Svi su mu putovi otvoreni

Dvadesetogodišnjem pijanistu Ivanu Krpanu (Zagreb, 1997) svi se putovi otvaraju. Nakon pobjede na međunarodnom pijanističkom natjecanju Busoni u Bolzanu intenzivnije ga je uočila i domaća glazbena javnost pa su se čak i mediji obilnije angažirali uključivši i izravni televizijski prijenos (18. rujna). Njegov pobjednički recital u dražesnoj i „nagluhoj“ dvorani Bersa Muzičke akademije u obično isto tako „gluhom“ ponedjeljku, kada je koncerata malo, zasluženo je ispraćen s „bravo“ i ovacijama. I ne samo zato što su ljudi obično fascinirani prvim nagradama. U dvoranu Bersa nisu uspjeli ući svi koji su to željeli, ali bit će prilike. Usput, dvorana Glazbenog zavoda bila bi ljepše mjesto, ali što je bilo, u skenirajućoj dvorani Bersa je bilo. I na tom mjestu Ivan Krpan, instinktivno ili ne, zna osluškivati prostor.

Ivan Krpan, mladi čovjek pred diplomom i „lepi dečko“ (u današnje vrijeme to nije zanemarivo) ima sve: znanje, sposobnost, tehniku koja je naizgled samorazumljiva, pamet i razložnost u izlaganju, poštovanje autorskog zapisa, ljepotu ušuškanoga, baršunastog tona i veliki raspon izražajnih mogućnosti. Usto mu ni na kraj pameti nije glumatanje, koje je već koje desetljeće itekako u modi, čak i samorazumljivo u posvemašnjoj estradizaciji. Nesvakidašnja je Krpanova zrelost i samokontrola na početku dvadesetih godina. Kao da svira iskusni „stari čovik“. Sve je to pokazao na recitalu standardnog izbora djela od Bacha/Busonija do kasne romantike Franza Listza. Nema dvojbe da se može i dalje uhvatiti ukoštac s dvadesetim i još nam novim i prijetećim stoljećem.

Kada je lebdećim tonom na početku recitala krenuo s Busonijevom obradom Bachova Koralnog preludija, zazivom „Ich ruf’ zu Dir, Herr Jesu Christ“ sličilo je na vokale kojima je i bilo namijenjeno. Busoni je, zanesen svojom vještinom, razumio kako Bacha približiti svojem dobu i mehaničkom instumentu. Razumije i Ivan Krpan. Dakako, red je da pobjednik natjecanja Busoni svira i jednu njegovu, na natjecanju vjerojatno jednu od mogućih, zadanih skladbi. U skladbi Sonatina seconda Busoni – koji je s vještinama i znanjima itekako dobro plivao u tadašnjem „novom, novom, novom dobu“ – preispituje slojeve nasljeđa. Nije bio osobito originalan taj svestrani čuvar, a Ivan Krpan je to znao pročitati u njegovoj Drugoj sonati. Poslije i u Beethovenovoj klavirskoj sonati izazovna uvoda, op. 22 u B-duru, svojevrsnu razgovoru s učiteljem Haydnom kao i s nekim bivšim polifonim i vokalnim iskustvima i pamćenjima, njegovim mladim opusom. Tonalitetu se, i gadnijoj i kompleksnijoj polifoniji, vratio u za izvođače „smrtonosnoj“ Sonati, op. 106, Hammerklavier. Ukratko, namnožili su se pijanisti koji i mogu i hoće, i istražuju, čitaju tekst i znaju to smisleno pretočiti na klavijaturu.

Jedna od perjanica zasigurno je i Ivan Krpan iz klase Rubena Dalibatayana. Napoprijeko sudeći po prvim izjavama, svjestan je da ga čekaju još desetljeća rada. Nije baš težački, ni rudarski, ali nije ni daleko od toga. Nakon kratka odmora slijedila je nevina tema Roberta Schumanna, koja je poslužila obiteljskom prijatelju Johannesu Brahmsu za varijacije označene kao op. 9, i posvećene Clari Schumann. Mentalno teško prohodne Varijacije, k tome napisane amam tamam u Krpanovim godinama. Strpljivo i introspektivno je, poput medija, poveznice različitih vremena, nadilazeći prevladavajuće ukuse, Ivan Krpan diskretno dodao svoj, da budemo u stilu cronglisha, osobni touch. I kada kao slušatelj možete strepiti kako će taj introspektivni medij Ivana Krpana proći kroz Lisztovu klavirsko-orkestralnu građevinu Après une lecture du Dante: Fantasia quasi Sonata, ukida se mjesto za bojazan. Dramaturgija je na mjestu i gradi se do vrhunca bogatoga, orkestralnog tona. Svaka čast! Osobno mi dodaci idu na malo preostalih živaca. Recital je gotov. Amen. Ite missa est. No bilo ih je tri na istoj razini promišljenosti pa ne valja prigovarati.