Šiba

Kad dođe početak prosinca, onda nam trgovci nude malene figurice Svetoga Nikole i Krampusa, a uz njih obavezno i svežnjeve pozlaćenih šiba. Često sam se pitao što o tome misle današnja djeca. Jer njima se možda nekako može objasniti tko je Sveti Nikola, može im se uz nešto napora dočarati i koje je značenje Krampusa, ali kako da im čovjek protumači što znače oni pozlaćeni snopići? U kakvoj vezi oni stoje s darovima koji se dijele za blagdan Svetoga Nikole?

Zapravo, pokušaji objašnjenja obično započinju upravo od toga da su darovi i šibe suprotnost: darove dobiva onaj tko je bio dobar, a šibe onaj tko nije. Ali, što to vrijedi, kad djeca nikad u životu nisu vidjela šibu, a nemaju ni pojma da šiba služi za kažnjavanje. Da služi tome da se upravo njih, klince, njome mlati. Vjerujem da to njima djeluje potpuno fantastično.

Jer šiba je danas rijetka i iznimna upravo onoliko koliko je nekada bila obična i svakodnevna. Prije nekoliko desetljeća šibe su bile svuda i nikome nije trebalo tumačiti koje je njihovo značenje. Čak ni onda kad je to značenje bilo simbolično: malo kasnije u prosincu, naime, opet šibe stupaju na scenu, na blagdan Nevine dječice, odnosno na Herodešovo, kad se obilježava pokolj novorođenčadi u doba Kristova rođenja i kad djecu simbolično tuku kako bi se osiguralo njihovo zdravlje i napredak. Svi su tada razumjeli tu metaforu, pogotovo zato što je vladalo i uvjerenje – sasvim neznanstveno, ali vrlo prošireno – da su batine zdrave za djecu.

Tako se onda odgoj bez šibe nije mogao nikako zamisliti. Šiba je bilo u svakoj kući gdje je bilo djece, premda su ondje kao odgojno sredstvo služili i remeni za hlače, kuhače i šlape. Držalo se da je šiba najefikasnija i nezamjenljiva: kao što olovka služi da pisanje, tako šiba služi za podizanje djece.

Zato su šibama bila širom otvorena i školska vrata. Normalno je tada bilo vidjeti nastavnika kako odlazi na sat držeći ispod ruke imenik i šibu. Doduše, ta šiba službeno je bila namijenjena pokazivanju onoga što se nalazi na višim dijelovima zemljopisne karte ili sheme parnoga stroja; ali učilo se lako moglo pretvoriti u oružje, pa se doista često i pretvaralo. Šiba je u nekom smislu bila i nastavnikovo žezlo, znak njegove vlasti i moći.

Normalno je tada bilo da se u školi dijele packe onima koji su stvarali nered ili bili neposlušni. Učenik je morao ispružiti dlan, a nastavnik mu je onda šibom po tome dlanu udario jednu, dvije ili tri packe, već prema težini prekršaja. Roditelji nisu imali ništa protiv toga, nego su nagovarali nastavnike da samo slobodno raspale po njihovim potomcima. Dapače, u neka još starija vremena, postojali su i školski pravilnici o tome za kakav prijestup slijedi kakva kazna, a ta se kazna opet sastojala najviše u šibanju: i do danas se sačuvala izreka da nekome treba dati dvadeset i pet otraga.

Pa kad već govorim o izrekama, da spomenem kako je šiba u obliku metafore ušla i u svakodnevni jezik. Normalno je bilo kazati da je stablo pred prozorom šibano vjetrom i kišom, a kad bi tko nešto radio odlučno ili snažno, onda je šibao: bilo je normalno kazati da, recimo, auto šiba sto na sat. A već se i po tome vidi da šiba i šibanje nisu nužno bili nešto loše i odbojno, nego su imali i svoj pozitivni aspekt, premda nije bilo posve jasno u čemu se on sastoji.

Možda je stvar u tome što smo tada sa šibama bili srođeni, pa nismo ni pomišljali da bi svijet mogao i bez njih postojati? Jer u to smo doba živjeli i u neposrednijem dodiru s prirodom, a šibe, kao što se zna, upravo u prirodi rastu; tako smo onda bili u prilici da ih izbliza ogledamo, da proučimo njihova svojstva i da njima ovladamo. I da ih se poslije manje bojimo kad se pojave u našoj blizini u ulozi sredstva uz pomoć kojega će nam se nešto utuviti u glavu.

Zato smo šibe koristili za igru. Bilo ih je, dakako, raznih vrsta, pa su i preuzimale različite uloge. Nosili smo u džepu perorez, pa kad bismo naišli na kakvu dobru šibu, mi bismo je odrezali i na prikladan način obradili. One malo deblje mogle su se saviti u luk, one malo tanje pretvarale su se u strijelu na tome luku, dok su treće postajale mačevi ili koplja. A one koje nisu mogle baš ničemu poslužiti postajale su materijal za umjetnost: njih bismo uz pomoć peroreza fino išarali i tako ih učinili posve bezopasnima.

Općenito, tada smo se za svoje igračke brinuli sami, nitko nam ih nije kupovao, pa je i šiba u tim okolnostima mogla postati igračka. Ali spominjem igračke zbog toga što mi se čini da postoji neka dublja veza između njih i šibe: šiba je počela nestajati nekako upravo u ono vrijeme kad su se počele pojavljivati igračke izrađene u tvornici i kupljene u dućanu.

Mora biti da je tu bila riječ o nekom općem društvenom napretku. Jer najprije se ustanovilo da igračke razvijaju kreativnost i da se odrasli moraju pobrinuti da one budu pedagoški efikasne. Paralelno s tim išla je spoznaja da fizičko kažnjavanje djece nije dobro, jer da ostavlja negativne posljedice, prije svega psihičke. I što je bilo više igračaka, to je bilo manje šiba, sve dok nismo došli do današnje situacije, kad igračaka ima toliko da su djeca njima prezasićena i kad su šibe toliko rijetke da više nitko i ne zna čemu služe.

No nije u tom procesu bila važna samo pedagogija, nego i psihologija. Jer roditelji su pomalo postajali svjesni kako nemaju u ime čega tući djecu: nema tih principa u koje bi oni toliko vjerovali da bi ih bili spremni djeci silom tuviti. Postali su svjesni da su i sami prepuni mana i nedostataka. I tako su prestali tući djecu, počeli su im popuštati.

I, da je na tome ostalo, ni po jada. Ali počeli su roditelji i oponašati djecu. Počeli su učiti od njih i za njima se povoditi. A ako roditelji sporo i nevoljko usvajaju principe što ih djeca nameću, djeca ih onda kažnjavaju. Kažnjavaju ih sve okrutnije, pa nije isključeno da jednom stignu i do šibe. Tako će oni pozlaćeni svežnjići za Svetog Nikolu opet dobiti smisao. Kad pomislim na tu perspektivu, tresem se kao šiba.