Misaoni tumač svijeta tehnike

Umjetnik Jure Labaš rođen je u Oroslavju 1935. Završio je grafički odjel na Školi primijenjenih umjetnosti, a 1960. diplomirao je na Akademiji likovnih umjetnosti u klasi profesora Ive Režeka te bio suradnik majstorske radionice Krste Hegedušića. Samostalno je prvi put izlagao 1964. i održao do danas pedesetak samostalnih izložbi. Bio je na mnogobrojnim studijskim putovanjima u svim umjetnički važnijim gradovima Europe, uključujući Moskvu i Petrograd.

Ne bih ovako započeo tekst o Labaševoj izložbi, da me na to nije ponukao jedan kuriozum. Naime, Jure Labaš ima dakle 82 godine, koje je proveo potpuno posvećen umjetnosti i njezinu stvaranju, a da je recepcija njegova imena i umjetničkoga rada ostala mahom nepoznata javnosti, pa i većem dijelu struke. Kada sam otišao pogledati izložbu meni draga čovjeka i umjetnika s kojim sam prije mnogo godina u nekoliko navrata i surađivao, došao sam prerano ujutro. Muzej je bio još zatvoren (otvara se u 11 sati). Sreo sam slučajno u predvorju dugogodišnju kolegicu i prijateljicu, kustosicu Muzeja suvremene umjetnosti, vrsnu kritičarku i stručnjakinju za suvremenu umjetnost. Pravi je doživljaj bio kada me u mrklome mraku, kao kroz neki labirint, odvela sporednim liftom na treći kat Muzeja, gdje je Labaševa izložba. Kustos je MSU-a i izložbe iskusni Tihomir Milovac, koji je odlično postavio Labaševu izložbu pod naslovom Oblici antioblika – na kojoj su radovi iz novijih serija Krugovi, Košarkaši, Predmeti i Platna – u prostor stalnoga postava, na taj način kontekstualizirajući je u „prirodno“ okruženje, kvalitetnih radova suvremene umjetnosti.

Radovi Jure Labaša odlično su se uklopili u tu okolinu. Doista su živa, svježa, organička cjelina, koja komunicira, dijalogizira i interferira s drugim ozbiljnim i kvalitetnim djelima suvremene umjetnosti. No začudio sam se kada mi je prijateljica koju sam spomenuo rekla da nije dosad čula za Juru Labaša, misleći da je riječ o 26-godišnjaku, sinu, unuku, nećaku ili rođaku očigledno poznatijega Rudolfa (Rudija) Labaša, dugogodišnjega danas umirovljena profesora crtanja i anatomije na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti. A Rudi i Jure nisu čak ni rod, tek prezimenjaci!

Izvan struja

Drago mi je barem što je prijateljica zapazila da je izložba vrlo dobra, mladenačka i svježa, pa je zato pomislila da je riječ o mladom umjetniku, a ne, eto, o 82-godišnjaku. Nekako je ostao pomalo marginalac, bez obzira na sve što je u umjetnosti napravio u tako dugu i plodnu umjetničkom vijeku. U predgovoru Tihomir Milovac spominje kako ga je Labaš prije tri godine pozvao u svoj atelijer u Medulićevoj ulici u središtu Zagreba, on se odazvao i tako je postupno realizirana izložba u MSU-u. Onda sam se sjetio kako je tako i mene pozvao prije mnogo godina pa smo, kako rekoh, surađivali na tri-četiri projekta. Dakle, umjetnik sam zove kritičare i kustose, jer to mu jedino preostaje, jer mi (kritičari, kustosi i povjesničari umjetnosti) ne obilazimo baš (više) revno umjetničke atelijere. Razmišljajući što je razlog da je Jure ostao tako slabo poznat, jedino čega sam se sjetio jest da je to sama bit njegove umjetnosti. Ona nije za svakoga. Nije lijepa ni kičasta da bi bila privlačna masama, pomalo je zakučasta, teško prohodna i teško razumljiva. Jure se nikada nije priklanjao ni jednoj grupi, ni jednoj struji, nikada nije bio pomodan. Uvijek je bio svoj, izraziti individualac, koji je stvarao umjetnost imanentnu svom biću. Opus mu je začudno rukopisno i stilski samosvojan, autentičan.

Mehanicistička erotika

Jure Labaš je u višedesetljetnom plodnom umjetničkom radu stvorio na stotine specifičnih crteža, slika, skulptura, performansa i ambijenata. U hrvatskoj će umjetnosti druge polovice dvadesetoga stoljeća ostati antologijskima njegovi ciklusi Klaunovi i maske, Pokladne maske, Minotauri, Bestijarij i Erotika. U sedamdesetim i osamdesetim godinama 20. stoljeća važan je bio njegov ciklus mehanicističke erotike, o kojoj je napisana i monografija iz pera stručnih tumača i kritičara njegova opusa Vladimira Malekovića, Darka Schneidera i Ive Šimata Banova. Labaš nije tek puki erotoman i zaljubljenik u umjetnost, već misaoni tumač današnjega svijeta tehnike i tehnologije, mehaničkoga življenja ljudi i strojeva (ili ljudi-strojeva), što nužno rezultira otuđenjem čovjeka. I žena i žensko tijelo ovdje su shvaćeni kao mehaniziran stroj koji se dade preoblikovati na različite načine.

Cjelokupna njegova umjetnost tumači stroj(eve) s ironijskim odmakom, čak i dozom cinizma i sarkazma, ali ne i brutalnoga kriticizma koji bi odveo ovu umjetnost u domenu društveno angažirane retorike. Labaš naprosto promatra svijet, promišlja ga i u dvodimenzionalnoj formi crteža i/ili slike te u objektima i skulpturama, komentira. Radio je uvijek unutar figurativnoga diskursa, nikada ne apstrahirajući prirodu do neprepoznatljivosti predloška, radeći po modelu čovjeka i(li) prirode, u tijelu, ljudskoj tjelesnosti, nalazio je poticaje za različite forme, i stvorio vlastiti stil „mehaničkih tijela“, posebno aktova. Njegove skulpture i objekti u bronci, željezu i u kombiniranim tehnikama (drvo, metal, koža, aluminij, metalna žica, zrcalo, tkanina, pleksiglas, karton, čavli) u najrazličitijim međusobnim kombinacijama predstavljaju začudne forme. On spretno i vješto od komada otpadaka materijala sklapa svoje objektne tvorevine, dajući im novi umjetnički kontekst, i udahnjujući mrtvoj, odbačenoj tvari, novi život.

To su obično kružni objekti poput cijevi ili nečega nalik turbinama bez funkcije.

Kada crta, Labaš pušta ruku da crta po zakonitostima vlastitih duhovnih i mentalnih fluktuacija, vodeći brigu o uvjerljivosti i čistoći kompozicijske strukture, kao rezultata čistoće vizije, mašte i vizualnoperceptivne kultiviranosti. Riječ je o djelima u kojoj pod umjetnikovom rukom nastaje savršena ravnoteža između linearne strukture i oslikanih čistih, ploha.

Ne treba skrivati činjenicu da su Labaševi uzori, između ostalih, Picasso i Léger. Razigrani oblici podijeljeni u trodimenzionalne odječke (Léger) ili tijela razlomljena i fragmentirana u nizove manjih i većih ploha (Picasso). Labašev je izazov bio i ostao u vlastitome dijalogu s umjetnošću.

Izložba u MSU-u zrači geometrijskom jasnoćom i redom. Po zidovima su po horizontali i vertikali pravilno raspoređeni nizovi povezanih slikocrteža i kolaža, koje radi u posljednje vrijeme, i to s elementima stranica časopisa u kombinaciji s različitim papirima i kartonima na kojima intervenira najčešće crvenom i crnom bojom, koju je oduvijek koristio, koje su njegov svojevrsni zaštitni znak. Sve garnira i dodanim fotografijama nekoga prostora ili predmeta. Uspio je uspostaviti prostor iluzije i apsolutnu vizualnoperceptivnu te psihološku ravnotežu i jasnoću. Riječ je gotovo bez iznimke o krugovima i kvadratima, komponiranima u pravilnim međusobnim ritmovima.

Tu se još nalaze zrcala kao njemu uvijek svojstven predmet kojim barata u svojim slikocrtačkim i skulpturalnim instalacijama, a koji svojom pojavom sami po sebi pojačavaju (neo)maniristički i postpostmodernistički put kojim se Labaš desetljećima kreće. Ovdje prvi put, koliko mogu primijetiti, ulazi u domenu minimalizma i arte povere. Minimalistički su mu elementi crnih komada pruga postavljenih u pravilnu geometrijsku gomilu, a artepoveristički su mu elementi prirodnih materijala s kojima stvara krugove od pletenoga šiblja. Naime, kako doznajemo iz Milovčeva predgovora u katalogu, te kružne forme koji djeluju kao veliki poklopci za pletene košare, za umjetnika su zanatski izradili međimurski košarači (tu seriju duhovito naziva Košarkaši).

Snažan umjetnički identitet

Jure Labaš u trodimenzionalnoj se formi dokazivao kao autor polivalentnih oblikovnih rješenja, od apstraktno geometrijskih do organsko apstraktnih, od figurativno organskih do figurativno geometrijskih. I na ovoj izložbi na postament je postavljeno mnoštvo malih cjevastih skulptura/objekata, kao da su dijelovi kakva drevnoga stroja, i naprosto su ready-madeovi u koje vrši minimalne intervencije.

Svakom objektu pojedinačno i na gustom skupu umjetnik im daje uvjerljiv i snažan umjetnički legitimitet i identitet. K tome, djeluju kao male skice za jednoga dana moguće skulpture velikih dimenzija, baš kao što mnogobrojni crteži s jasnom geometrijom kruga, spremaju se jednom, kad narastu, biti velike slike ili crteži. Dodajmo da u Labaševoj umjetnosti ima nešto od oporosti artbrutovskog egzistencijalizma.

Cijeli je njegov opus priča o dubokom ekspresivitetu zapitanosti o složenosti života, ali lišena didaktičkih lekcija, licemjerne i namještene pseudofilozofijske ozbiljnosti i/ili ikakve tendencioznosti. Malko cinizma i mnogo ironije i humornosti razbijaju tendencioznost. Svatko u trenu uviđa suvereno znanje, stil, htijenje i snagu Labaševe umjetnosti.