Velikan hrvatske glazbe

Desetak dana nakon smrti svoje mlađe sestre Ranke umro je svestrani hrvatski glazbenik Pero Gotovac, sin skladatelja Jakova Gotovca. Već je odrastanje i obrazovanje odavalo njegov nemiran živi duh, radoznalost, otvorenost i optimizam koji ga nisu napuštali do posljednjega dana. Poslije prve glazbene poduke u roditeljskom domu, te gimnazije i glazbene škole, studirao je medicinu, povijest umjetnosti i hrvatsku književnost, a diplomirao je teoretsko-folklorni smjer na Muzičkoj akademiji u Zagrebu. Zanimala ga je i tehnika. Postao je skladatelj, aranžer, diskografski urednik i producent, nakladnik, zborovođa, dirigent.

Još u omladinskim danima nakladnička kuća Albini tiskala mu je dvije popularne pjesme, snimljene za potrebe radijskoga programa. Počeo je intenzivno skladati, nizati šlagere i šansone, stvarati hitove za najbolje i najpopularnije pjevače poput Ive Robića, Vice Vukova, Ibrice Jusića. Bio je među vodećim umjetničkim osobnostima koje su utjecale na oblikovanje autentične domaće urbane i regionalne pop-glazbe. Dobitnik je brojnih strukovnih te društvenih nagrada i priznanja. Sudjelovao je i organizacijski djelovao na svim festivalima zabavne glazbe – u Zagrebu, Splitu, Opatiji, Slavonskoj Požegi, na Festivalu kajkavske popevke u Krapini, Melodijama Istre i Kvarnera, Festivalu dalmatinskih klapa u Omišu. Niz antologijskih skladbi skladao je i za Dubrovačke ljetne igre.

Surađuje s redateljima i piše za kazalište; sklada zborske i duhovne skladbe. Iz opsežna opusa dovoljno je spomenuti glazbu za TV-serije Naše malo misto i Velo misto, pjesme Baladu, Još uvijek ne znam neke važne stvari, Celuloidnog pajaca, Mačku, Finili su Mare bali, Na vajnkušeku glava, Zemljo moja, zagrebačku himnu Tebi grade moj.

 Na prvome radnom mjestu u nekadašnjem Jugotonu uspostavio je poslovanje u estetskom, tehničkom, pravnom i administrativnom smislu, što je urodilo zlatnim pločama i lansiranjem u orbitu brojnih izvođača poput Miše Kovača. Kazališni geni, pak, odveli su ga 1973. u Zagrebačko gradsko kazalište Komedija, gdje je do mirovine, 1996, bio stalni kućni dirigent. Postavio je mnoge uspješnice poput mjuzikala Dundo Maroje 72, O’kaj, Gubec-beg, Aplauz, Car Franjo Josip u Zagrebu, Guslač na krovu. Za Komediju je skladao Novelu od Stranca i Trenk iliti divlji baron (libretisti Senker–Mujičić–Škrabe). Maestro se uvijek ponašao kao prvi među jednakima u glazbenom ansamblu. Ako bi se zbog čega i naljutio, brzo ga je prošlo. Uvijek je, s posebnom radošću, izvodio očev glazbeni igrokaz Đerdan i ponosno predvodio gostovanje ansambla s njime, u Münchenu, 1994.

U skladu sa stihom Još uvijek marim što drugi ne mari Zvonimira Goloba, iz jednog od svojih najvećih hitova, šansone Još uvijek ne znam neke važne stvari, Pero Gotovac nije se ustručavao prigovarati nepravilnostima i svemu lošem u glazbenom životu, osobito kada je obnašao razne funkcije u Hrvatskom društvu skladatelja. Nije se ustručavao prigovarati uprizoriteljima opere Ero s onoga svijeta kada, po njegovu sudu, nisu slijedili autorsku zamisao njegova oca.

Vazda je osluškivao poetsku riječ, vodeći brigu o literarnoj vrijednosti stihova koje sklada, bili oni pjesničkih klasika, suvremenih hit-mejkera ili neafirmiranih autora. Pero Gotovac bio je dugogodišnji član Matice hrvatske, a posljednje vrijeme prihvatio se osebujne zadaće. Napisao je, „zalutao među rime“, kako sam kaže – 71+1 kroki hrvatskih glazbenika, objavljen neposredno prije smrti, a u povodu 90. rođendana, u knjizi naslova Mikroportreti. S desetak duhovitih stihova odao je počast nizu kolega, prodirući u srž svake individualnosti. Vlastiti Autoportret završio je stihom I još nešto, dosta važno: nek’ ne bude – oko vlažno!

Maestro Pero, vlažno nam je oko, ali je srce ispunjeno radošću glazbe koju ste stvorili.