Mediteranski fragmentarij

Roman Alfir nastajao je dugo. Pisac Irfan Horozović još je 2011, u intervjuu časopisu Sarajevske sveske, tu svoju prozu svrstao među knjige koje „imaju svoju sudbinu“: od rukopisa koje „dugo već oblikuje“ spominje i Alfir, „jedan mediteranski roman, koji za mene ima dubinska značenja“.

Kad je riječ o dubinskim značenjima koja taj roman ima za pisca (mogući su autobiografski poticaji), vjerujem da jedno od onih ključnih treba tražiti u činjenici da je dio svoga ratnog prognaništva – osim onoga u Zagrebu i Berlinu – proveo na Korčuli, gdje je smjestio i radnju Alfira. Podsjetimo da se banjolučki dječačić Irfan, Pavličićev lik iz Koraljnih vrata (1990) koji „posuđuje“ ime pisca Horozovića, našao na Lastovu bježeći od obiteljskog terora, a također rođeni Banjolučanin Horozović dospio je samo koju godinu poslije u prvo susjedstvo, Korčulu, kao ratni prognanik.

Alfir je, u širem smislu, roman o različitim aspektima prekidanja veza sa zavičajem: o prognaništvu, o iseljeništvu, o pokušaju udomljavanja u novoj sredini, o povratništvu. Glavni junak romana Adrian Alfir ovako razmišlja: „Svi smo negdje došli. I odnekud. (…) Možda bi bolje bilo kazati da smo svi prognanici. I prognani smo negdje. Odnekud.“ Naturalizirani Blaćanin Velid, prognanik iz Banje Luke, govori o svom iskustvu: „Ponekad pomislim da smo svi mi izgnanici. Ovako ili onako. (…) Svi na ovon svitu. Čak i oni koji izgone. (…) Zar nisu izgonitelji prvo izgnali sebe? Iz uma.“

U užem smislu, Alfir je roman o traganju glavnog junaka Adriana za identitetom. On je i podrazumijevani pripovjedač u prvom licu iako je cijelu knjigu ispripovijedao kao neutralni pripovjedač; „otkako znam za sebe, vidim se kao nekoga drugog“. Američki je državljanin, student, koji se uputio u Blato na Korčuli nadajući se da će tamo naći oca, koji je bez ikakva objašnjenja napustio obitelj kad je on bio u adolescentskoj dobi. Zbližio se i s djevojkom Palmom koja je za blagdan došla iz Melbournea, no ljudi u gradiću prilično su zatvoreni pa Adrian teško dolazi do informacija. Ipak, od tajanstvenoga starca Neverina doznaje da su njegovi preci, djed i otac, sudjelovali u nečemu što nije bilo u skladu s moralnim načelima i običajima sredine. Kazna je bila najteža – izopćenje iz zajednice, i pod tim su se pritiskom morali iseliti. Adrianovu potragu za ocem na svoj način poentirao je Neverin „razmišljajući naglas“ o tome kako nije dobro tražiti nekoga, bilo koga, po svijetu, osim sama sebe: „Onoga kojega ne poznaje. I sve je u tome. Sav smisao.“

Opisujući ustroj svog romana autor u jednom razgovoru kaže da je Alfir „mediteranski romaneskni fragmentarij ili roman-poema“. Sâm pak pripovjedač romana izjavljuje: „Sve je to neki fantazmagorični fragmentarij.“ Sve se vrti oko fragmentarnosti teksta te onda stilskih, značenjskih, kompozicijskih i drugih učinaka što ih proizvodi tako strukturiran roman. Djelo se sastoji od osamdesetak naslovljenih fragmenata. Govoreći o sličnom postupku što ga je ostvario u romanu Sokolarov sonet, tiskanu također 2016, Horozović ga ovako objašnjava: „Fragmentarnost koju roman posjeduje omogućava čitaču koji sudjeluje gotovo na način pisanja da ispiše epizode koje želi i načini sebi roman obiman u onoj mjeri koliko mu je potrebno.“

Fragmentarnost u Alfiru podupiru i eliptičnost iskaza, grafička raščlanjenost, slutnje i nagovještaji, lelujanja između snovitih i zbiljskih slika, lirski ugođaji, namjerne nedorečenosti i mogućnost višeznačnog tumačenja pojedinih situacija, aluzivnost, vremenski i prostorni diskontinuitet radnje. U čitateljevoj percepciji svi ti postupci poput centrifugalne sile vuku od središta, prijete rasprsnućem i kaosom ako se ma i časak zadrijema; zapravo je njihova funkcija da čitatelja pozovu na maksimalnu koncentraciju kako bi uhvatio konce priče, da bi povezao likove i događaje, vremena i prostore. Tek potpuno usredotočen čitatelj otkriva funkcionalnost piščevih postupaka, povezuje naoko zagubljene niti.

Mediteranizam romana očituje se u formalnom smislu već i asocijativnim naslovom djela (alfir ili barjaktar iznimno je važan član kumpanije), izborom mjesta zbivanja (otok, grad, gradski trg), laganim naznakama jadranskih atmosfera i krokijima mediteranske flore i faune. Taj je mediteranski duh naglašen vještim upletanjem u radnju romana blatske tradicije koja evocira povijesna zbivanja važna za lokalnu zajednicu (bez folklornoga kiča) i integrira je u suvremenu zbilju i pamćenje novih generacija: „I ono što smo bili i ono što smo učinili duboko je skriveno u nekoj anegdoti, riječi ili lutki koja je znak za otvorenje igre i prostor zaboravljenog sjećanja.

Takav je i pučki viteški ples kumpanije, takav je i lastovski poklad koji su dio nezaboravljene bitke koja se nikad nije odigrala, ali je ostala upamćena poput sablje podignute iznad glave. Iznad svih glava pređih koji su igrom i pokladima preobražavali prvotni strah u prostor sjećanja lutke.“

Taj fragment Horozović nadopunjuje refleksijom o promjenjivosti prirode priče i pripovijedanja:  „Priče se uvijek ponavljaju, pomisli Adrian Alfir. Drukčije su samo zato što smo mi u njima. Što se nama događaju. Svaka se priča preobražava u vremenu. Ponekad je čak ni oni koji su u njoj (kad bi je mogli čuti nakon mnogo godina) ne bi prepoznali.“

Protagonist se u zaključnom pasusu Završnog zapisa preobražava u pripovjedača u prvom licu (kao i u uvodnom fragmentu romana) i priču okončava donekle neočekivano premda baš to govori mnogo o duhu vremena u kojem živimo. Adrian kaže da se počeo temeljito mijenjati i da život više ne može zamisliti bez Palme. Da će uskoro otići u Melbourne da je vidi, pa će onda skupa u Los Angeles, a dogovorili su se da će se vjenčati u Blatu, ali još ne zna gdje će živjeti. „Možda na nekom trećem mjestu. Možda bi tako bilo i najbolje.“

Roman iznenađenja. Izvrstan roman.