Oportunizam genija

Nakon tri knjige u kojima se izravno ili posredno bavio temama starosti, bolesti i smrti (Stol od četrunovine, Nema razloga za strah, Osjećaj kraja) u romanu Buka vremena Julian Barnes ispisuje romanesknu biografiju čovjeka koji je slutio kraj ali ga smrt ipak nije sustigla toliko rano koliko je mogla, s obzirom na staljinistički režim za vrijeme kojega je živio. Na koncu je srećom ipak doživio prilično duboku starost, što se za mnoge njegove sunarodnjake, a također umjetnike, nažalost, ne može reći. Riječ je o Dmitriju Šostakoviču (1906–1975), slavnome sovjetskom skladatelju čiju biografiju Barnes ispisuje uz primjetan odmak, istodobno ne krijući svoje divljenje glazbenom geniju.

Osnovno obilježje romana i autorova pristupa protagonistu jest ironija, na koju se, što Julian Barnes u romanu ističe, i Šostakovič uvelike oslanjao tvrdeći da mu je ironija pomogla u podnošenju terora diktature. Ironija je prisutna i u Barnesovu tretmanu Šostakoviča i u njegovu tretmanu Staljinova režima. Pripovjednu poziciju trećega lica jednine Barnes mahom koristi u funkciji prvoga lica, posredujući moguću inačicu načina na koji Šostakovič razmišlja. No upravo distanca ostvarena trećim licem Barnesu omogućava da se često ironično osvrne i na pojedine Šostakovičeve postupke. Autor istovremeno pred čitatelja rasprostire skladateljevu intimu i njegove misaone tokove, u kombinaciji sa svojim viđenjem i kritički intoniranim komentarima njegove osobnosti, ponašanja i djelovanja. Vještim korištenjem ironije Barnes neutralizira opasnost od patetičnosti, osobito kad u fokus dođe Šostakovičevo propitivanje vlastitoga kukavičluka, a ironija je osjetna u autorovim komentarima Staljinove diktature iz pozicije povijesnog iskustva. Tako roman, uz reprodukciju Šostakovičevih misaonih tokova, nedoumica, dvojbi, samooptuživanja, ali i njegovih samoopravdavanja, donosi i prikaz načina na koji je skladatelj u narednoj epohi bio zapamćen, ali i analizu vremena i političkih okolnosti u kojima je živio, a koje su utjecale na njegovo ponašanje i na njegov skladateljski opus. Pa je tako primjerice Šostakovič potpuno odustao od skladanja opera nakon što mu je operu Lady Macbeth Mcenskog okruga 1936. režim proglasio kozmopolitskom, optuživši ga da je to „opera koja golica perverzni ukus buržoazije“, lišena „nacionalne svijesti“. Trodijelno strukturiran, roman započinje opisom razdoblja skladateljeva života nakon zabrane te opere, kada je dugi niz dana s koferom u ruci pred liftom iščekivao dolazak tajne policije i odvođenje u progonstvo ili smrt. Tijekom tih tjeskobom i strahom ispunjenih iščekivanja Šostakovič se prisjeća mladenaštva, vremena studiranja, upoznavanja supruge… ali i razmišlja o odnosima osobnog i umjetničkog poštenja, i pita se koliko je dugo te vrline moguće sačuvati. I tada odlučuje da će, i u slučaju da pod pritiskom vlasti izgubi osobnu čast, nastojati sačuvati umjetničku čast. Srećom, unatoč čestim ispitivanjima i zabrani izvođenja njegovih djela do hapšenja i progonstva ipak ne dolazi, a Šostakovič nastavlja stvarati, pod stalnom prismotrom i u neprestanom strahu, svjestan svakodnevnog odvođenja brojnih umjetnika, pisaca, intelektualaca.

Druga rukopisna cjelina locirana je u poslijeratno razdoblje i opisuje skladateljevu američku turneju, na koju ga Staljin šalje da pred neprijateljem promovira superiornost sovjetske umjetnosti. Zatomivši vlastite stavove i zadovoljan zbog rehabilitacije koju mu je darovao Staljin, Šostakovič u Americi čak pristaje čitati njegovim imenom potpisane, a tuđom rukom napisane pamflete u kojima se ideološki difamira Stravinski (kojega je iznimno cijenio), savjest i dostojanstvo time žrtvujući na oltaru mogućnosti da uopće živi i stvara svoju glazbu. Treća cjelina smještena je u vrijeme nakon Staljinove smrti, gdje Šostakoviča zatječemo kao čovjeka slomljena duha i poražena stalnim pritiskom vlasti, zbog čega, unatoč dugom protivljenju, konačno pristaje postati član Partije i predsjednik Saveza skladatelja Ruske federacije, potpuno se pomirivši s vlastitim kukavičlukom.

Barnes ne ispisuje hagiografiju; nema tu idealizacije velikog umjetnika, dapače Julian Barnes katalogizira i obrađuje brojne skladateljeve karakterne slabosti – razmaženost, sebičnost, sklonost histeriji, kukavičluku, oportunizmu i bračnoj nevjeri. Buka vremena tako se nadaje romanom o savjesti, o (ne)mogućnosti preživljavanja diktatorskog režima bez izdavanja sebe, uz zaključak da je Dmitrij Šostakovič bio veliki kompozitor, ali i veliki konformist i kukavica, čega je i bio svjestan i što ga je neprestano mučilo: „Htio se sjećati samo onoga što je sam odabrao: glazbe, Tanje, Nine, svojih roditelja, iskrenih i odanih prijatelja, Galje koja se igra s praščićem, Maksima koji oponaša bugarskog policajca, prelijepog gola na nogometnoj utakmici, smijeha, zabave, ljubavi i mlade supruge. Sjećao se svih tih stvari, ali sve je bilo izmiješano i isprepleteno sa svim onim čega se nije htio sjećati. I ta ga je nečistoća, ta korupcija sjećanja, mučila.“

Julian Barnes se, unatoč pojedinim ironično intoniranim komentarima, suzdržava od bilo kakve osude, svjestan da osuđivati nema pravo nitko tko nije živio u istim uvjetima, osobito ne umjetnika kojemu je njegovo stvaralaštvo bilo i ispred vlastita dostojanstva i časti.