Sanjam na hrvatskom

Prevoditeljica Xénia Detoni bila je dugogodišnja izvršna producentica i koordinatorica koncerata, festivala i urednica zvukovnih nosa­ča klasične i suvremene glazbe pri Koncertnoj direkciji Zagreb. Nagrađena je Kiklopom za prijevod godine 2005. (Péter Esterházy, Harmonia cælestis), godišnjom nagradom Iso Velikanović za prijevod romana Paralelne pripovijesti Pétera Nádasa (2012) i godišnjom na­gradom Društva hrvatskih književnih prevodilaca Josip Tabak za prijevod romana Pétera Nádasa Knjiga sjećanja (2015). Odlikovana je i Srebrnim križem Republike Mađarske za promicanje mađarske kulture u inozemstvu (2009). Naš je razgovor potaknut najnovijim prijevodima Xénije Detoni.

Poštovana gospođo Detoni, u lipnju je naklada OceanMore objavila Buntovnike, prvi svezak ciklusa romana Djelo Garrenovih Sándora Máraia, u vašemu prijevodu s mađarskoga. U knjizi se opisuju „poslijepodneva straha“. Kako to remek-djelo korespondira sa strahom današnjice?

Čini se posve pravocrtno, jer strahovi ne nestaju, samo su možda malo drukčije strukturirani i tumačeni. Junaci su prvoga sveska ciklusa, koji je Djelom Garrenovih nazvan gotovo testamentalno tek u kasnim osamdesetima, maturanti koji proživljavaju slične stresove kakve smo prije mnogo godina osjetili i sami zbog neskrivenih očekivanja naših roditelja i učitelja, kakve su proživljavala i naša djeca prije tek koje desetljeće, ma koliko se mi kao roditelji zaklinjali da im nećemo raditi ono što je bilo priređeno nama, ili što vjerojatno proživljavaju i ovi novi kad se bore ne samo s građom nego i sa svom raskoši zloporabe suvremene komunikacijske tehnologije. Razlika je možda u tome što malo tko od nas, pa i od budućih čitatelja Buntovnika, zna kako je suočiti se s izvjesnošću da će lako s ispitom zrelosti, jer su ratne svjedodžbe također iznašašće Prvoga svjetskog rata, njega će proći svi koji mogu još isto ljeto u borbene redove na nekim stotinama kilometara dalekim bojišnicama, te da će možda prije ostati bez udova ili poginuti nego što će se onako pravo zaljubiti ili postati i zakonski punoljetni.

Máraievo djelo nakon 1947. bilo je većim dijelom zatvoreno u brodske sanduke, a hrvatska čitateljska publika otkriva ga tek sedamdeset godina poslije, dok svoj dom pokušavaju pronaći mnogobrojni emigranti, kolone nesretnih iseljenika u raznim dijelovima svijeta. Što je vas najviše privuklo u prozi Sándora Máraia?

To da je Márai drukčiji od većine svojih suvremenika, da je ostao dosljedan i odgovoran, shvaćajući dužnost umjetnika prema zajednici važnijom od vlastite udobnosti. Da je radije riskirao egzistenciju i birao nesigurno krstarenje svijetom nego da se u ime lagodna uspjeha prikloni, što je s dotle stečenim književničkim ugledom mogao učiniti u svakom trenutku, poretku koji je, gledano njegovim i na nijanse osjetljivim očima, u mnogočemu promijenio samo ambleme. Máraieva djela morala bi biti takoreći obvezatnom lektirom svima koji tek stječu uvid u mađarsku prozu druge polovice dvadesetoga stoljeća, a po tome naši čitatelji i nisu u nekom većem zaostatku, jer se tek tako mogu razumjeti korijeni onoga o čemu priča nova mađarska književnost.

S mađarskoga ste na hrvatski jezik dosad preveli i djela Imrea Kertésza, Pétera Esterházyja, Sándora Máraia, Ferenca Fejtőa, Lászlóa Dar­vasija, Györgya Dragomána, Attile Bartisa, Krisztiána Grecsóa, Mi­klósa Vámosa, Viktora Horvátha, Lászla Végela, Krisztine Tóth i Pétera Nádasa, dobili ste brojne nagrade. Kakve paralelne pripovijesti vidite u svojemu životnom i čitateljskom iskustvu (Mađarska revolucija, pad Berlinskog zida)?

Sve su to paralelne pripovijesti u kojima su neki naglasci na vremenskoj crti, poput ratova, Holokausta, Ustanka ‘56. ili početaka društvenih promjena koje su u Mađarskoj bile obilježene svečanim pogrebom pogubljenih vođa tog istog ustanka (tada je jedan od govornika bio Viktor Orbán) i otvaranjem granice građanima DDR-a da mogu otići na Zapad, što je impliciralo i pad Berlinskog zida, najčešće samo povod da se ispriča djelić iz goleme pripovjedne slagalice koju će jasnije sagledati tek neka buduća pokoljenja. Sve što se krajem osamdesetih odvijalo u Mađarskoj pratila sam iz relativne blizine, jer bih često poslovno odlazila u Budimpeštu i svjedočila onomu naizgled niotkuda iskrsnulu, nevjerojatno optimističnu ozračju; svi su oko mene bili nepokolebljivo uvjereni da dolaze neka sretnija vremena. Zahvaljujući prevoditeljskom poslu, za godinu-dvije upoznala sam i većinu bitnih protagonista tranzicije, i političke i gospodarske, od kojih su mnogi bili i kulturnjaci, pa odonda teče i neka moja paralelna priča, koja je s ove strane granice ipak krenula nekim drugim kolosijecima. Možda baš zbog toga odonda znam da ću, ma koliko mi je mađarska komponenta identiteta bitna, u Mađarskoj za sva vremena ostati samo turisticom.

Mađarska je književnost postala zanimljivija hrvatskim čitateljima nakon što je Imre Kertész dobio Nobelovu nagradu. Sva njegova djela prevedena na hrvatski preveli ste vi. Bi li zajednički nazivnik svih njegovih djela mogao biti Č/čovjek bez sudbine?

Kertészova Nobelova nagrada bila je kruna dugotrajnog i briljantnog rada mađarskih nakladnika i njihovih inozemnih, prije svih njemačkih partnera na kvalitetnom pozicioniranju mađarske književnosti na karti svijeta. Nagradu je već tada s lakoćom mogao dobiti i Esterházy, mogao je i Nádas (nadam se da i hoće), koji su bili možda i više u fokusu ne samo domaće javnosti. A prije njih i Márai. No nekako je duboko pravedno da ju je primio, kad se ima na umu i konkretni roman, a i ukupno Kertészovo djelo, pa i osoba koja ga je stvorila, ipak čovjek bez sudbine.

Na nedavno završenu Festivalu svjetske književnosti predstavljena su i dva vaša nova prijevoda proznih knjiga Lászla Végela u izdanju Frakture. Između njih postoje određene sličnosti, ali i razlike. Kako ste pristupili prevođenju Végelova prvoga romana Memoari jednog makroa, a kako prevođenju romana Šlemilovo kopile?

Između dva Végelova naslova, sve da bih stvorila odmak te drugom tekstu pristupila kao da prvoga nije ni bilo, sklonila sam se, možda nikad angažiranije u posve drukčiji urbani ton zbirke pripovijedaka (koja početkom listopada izlazi kod naklade Ljevak) glazbenice i književnice Edine Szvoren, autorice u kasnim tridesetima. A obrnula sam i redoslijed, gurajući vlastitu mladenačku lektiru (dakako, pod naslovom Egy makró emlékiratai) gotovo do ruba nakladničkih rokova. Jer je srpski prijevod star koliko i izvorno mađarsko ukoričeno izdanje. Tek sam se naknadno usudila uzeti u ruke Tišmin rad, koji je prije pola stoljeća lansirao Végela na književno tržište znatno veće od onoga za ni pola milijuna vojvođanskih Mađara. I shvatila da su u strahu (opet bile) velike oči, jer je Tišma onomad preveo tekst koji je u časopisu Új Symposion izlazio u nastavcima i tako je, premda je izvornik za „pravu“ knjigu bio temeljito dorađen, roman u srpskoj inačici i kod svih ponovljenih izdanja ostao netaknut.

Vaš je dom i Zagreb i Dubrovnik, a sad i Koločep/Kalamota. Gdje najviše i najlakše prevodite? Zanima nas i pogled u vašu prevoditeljsku radionicu.

Zagreb je baza i vjerojatno će tako i ostati, a Dubrovnik smo suprug i ja otpočetka odabrali za drugi dom. Koločep je meni možda i važniji, jer objedinjuje sve bitne značajke sunčane strane doma: sinovi vole dolaziti i biti ovdje s nama onoliko vremena koliko imaju za intenzivnu komunikaciju s roditeljima, a obilje kalamotske tišine i mirisa su bonus. Djetinjstvo sam provela na salašu, tako da otprije znam upravljati izolacijom, istrenirala sam duga i ciljana pješačenja, opskrbu na dulje i uvjetovanost meteorološkim (ne)prilikama, pa mogu kvalitetnije iskoristiti raspoloživo otočko vrijeme. Ono mi teče od naslova do naslova, što uključuje i pripreme, katkad provedene u nadoknađivanju svega s područja „stvarnog života“, što zahtijeva jači angažman, a mjesecima sam to odgađala, ali i u čitanju „pomoćne literature“, dakako na obama jezicima. Jer se srednjoeuropsko iskustvo razlikuje tek u nijansama, na kojem god da se o tome od desetak ovdašnjih jezika govorilo. To što sam „od istog autora“ koju godinu ili tek koji mjesec prije već nešto prevodila malo pomaže. Svaka knjiga ima svoj mikrosvijet koji je čini jedinstvenom i unutar autorova opusa. Jer kao što ni izvorni autor nije bio isti čovjek kad je stvarao konkretno djelo u odnosu na neki drugi svoj naslov, tako nisam ni ja više ista kao što sam bila kad sam prevodila neki drugi njegov tekst. Sretni dani katkad rezultiraju i s više od deset kartica prevedenog, a zna se zalomiti da to potraje i cijeli tjedan, dok su oni manje sretni borba za jednu riječ, za adekvatan izraz, ma koliko to možda neznatno bilo unutar cjeline, pa se tada „učinak“ mjeri u rečenici-dvije dnevno. I ne uvijek dužine onih u Nádasevoj Knjizi sjećanja, od kojih se neke protežu kroz pet-šest stranica. U ovom poslu vrijedi pravilo kao i kod interpretacije glazbenih djela: sve piše u notama, samo to valja ispravno pročitati i prenijeti, koliko god to truda stajalo.

Što trenutno prevodite? Što biste voljeli prevesti?

Upravo hvatam ritam i ton drugoga sveska Djela Garrenovih, a treći ću odgoditi za drugu polovicu iduće godine. U međuvremenu ću se još jednom vratiti Végelu, ovaj put njegovoj uspješnici Neoplanti, romanu o Novom Sadu, a zatim se posvetiti novom autoru Forgáchu i temi koja me jako intrigira, no radije ne bih o tome, jer mi misli ionako često preskaču s Máraia baš na nju, što u ovoj fazi rada i nije baš dobro. U nadolazećim bih se godinama voljela vratiti Nádasu i uroniti u njegov maestralan novi naslov, a i Esterházyju, posve konkretno, inačici Jednostavne rečenice, a poslije i njegovu oproštajnom Dnevniku pankreasa, no sad još nemam snage misliti o tome.

Svojedobno sam bila na stipendiji u Budimpešti, proučavajući hrvatsko-mađarske kulturne i književne veze. Za nas Hrvate mađarski zna biti težak. Kao Mađarica, vi ste pak hrvatski naučili savršeno. U vašem djetinjstvu nije bilo tako?

Odrastajući u većinski mađarskoj okolini, u kojoj su Srbi i u šezdesetima morali znati mađarski da bi radili za moju baku, koja me odmalena usmjeravala da mi je mjesto negdje drugdje, sve sam shvaćala ozbiljnije od učenja srpskohrvatskog, pa sam kao odlikašica iz njega dobivala poklonjene četvorke. Baka je još doživjela da sam upravo na hrvatskoj polovici naziva tada službenog jezika našla svoju obiteljsku i profesionalnu budućnost, ne znajući doduše, a nisam je namjeravala žalostiti, da je bilo i godina kad bih malokad nalazila sugovornika na materinskom jeziku. I da, već desetljećima sanjam na hrvatskom.