Svakako gledati udvoje!

„Ovaj čovjek voli žene na isti način kao i ja“, misao je koja me pratila nakon Ponovnog ujedinjenja dviju Koreja premijerno izvedena 22. rujna, u režiji Paola Magellija, u Gavelli. Posrijedi je tekst Joëla Pommerata, suvremenoga francuskog autora i redatelja. Nižu se međusobno naoko nepovezani prizori o odnosu muškaraca i žena, a Magelli je osim vrhunski uigrana i predana ansambla Gavelle kao suradnice zatravio i Željku Udovičić Pleština kao dramaturginju. Srce predstave trojna je suradnja nemilosrdnoga redatelja, darovite i informirane dramaturginje i dramatičara koji kao kirurškim nožem do srca ogoljava odnos dvaju spolova. Oni su tako slični i tako različiti kao što su različite dvije Koreje. To je i jedina poveznica naslova u kojem se spominju te dvije, socijalistička i kapitalistička zemlja. Na kraju predstave poveznica je snažnija, jer su videoprojekcijama Lorenzo Banci, Žad P. Novak i Tamara Damjanović prikazima strahotnih smrti u ratu uobličili i smrću uokvirili sav eros koji se prelijeva s pozornice u publiku. Magelli je tako opet bacio u lice rukavicu političarima pokazavši im kako je njihov svijet svijet smrti i kako osim te smrti postoji u ljudskim odnosima i ljudskom društvu eros koji pokreće svijet i njegov je temelj. Za sebe tvrdi da je Toskanac, a ne Venecijanac. Libertinac je svakako!

Jedna je naša glumica kazala kako bi s Magellijem radila i telefonski imenik. Nažalost, želja joj se (još) nije ostvarila, jer Magelli je opet pokazao kako zna iz ljudi izvući ono što nisu ni znali da u sebi kriju. Glumac je početak i kraj njegova kazališta, a od glumaca jedino glumice voli više, pa ih i više „zlostavlja“ kako bi rastvorio njihovu kreativnost. Magelli si ne utvara da o ženama zna ono što muškarci ne mogu znati. On je radeći Ujedinjenje dviju Koreja jasno pokazao da, kao muškarac heteroseksualac, pripada skromnijem i siromašnijem polu, Sjevernoj Koreji. Istovremeno je pokazao kako, uz pomoć svojih suradnica, zna pronaći ključ kojim se otključava kreativnost ženskog dijela ansambla. Jest, vidjeli smo naježenu bijelu kožu, vidjeli smo dlačice na golim rukama glumica koje su treperile i povijale se pod reflektorima, vidjeli smo razodjevene dojke koje su ponosno stršale u publiku, vidjeli smo i raskošne Rubensove ljepotice uživo...

Četiri su glumice i šest glumaca. Muškarcima je Magelli darovao prigodu da autoironično progovore o svom spolu. Ranko Zidarić tu je prigodu iskoristio kao nikada dosad. Kamenim licem, glumeći svećenika koji godinama posjećuje prostitutku i ne shvaća da je to već odavna njegova ljubavnica, a ne puka trgovkinja užitkom, pokazao je kako se zna obračunati i sa sobom i s likom koji mu je zadan, ali i s partnericom, Jelenom Miholjević, koja svojim blistavim okom zarobljava pozornost cijele pozornice. Enes Vejzović oblikovao je nekoliko izvrsnih uloga. U prizorima vjenčanja na kojem se razotkriva to da je njegov lik imao odnos sa svih šest sestara, srčano se nosio s divljim Gavellinim bakanticama. Petra Svrtan otvorila je taj prizor nježnim i poticajnim, ženstvenim dodirima s publikom i partnerom, a Nataša Janjić ugradila je sav očaj nesretno zaljubljene žene u lik koji se bori za svog muškarca, a još je k tome posve pijan. Svrtanova je u sljedećim prizorima pokazala kako i ona pripada divljem dionizijskom ženskom čoporu koje je u jednom trenu spremno podojiti svog muškarca, a u drugom ga može doslovce rastrgati. Kseniju Pajić dirljivo smo doživjeli kao dijelom repeticiju junakinje njezine prve predstave Shakespeare The Sadist u režiji Branka Brezovca. No njezino umjetničko i ljudsko sazrijevanje pokazalo je kako priča o seksu i ljubavi nikad nije završena. Tako je neodoljivo sličila Marilyn Monroe, a opet je divljinu svoga glumačkog srca darovala svojim likovima pretvorivši ih u nešto dosad neviđeno, a blisko, toplo, meko... Barbara Nola napokon se posve oslobodila svih kočnica, raskrilila se pozornicom i bez zadrške darovala predstavi. Spojivši duhovitost i očaj u prizoru s Enesom Vejzovićem, koji se također posve razodjenuo, oblikovala je nezaboravan duet. Tena Nemet Brankov zvonkim glasom i srčanim stasom branila je svoju mladost i mladost svog naraštaja na pozornici pokazujući sućut prema paru koji glumi da ima dijete koje njezin lik mora čuvati. Janko Rakoš i Igor Kovač, svaki na svoj način, oprezno su i skladno uklopili sebe u mozaik predstave koju jednostavno treba ne vidjeti već doživjeti.

Ponovno ujedinjenje dviju Koreja totalno je kazalište. Ne postoji medij u koji se može prenijeti to što je ta predstava Pommerata, Željke Udovičić Pleština i Magellija na pozornici. Čak je i odlična prevoditeljica Vanda Mikšić jasno pokazala kako je njezin prevoditeljski posao bio osobit u predstavi, jer se trsila, i to uspješno, prenijeti francuskoga dramatičara na našu pozornicu u interakciji s glumcima i redateljem.

Bitan element, gotovo doveden do razine rekvizita, jest scenografija Lorenca Bancija. Tu je nezaobilazan stol u Magellijevim predstavama koji se sam diže i spušta (život obitelji odvija se za stolom i na postelji) i pozornica do gležnjeva ispunjena vunom. Marita Ćopo zaslužuje doživotnu zahvalnost cijelog ansambla, a osobito glumica, jer im je pomogla da iz svojih likova izvuku maksimum i da pritom budu lijepe i poželjne... Svakako gledati udvoje!