Šarmantni muljator Tom Cruise

Producent i redatelj Doug Liman zanimljiv je i prilično darovit filmaš, koji se u okruženju današnjega Hollywooda izdvaja mnogostrukošću interesa i spremnošću da se okuša u različitim žanrovima i izvedbenim formama. Tijekom dosadašnja nepuna dva i pol desetljeća redateljske karijere, dijelom usmjerene i na televiziju, Liman je tako među ostalim potpisao na rašomonskom motivu različitih interpretacija istoga događaja temeljen humorni krimić Divlja noć iz 1999, u kojem je demonstrirao dosta spretno snalaženje na tada pomodnu tarantinovskom terenu crnoga humora, pop-referencija, eksplicitnog nasilja i pomaknutih dijaloga. Tri godine poslije uslijedilo je vrlo uspjelo slobodno i osuvremenjeno „čitanje“ Ludlumova Bourneova identiteta, inteligentno napisan, precizno režiran i izuzetno dinamičan akcijski triler koji se primaknuo „čistom filmu“. Tijekom proteklih petnaestak godina Liman se tako afirmirao i kao pouzdan autor nepretenciozne i nerijetko fantastične akcijske zabave (Gospodin i gospođa Smith, Jumper, Na rubu budućnosti) i kao redatelj sklon ambicioznijim, politiziranim i angažiranim prosedeima kakav je onaj u biografskoj triler-drami Poštena igra, na istinitim događajima temeljenoj storiji o CIA-inoj agentici Valerie Plame. O Limanovu zanimanju za provokativne i angažirane projekte govori i detalj da se još 2012. uključio u zahtjevan i dugotrajan rad na multimedijalnom projektu Reckoning with Torture, u kojem će se kroz kombinaciju živih izvedbi, instalacija i dokumentarca objediniti svjedočenja i priče ljudi koji su se suprotstavili neprihvatljivim tendencijama u „ratu protiv terorizma“.

Autorova politička osviještenost i angažman razvidni su i u njegovu recentnom ostvarenju, vrlo dobroj humornoj biografskoj drami s elementima akcijskog filma i trilera American Made, priči o neizbježno tragičnoj sudbini Barryja Seala, bivšega pilota tvrtke TWA koji je krajem 70-ih spletom okolnosti postao švercer kokainom za zloglasni medelinski kartel Pabla Escobara. No ne samo to, jer, kako je ispripovijedano u filmu, Seal se zahvaljujući ambicioznu, ali ne baš sposobnu CIA-inu operativcu lažna imena Monty Schafer (Domhnall Gleeson) od isprva špijuna zadužena za snimanja iz zraka kampova sukobljenih strana u Nikaragvi prometnuo najprije u kurira između CIA-e i tadašnjeg američkog saveznika Manuela Noriege, potom u važna opskrbljivača oružjem nikaragvanskih Kontraša, onda u švercera kokaina i oružja za medelinski kartel čija je droga dostavljana u močvare Louisiane i naposljetku u svojevrsna voditelja baze za obuku Kontraša u gradiću Mena u Arkansasu. Sve je to Seal obavljao u „paketu“, novim malim zrakoplovom pod okriljem vlastite paravan-tvrtke IAC (anagram od CIA) prevozeći kalašnjikove i ostalo oružje u Panamu i Nikaragvu, potom se u Kolumbiji sastajući s Escobarom i njegovim najbližim suradnicima te se zrakoplovom prekrcanim kokainom vraćajući u Ameriku, nakon nekog vremena prema dogovoru CIA-e i Kontraša njihove pripadnike prevozeći u Menu, da bi većina njih ubrzo pobjegla iz kampa jer su bili tek ilegalni imigranti. Kako je prikazano u filmu, Seal je sve to radio ponajprije iz zabave i infantilne želje za pustolovnim životom, jer je već na početku, kad ga zatječemo kao pilota TWA, naznačen kao nezreo i neodgovoran momak sposoban iz puke obijesti uzdrmati i uznemiriti putnike zrakoplova. Svakako, ni desetine milijuna dolara nisu bili zanemariva stavka, no u njima je manirama skoroteče, životom na visokoj nozi u ponekad neukusnoj odjeći, uživala njegova supruga Lucy (Sarah Wright), dok je Seal gotovo isključivo bio pogonjen pustolovnim duhom, adrenalinom i, primjerice u sekvenci kad nakon združene akcije lokalne policije, CIA-e i FBI-a bude priveden, prilikama da se može šepiriti kao osoba važna za nacionalnu sigurnost. Štoviše, svi milijuni koji su u pretrpanim torbama i koferima dospjeli u njegove ruke postali su više izvor nevolje i frustracije, jer na što ih potrošiti, a ostati “ispod radara”, te gdje ih zakopati i skriti.

U filmu vrlo dobra ritma Tom Cruise sjajno, maksimalno razigrano, s istančanim osjećajem za (auto)ironijski humorni odmak te s obiljem infantilnog šarma utjelovljuje Barryja Seala, pretvarajući ga u simbol onodobne (kao i današnje) nepromišljene, neodgovorne i voluntarističke američke vanjske politike, uvjerene da upravlja procesima i sve drži pod nadzorom, a ne shvaćajući da proizvodi nered i kaos. Liman sigurnom i sugestivnom režijom uravnotežuje satirični i subverzivni humorni ton cjeline s ozbiljnim dramskim te pred kraj i u završnici tragičnim segmentima, u kojima važnu ulogu igra Lucyin mentalno nestabilni brat JB (Caleb Landry Jones). Vrijeme zbivanja dojmljivo je scenografski, ikonografski i općenito vizualno rekreirano, već od uvodne špice, a osobito u koloritu, osvjetljenju i fakturi fotografije, pri čemu aromi autentičnosti pridonosi i atraktivan soundtrack s antologijskim pjesmama bendova Hot Chocolate, The Allman Brothers Band i Talking Heads, kao i Georgea Harrisona i Linde Ronstadt.