinca. Usto, unatoč neupitnoj naklonosti i sve snažnijoj povezanosti Lamberta i agentice, Sheridan se ne odlučuje prikazati njihovo emotivno zajedništvo, ostavljajući ih u ulogama osamljenih junaka vesterna. Nakon otkrivanja počinitelja, restrukturira se oružani obračun posve po pravilima žanra, a završetak je zasigurno bremenit i zbog nastojanja da se bol doživljena zbog gubitka pokuša koliko-toliko ublažiti.

Film je to snažne tjeskobe, vrlo evokativan u predočavanju snježnih planinskih prostora, s lakim postizanjem dramskoga intenziteta i neprestana iščekivanja. Ritam mu je nešto sporiji, čak i elegičan, što naposljetku nimalo ne smeta gledateljevoj percepciji. Sheridan se tako prije svega oslanja o karaktere, njihove reakcije i djelovanje, odnos prema zločinu, stradalima i okružju. Upravo stoga jasna je i viša razina gledateljeve empatije. Vrstan scenarist, taj je filmski autor i dosljedan redatelj, iako mu izvedba nije i u potpunosti vrhunska. S promišljenim odnosom prema variranju dijaloga, tišine i prirodnih zvukova, Taylor Sheridan precizno koordinira i filmsku sliku, izborom planova, očišta i postavkama likova unutar kadra, scena ili sekvencija, a naglašava i njihov odnos s često pogibeljnom prirodom zametenom snijegom. Izrazito atmosferičan rad snimatelja Bena Richardsona, uporaba prirodnoga svjetla i svrhovito ocrtavanje raznih interijera pridonose evokativnosti filmske građe, a uz montažu Garyja D. Roacha i kvalitetan produkcijski dizajn, valja spomenuti i glazbu Nicka Cavea i Warrena Ellisa dojmljiva ugođaja i emocionalnosti. Treba dakako označiti i glumačka ostvarenja u kojima prednjači Jeremy Renner, suzdržane glume lika koji se nastoji othrvati traumama. Njegova je protuteža prigušena emocionalnost Elizabeth Olsen kao mlade agentice koja snagom nadvladava neiskustvo. Odlični su i Gil Birmingam kao bolom shrvan otac te iskusni Graham Greene, opet u ulozi primjerenoj njegovu indijanskom podrijetlu.

Tragovi u snijegu vrlo su dobro filmsko ostvarenje. Tek je malo praznoga hoda kojim se nakratko umanjuje postignut intenzitet, primjerice flešbek kojim se elaborira kako je stradala mlada Indijanka, flešbek umetnut upravo prije vrhunca sukoba. Njegova eksplicitnost postala je, čini nam se, odveć transparentnom, umanjivši tako mogućnost gledateljeva duboka uranjanja u građu filma, odnosno promišljanja sama sadržaja. Unatoč nedostacima Taylor Sheridan u filmu Tragovi u snijegu pokazao se sposobnim filmskim autorom, scenaristički nasljedujući prethodna djela, a redateljski otvarajući mogućnost stvaranja kompetentnoga filmskoga opusa. Uz to slojevitost društvenoga i žanrovskoga konteksta odnosa prema američkome Zapadu, rubnom položaju Indijanaca i neovesternskim smjernicama izmiče iz filmskih okvira i postaje kulturološki rad.