Zakotrljana institucija

„Poanta Rolling Stonesa u tome je da budu ono što jesu – The Rolling Stones“, svojevremeno je zapisao Philip Norman, autor najmanje četiri biografije slavnoga benda i jedne o Micku Jaggeru. Iako rečenica zvuči jednostavno i samorazumljivo, u njoj je sažeta ne samo filozofija opstanka grupe nego i tajna stalne koncertne i svake druge privlačnosti postave koja se, po svim „normalnim“ zakonitostima glazbe i šoubiznisa, odavno trebala rasuti. Onako kao što se osipaju i razilaze sve druge rock-formacije.

Dakako, Stonesi nisu poput svih ostalih iz mnogo različitih i međusobno prepletenih razloga; riječ je o grupi nekadašnjih zaljubljenika u američki rhythm and blues, koja se šezdesetih transformirala najprije u klasični rock-sastav visoke kategorije pa onda u „najveći rock and roll bend na svijetu“, i napokon, u brend. U visokoprofitabilnu industriju u čijim je temeljima (paradoksalno) ugrađen kontrakulturni, rebelijanski „ključ“ zahvaljujući kojemu se uspio održati mit o šezdesetima (i, dijelom, sedamdesetima) kao razdoblju neponovljivoga kreativnog zamaha.

Ukupno četvrt milijuna ljudi tomu je uživo svjedočilo samo na prva tri (od ukupno četrnaest) nastupa njihove tekuće No Filter-turneje, raspoređene na dvanaest europskih gradova. Tek ćemo nakon tri finalna pariška koncerta koja će grupa održati potkraj listopada u obnovljenoj U Areni dobiti konačnu dijagnozu koncertne forme Jaggera, Richardsa, Wooda i Wattsa. No i jedan jedini, onaj održan 16. rujna u austrijskom Spielbergu na trkalištu Red Bull Ring, dovoljan je za uvid u „opću sliku“. A ona nužno ima fenomenološke obrise.

Naime, nitko od 95 tisuća posjetitelja, koji su satima po kišnome danu strpljivo čekali najprije na ulaz, a potom iz „blata do koljena“ promatrali nastup, nije došao „provjeriti koncertnu formu benda“. Dovoljno je bilo da se začuje uvodni huk iz Sympathy For The Devil, uz ritam stilizirane sambe koja je na originalnoj studijskoj snimci personificirala tamnu subverzivnost, da svi dobiju ono po što su došli: obnovljeni osjećaj pripadnosti povlaštenom razdoblju u kojemu je rock and roll funkcionirao ne samo kao izvor raskalašene, mladenačke zabave, nego kao izvor identiteta, individualnog i kolektivnog, kao vrelo pobune protiv uštogljenoga, korumpiranog, otuđenog i nervoznog establišmenta, nepripremljena za peteročlani sastav koji izaziva masovnu odanost na rubu histerije.

U pola stoljeća dugoj karijeri Rolling Stonesi su nanizali mnoštvo klasičnih singlova i nekoliko briljantnih cjelovitih albuma, mahom na prijelazu iz 60-ih u 70-te, točno onda kad su se njihovi takmaci iz Beatlesa razišli s gorčinom. Austrijski nastup, kao i bilo koji koncert u posljednjih dvadesetak godina, bitno se razlikovao od onih iz zlatne ere ne samo zbog činjenice da su nekadašnji društveni izopćenici danas dio britanske aristokracije, nego i zbog hladne biološke nužnosti. Motorika Keitha Richardsa vidno je – i čujno – narušena, Woodova izvedba u skladbama kao što su It’s Only Rock ‘n’ Roll i Tumbling Dice varira u preciznosti i najbolja je u primjeni atipične slide-tehnike. S druge pak strane, uloga njihova nekadašnjeg tajnog oružja, Charlieja Wattsa (u osnovi jazz-bubnjara s neodoljivim svingerskim dodirom), nerijetko se svodi na „popravljanje“ kaosa što ga proizvode dvije gitare i bas-dionica honorarnoga suradnika Darylla Jonesa.

Ironično, čak i tada, kad pucaju po šavovima, Stonesi svoju prvoklasnu glazbu izvode sa zapanjujućom dozom energije, međusobne kemije, neobične emotivne unesenosti i beskrajna, gotovo rutinskog samopouzdanja. Danas je motor sastava 74-godišnji Sir Mick Jagger: usredotočen, pokretan, vitalan, uvijek u tonalitetu, čovjek koji je odavno „ukrao“ scenske manire Jamesa Browna i ugradio ih u definiciju svega što bi bijeli rock and roll frontmen stare škole trebao biti.

Donekle očekivano, set-listom dominiraju klasici iz najkreativnije faze sastava, od Paint It Black, preko Jumpin’ Jack Flash i Gimme Shelter (obje na bis), do Brown Sugar, Start Me Up i drugih, uključujući She’s A Rainbow, psihodelični pop-dragulj odsviran na zahtjev austrijske publike. Tu je i rijetko izvođena Under My Thumb te dvije skladbe s Blue & Lonesome, recentne studijske zbirke reinterpretacija blues-klasika: Just Your Fool i Ride ‘Em On Down. Vrhuncem koncerta vjerojatno bi se mogla proglasiti uzbudljiva izvedba njihove epske „blues-opere“ Midnight Rambler s esencijalnog albuma Let It Bleed, pjesme promjenjiva tempa, nadahnute mahnitim bostonskim daviteljem Albertom DeSalvom, u kojoj se Jagger dokazao na trostrukoj razini: kao pjevač, tekstopisac i svirač usne harmonike.

Dakako, srž njihove lascivne, boemske verzije rock-bluesa čine Richardsovi rifovi, najčešće oni odsvirani u otvorenom G-štimu, s pet umjesto šest žica, s tipičnim međuprostorom između akorda, podastrti uz ležeran i nonšalantan ritam, čvrst, ali elastičan poput onoga u Honky Tonk Women. U formalnom smislu, ni ta pjesma (a osobito Brown Sugar) u Spielbergu nije izvedena tehnički savršeno, ali sintagma tehnička savršenost, podsjetimo, nije presudna u trenutnom koncertnom vokabularu Rolling Stonesa.

U korijenu njihove koncertne i svake druge dugovječnosti poseban je odnos, međusoban, telepatski, a zatim i odnos s publikom. Starosna dob njihovih sljedbenika obuhvaća nekoliko generacija, ali nitko u njihovim koncertima ne traži površnu zabavu; u tu svrhu postoje Red Hot Chili Peppers, Aerosmith i Bon Jovi. Kritičar lista Telegraph Neil McCormick podsjeća da su šezdesetih upravo Stonesi prekinuli dotad artificijelan odnos izvođača i publike i uspostavili prirodnu, čvrstu, neraskidivu vezu sa slušateljima, odbacivši trivijalnost estradnoga popa. Uštogljenost i umjetne kostime zamijenio je duh svakodnevice, zajedno s (tada) marginalnim korijenskim sjevernoameričkim žanrovima. Oni su u njihovoj estetici mijenjali oblike, adaptirali se u skladu s njihovim autorskim potrebama, pa se miješali s elementima drugih idioma. Iako je koncertna strategija grupe odavno podignuta na razinu pomno dizajnirana i skupog spektakla, njezini ključni elementi nikada nisu izgubili doticaj sa žanrovskim ishodištima.

Kao i u slučaju Bowiejeve ostavštine, artefakti povijesti Rolling Stonesa postaju izložbeni dio elitnih londonskih galerija (Saatchi), no njihove posljednje aktivnosti još ih čine relevantnom pojavom, uronjenom u kulturu dvadesetog stoljeća, ali istodobno izdvojenom od ostatka scene. Uostalom, nitko nostalgiju ne prezire više od Micka Jaggera.

I zato, kad se nakon duga iščekivanja pogase reflektori i kad Watts sjedne za bubnjeve, a iz zvučnika poteku prvi taktovi glazbe koja je poslužila kao soundtrack nekog drukčijeg, turbulentnijeg i romantičnijeg razdoblja, to nikada nije tek površni podsjetnik na nečiju izgubljenu mladost. Iz nekog neobičnog razloga najbolji dijelovi njihova opusa korespondiraju i s današnjim vremenima bez obzira na to što pripadaju žanru na izdisaju. Zapravo, možda ih to čini još dragocjenijima, ne samo na vinilu ili u digitalnom zapisu nego još i više – mnogo više – u naelektriziranom, emotivno povišenu koncertnom ambijentu.