Poetski izaslanik osamljena angažmana

Napustio nas je još jedan predani književni izaslanik, pjesnik, esejist, kritičar i slikar, Hrvoje Čulić, koji je (rođen u Splitu 1934) od 1960. živio i radio u Zagrebu, gdje je predavao matematiku i gdje je surađivao u raznim književnim časopisima, ali i na Radiju Zagreb ostavivši za sobom nevelik, ali po vrsnoći raznolik umjetnički, prije svega književnopoetski opus. Prvu zbirku pjesama (Pustili su me da govorim) objavljuje 1969. i već mu je tada bio blizak Husserlov osobni stav (ne i književnokritički termin) o semantički prozirnoj lirici koja je tih godina bila svojevrsni socrealistički nalog. Početkom tih 1960-ih u Splitu se isticao u krugu šetača, koji su poput starogrčkih aristotelovskih peripatetičara pripetavanjem, „izmjenjivali galantne misli o pročitanom i viđenom“ (Zvonimir Mrkonjić). U tom smislu, stihovi su mu bili ispunjeni filozofskom pojmovnošću.

Slijedi zbirka pjesama u prozi (forma koja mu je neobično omiljela) Monolog jednog fauna te je uvršten u antologiju hrvatskih pjesama u prozi Naša ljubavnica tlapnja, koju su sastavili Mrkonjić, Hrvoje Pejaković i Andriana Škunca, a potom i knjige ogleda i osvrta pod naslovom Govor šutnje (1977) i Eros u sjeni Thanatosa (1985). Pjesme u prozi i slobodnom stihu Popis udaraca knjiga je sastavljena je od starih i novih pjesama iz Monologa jednog fauna i ciklusa s aliteracijski složenim naslovom Hrli Haron vrli. Knjiga je zapažena i vrlo dobro prihvaćena te zaključujemo da je takvim pjesničkim opetovanjem Čulić sporo, ali dostižno, podsjećao na sebe. Riječ je o lapidarnom izrazu zgusnutu u okvir pjesme u prozi. Godine 2006. objavljuje oglede o domaćim i stranim piscima Biti i pisati, a 2011. izlaze njegovi zapisi i priče pod naslovom Mrači se, a tek je svanulo. Zapisi jednog usamljenika. Treba naglasiti da je priredio i deset izložbi pastela.

Čulić je bio vrlo solidaran i suosjećajan, misleći na druge nezbrinute književnike i slikare, zbrinjava ih svojim priređivačkim radom, pogovorima i esejima, a uporno je i entuzijastički pronalazio nove i stare autore za suradnju u splitskom časopisu Mogućnosti, gdje je bio jedan od dugogodišnjih urednika. Pokušavao je objediniti svoja umjetnička i profesionalna iskustva s logičkom (matematičkom) preciznošću i slikarskom opijenošću (npr. Logikom obuhvatiti svijet = mrežom za leptire uloviti sunce), ali će rezignacija i beznađe uglavnom zavladati ponad ushitnih osjećaja života. Stoga je i njegova sreća turobna kada čitamo njegove Zapise osamljenika. Smisao postojanja i pisanja, umjetnosti uopće, te ulogu književnosti neprestano je preispitivao i pokušao predočiti vjerodostojnost i zablude filozofije matematike, pozitivizma i sve ono što se odvija u premisi o odsutnosti Boga. Ipak, sav taj napor ulagao je ne bi li shvatio i obznanio ljepotu, ljubav, dobrotu i istinu. U svojim „zapisima“, nastalim od 1951. do 2011, otkrivao je svoj nemir, svoju beznadnu uznemirenost, a oni koji su pisali o njegovim pjesmama u prozi (Miloš Đur­đević) isticali su psihološki ritam bez retoričkih ukrasa s kafkijanskim apsurdom i bezizlazjem. Sanjin Sorel, pak, zapazio je Čulićevu svojevrsnu pasiju u temama koje izabire i u tome određenu dozu konceptualizma. Naime, njegov junak uvijek je angažirani osamljenik , a to je bilo moguće jedino kada se nenametljivo nameće vlastito izdvojeno mišljenje, stoga se uvriježilo da je on „stvorio vlastiti mikrouniverzum utemeljen na strasnom negiranju kao stvaralačkom principu“, a rečeni osjećaj pisalačkog bratstva s Franzom Kafkom odražavao se u „neočekivanom plesu Erosa i ­Thanatosa, govora šutnje, demona i anđela“ (Biserka Goleš Glasnović).

Čulić je prikazivao knjige naših i stranih pjesnika, prozaika, psihologa i psihoanalitičara, a bio je zainteresiran i za istočnjačku mudrost. Bavio se djelima Carla Gustava Junga, Alfreda Adlera, Viktora E. Frankla i drugih, a intrigiraju i njegovi eseji Knjiga puta i vrline, Knjiga promjena i Pred neprolaznim prolazom Zen Budizma. U tim se tekstovima hvatao ukoštac s preuzetnošću logičara i analitičara te s pozitivistima bečkog kruga. Podupirao je jedino autora „logičko-filozofskog traktata“ Ludwiga Wittgensteina, filozofa, mistika i pjesnika. Koliko je Čulić u sebi nosio kontroverzi, svjedoči i prisuće svjetonazorno posve različitih govornika na jednoj od promocija njegove knjige. Predstavljači su bili (uz autora ovog teksta) Ivan Salečić i Joja Ricov! Uostalom, smatrao je da Bog mora biti na strani odsutnih i izdvojenih, kakvim se i sam smatrao. Kako je volio prijateljevati, poznata je i njegova strast za epistolama. Dopisivao se s književnicima B. Bavčevićem, V. Vučetićem, Mrkonjićem, s velikim brojem srpskih književnika, sa slovenskim kritičarem Tarasom Kermaunerom te s nekoliko slikara i skladatelja. Te je neobične eseje sakupio u knjizi Dopisivanje iz dvaju gradova, a uglavnom je riječ o korespondenciji sa srpskim prevoditeljem Petrom Vujčićem.

Na pitanje – idealizam ili materijalizam? – nedvojbeno je odgovarao: „Idealizam, jer će uvijek biti više pitanja nego odgovora. Zar da prihvatimo samo ono opipljivo...?“ Tim se stavom razotkrivao kao poklonik pravde, mudrosti i duše. Čulić je po svaku cijenu, platonovski, želio zadobiti sposobnost jasna viđenja života, odnosno viziju života kakav on doista jest, a ne privid privida i ne kao odraz odraza. Dakle, nije volio laži, pogotovo ne kada su podvostručene. U posljednjem stihu njegove posljednje pjesme čitamo: „nikad me neće posjetiti sunce / i sam ću od sunca bježati da nad sobom tugujem... pomiren, umrijet ću sretan / ako bude sunca“. Pjesnik kao da je poentirao ne samo pjesmu nego i svoj život. Uostalom, smatrao je da pripada carstvu velikog zaborava, a mi se nadamo da dobroga Hrvoja Čulića zaborav neće zaboraviti.