Novi čovjek Vaska Lipovca

Nedavno otvorenom retrospektivom Vaska Lipovca u Klovićevim dvorima Zagreb će i tijekom jeseni zadržati miholjsko raspoloženje s mediteranskim bojama umjetnika koji je svoj izričaj temeljio na bogatoj tradiciji grada u kojem je rođen (Kotor) i onoga u kojem je proživio najveći dio života (Split). Riječ je o vrlo produktivnu umjetniku koji je stvaralački vijek dug gotovo pola stoljeća poklonio istraživanju materijala, oblikovanju šarenije slike svijeta, stilizaciji kojom je publici donio novu romaniku ili gotiku u takozvanoj Lipovčevoj geometrizaciji, u skladu građenja umjetnosti koja počiva na spoju kugle i valjka, odnosu pravokutnika i trokuta, od impozantnih dimenzija do sićušnih broševa na grudima specifičnih ljepotica ili markantnih brkova imanentnih samo njegovim muškim likovima.

Nakon faze geometrijske apstrakcije sredinom pedesetih, čiji su radovi polazišna točka retrospektive na dva kata galerije, Vasko Lipovac vrlo je brzo stvorio obrazac za svoje likove, koji su postali simbol njegova stvaralaštva. Iako su teme autorova rada bile ukorijenjene među svjetovnim sadržajima, njegov se opus dotiče i sakralne umjetnosti, erotike, situacija na rubu bizarnog, ali uvijek i iznova snažne i vedre atmosfere, ponekad komedije pa čak i parodije. Nimalo čudno! Jer Lipovac je kao osoba bio upravo takav, jednostavan i vedar, pomalo nostalgičan i raznolik. Blizanac čiji duh je u vječnom propitivanju, što ga je i dovelo do ovako velika i brojna opusa.

Snažne ekspresije i poruke

Gotovo da ne postoji tehnika i materijal kojega se nije dotaknuo; od tinte do metala, od akrila do stakla, iako se čini da mu je drvo bilo najdraže. Savršeni odnosi grupa figura ili pojedinaca, priče zabilježene zatiljkom lika koji gleda tamo negdje daleko na pučinu, poliptih koji stripovskom manirom emitira sadržaj gdjekad i doslovce Prvog ili Drugog televizijskog kanala, vitezi, grofice, mornari, sportaši, vedute, krajolici – svi oni tvore svijet zdepaste figure, ali snažne ekspresije i poruke. Da, on posjeduje i poruku u boci, čvrsto začepljenu kako bi se nepodopština čovječuljka trajno zapečatila vedrinom, njegovoj kraljici nedostaju ostale figure za partiju šaha na nekom predimenzioniranom igralištu, njegov sv. Vlaho ne drži grad na dlanu već ga snažno grli ne bi li ga zaštitio od rata i svega lošega što nosi tužno vrijeme strahota i nedaća koje su se obrušile na nevini mu dubrovački narod.

U tom svekolikom bogatstvu ostavštine umjetnika teško se odlučiti kako posjetitelju najbolje, najpreglednije predočiti umjetnikovu cjelovitost. Autor postava Zvonko Maković odlučio je Vaska Lipovca predstaviti javnosti od umjetnikovih početaka. Pritom ne mislim isključivo na kronologiju koja započinje Lipovčevom geometrijskom fazom i razdobljem iste genetike nekoliko generacijskih istomišljenika koji su potekli iz iste škole, već od Adama i Eve i početka svijeta, od Edena i zajednice koja je Vasku bila izvor životne i umjetničke inspiracije. Dakle, autor izložbe pošao je od esencije autorova svijeta, ali i svijeta općenito, dajući na uvid ontološko biće umjetnikova stvaralaštva čija mašta nikoga ne ostavlja ravnodušnim čak i na primjerima skulptura koje zbog metalnog materijala od kojega su izrađene mogu prizivati samo naizgled hladniji dojam od uobičajenoga jer se već sljedeće sekunde zrcale bojama odraza posjetitelja i vraćaju vas na polaznu točku Lipovčeva reduciranog obilježja koje rabi čiste jarke boje, neizostavnu mornarsku modru, potom crvenu, žutu, ružičastu, ljubičastu, zelenu...

Kako kromatikom tako i oblikom, Vasko Lipovac stvorio je osebujnu, neposrednu i vrlo začudnu komunikaciju s tradicionalnim dalmatinskim mentalitetom, sa splitskim čovjekom i morem, od rodne mu kotorske nostalgije do enciklopedijskog mjesta u suvremenoj hrvatskoj umjetnosti, koja na neki način sublimira cjelokupnu umjetničku gestu mediteranskog miljea. Kako je sam Lipovac znao reći da ga je velika znatiželja za iskušavanjem materijala i zanata nekako tiho vodila potrebi da izrazi običnoga malog čovjeka, da uspostavi razgovor između njegovih vrlina i mana, nastao je novi čovjek zdepasta oblika, punašne figure, sačinjen od oblutaka, čiste geometrijske forme koja ne traži sliku stvarnog atletičara. Jer umjetnikovi sportaši od grčke građe imaju samo atletske majice, spretni su toliko da se kao plivači izležavaju na morskoj površini, a sportske im motke služe samo kao ikonografski simboli jer je motka za skok uvis toliko fragilna da izgleda kao fizikalna silnica prije negoli oslonac, koji bi brzo pukao pod težinom popunjenoga brke. Isti se taj dobroćudni, ali na neki način groteskan Vaskov čovječuljak najbolje snalazi u kombinaciji s putenom ženicom koja gotovo impostira plodnost willendorfske Venere, osobito kad je zatečen iza otvorenih vrata nedolična iskustva, a opet prirodne manire. Volio je Vasko taj odnos mornara i žene, koji u snažnoj interakciji ilustrira grljenje ili tugu čekanja. Njegove su žene nerijetko koketne, u svojim izletima na plaži pokazujući modne novine kako muškarcima tako i drugim ženama.

Rječita jednostavnost

Nevjerojatna sposobnost da oslika atmosferu mnoštva u tišini, stagnaciju čežnje zatočenu u mirnim crtama dalmatinske kućanice koja čeka svog mornara, težaka koji je dosegnuo razinu olimpijca...

To čudo od Lipovca neponovljivo je i stoga se u hijerarhiji hrvatskoga stvaralaštva njegovo djelo valorizira među vodećima u drugoj polovici 20. stoljeća.

Pojednostavnjena rješenja rezultat su dobro promišljena zahtjeva da je jednostavnost često najrječitija. A Vasko je o svemu imao mnogo toga reći. Stoga je uprizorenje njegove retrospektive u ovo ne baš veselo doba razuma i ekonomske stege pun pogodak kojim Lipovčevu romantičnu realnost gotovo osjećamo utopističnom. Zavist za veseljem koje nije moglo proizaći iz ničega drugoga negoli iz istovjetnog duha. U njega i u mučeništvu sveca (sv. Sebastijana) ne postoji bol već uzvišenost, svetost je sv. Vlaha vertikala stabilnosti, nedodirljivosti.

I upravo je na tom mjestu na izložbi u Klovićevim dvorima na Gornjem gradu u Zagrebu moguće vidjeti doslovni izlazak Lipovčeve ideje izvan čvrstih granica njegovih skulptura. Izvrsnim postavom i promišljenom rasvjetom u predvečerju su sjenama oslikani zidovi pećine na katu galerije mistificirajući Platonovo onostrano.

Izložba je prelijepa predstava svijeta za kojim žudimo, svijeta ispunjena toplinom i uzajamnošću, neprestanom komunikacijom, brigom i vrednovanjem malog čovjeka. To nije svijet šarenih laža, već svođenja percepcije predmetnog i realnog na bitno, a središte je svijeta čovjek.

Vasko Lipovac, rekoh, ipak je najviše volio drvo. Tu je sirovu smeđu materiju ličio svojim bojama i svjesno i promišljeno koristio jarke kolorite kako bismo mogli uočiti bijelu. Nijedan element u njegovim radovima nije marginaliziran, čak i kad je pred vama golemo prostranstvo morskoga plavetnila, a u njemu je crveni brod koji vrišti krikom na uzbunu zbog oluje u kojoj se zatekao. Obodi šešira postolje su za novu skulpturu – mrtvu prirodu s jabukom. Na biciklističkoj je stazi gužva, iza zatvorenih vrata ljudi opće, akrobati su u pozi preslike, a reljefi traže oplošje. I u nekoliko crteža izloženih na izložbi vidljivo je da je Lipovac iskonski i prije svega kipar, a da mu boja služi samo kako bi završio likovnu rečenicu. Na onim monokromnim segmentima njegova stvaralaštva (metal) površina je toliko ispolirana da je boja okolina. Zlatna i srebrna služe mu za naglašavanje sakralnih sadržaja, a korozija sama po sebi veliča željeznu skulpturu. Sve je jasno i čisto: jajoliko, okruglo penetrira u pravokutnik ili kocku, trokut je u odnosu s trapezom – tvorba je to sinteze ljudske figure na granici deformiranosti koju je za svoj izričaj izabrao umjetnik i po čemu će biti poznat zauvijek.

Iako je uz izložbu publiciran bogati katalog s jednako vrijednim tekstom prof. Makovića, u Lipovčevoj životnoj scenografiji sve je jasno, čak i onima koji o umjetnosti vrlo malo znaju. Taj prepoznatljivi volumen, figurativno rečeno, maloga snagatora nešto je poput nikad zaboravljena lika Baće iz Velog mista jer to je Lipovac – fotograf maloga splitskog junaka i žene mu koji je osim najsportskijega grada na svitu u mogućnosti i oploviti svijet i završiti u vječnosti.