Manipulacijske strategije

Peto izdanje Festivala svjetskog kazališta u Zagrebu okončano je 16. rujna u Muzičkoj akademiji predstavom Blockbuster prema tekstu Nicolasa Anciona i belgijske skupine Collectif Mensuel i u izvedbi, koncepciji i režiji iste te skupine iz Liègea.

Nakon brazilske Što ako su otišle u Moskvu?, gruzijske Ramona i talijanske Sestre Macaluso, i ova se, četvrta festivalska predstava bavi žanrovskim preispitivanjima, brehtijanskim i kabaretnim odmacima, (filmskim) modulacijama sarkazma i parodije i hibridnim performativnim umjetnostima. Belgijski su umjetnici odabrali 150 blockbustera iz Hollywoodu, montiravši 1400 kadrova: novi film stvara novi smisao: mozaik isječaka kolažira aktualnu globalnu politiku i financije, novo oporezivanje... Glumci na pozornici fingirano sinkroniziraju engleski jezik i američki javni govor, rastvarajući moć američkoga kapitalizma francuskim govorenjem: izgovarači su nečiji šahovski pijuni. Petero izvođača, Sandrine Bergot, Quentin Halloy, Baptiste Isaia, Philippe Lecrenier, Renaud Riga, predočuje priču kao parodiju političkoga trilera, a publika reagira smijehom gledajući petero glavnih glumaca, Juliju Roberts, Seana Penna, Michaela Douglasa, Brada Pitta i Sylvestera Stallonea, u različitim fazama filmske karijere i u novim situacijama. Sporedniji glumci i sve utjecajniji političari multipliciraju uloge do apsurda.

Predstava asocira i na glazbom i natpisima obilježeno praćenje nijemih filmova. Izvođači su profilom i leđima okrenuti publici, komuniciraju preko filmskoga platna dajući nove karaktere i identitete glumcima na filmu. Pozornica  je organizirana kao retrostudio, dio filmskog seta, tonskoga studija, dvorane za pokuse glazbenoga benda, s mikrofonima, instrumentima, dijelovima antiknog namještaja, stolnim svjetiljkama koje daju „starinski“ ugođaj (scenografkinja je Claudine Maus). Zvukove izvođači proizvode šuškanjem papira, bubnjanjem koraka, plahtom (pucketanje vatre); oglašavaju se zvončići, škripa automobilskih guma, usna harmonika, violončelo... Kulminacijske katastrofične scene i kaos isprepletenih kadrova naglašavaju kritiku imperijalizma i neoliberalizma i društvenu satiru.

Predstava pokazuje manipulacijske strategije na različitim razinama. Prvo, to su strategije manipulacije publikom: na početku nas glumci na francuskome (izravan prijevod Ivice Buljana na sceni) prijateljski zamole da srdačno plješćemo, da šutimo deset sekundi, i da vičemo zadanu parolu („Svi skupa! Ajmo, ajmo!“) kao na demonstracijama, u ritmu; sve će to poslije iskoristiti u predstavi. Strategije manipulacije filmom: kultnim filmovima nastalima u velikom vremenskom rasponu i kultnim glumcima daje se druga dimenzija u sadašnjosti. Strategije manipulacije kazalištem: stvara se svijet za koji ne znamo je li kazališni, filmski ili politički i koliko je stvaran, a koliko je čija intervencija. Strategije manipulacije prostorom: scena nije kazališna, nego prostor glazbenoga performansa kao podloge za film; a kazališnu dubinsku perspektivu stvara sam film. Na kraju predstave, nakon podjele ruža, slijedi intervencija u prostor Muzičke akademije: rušenje reflektora i simulacija terorističkog napada, stavljanje „jednoga kazališta u Zagrebu“ u središte korporativnih bitaka.

Predstava Blockuster nudi i niz pitanja: koliko smo izloženi pred zaslonima, u kazalištu i na ulici, koliko smo ranjivi, koji Veliki Brat i kako nama može manipulirati s političke i/ili umjetničke scene.

U središtu kolažnoga i apropijacijskoga kruga, od početnoga krika filmskoga lava iz MGM-a do krika rušenja svijeta, ovaj mashup dovodi u Zagreb pred razdraganu publiku humorističnu dimenziju, dvostruko zrcalo: ono o manihejskim junacima, potjerama i spektakularnim eksplozijama i ono o nasilju vladajuće klase. Suprotstavljena je priča o prevratu koji izaziva predstavnica medija samo jednim tekstom na društvenim mrežama onoj koja traži rađanje nove civilizacije bez tehnologije i električne energije.

Predstava Blockbuster nudi i parodijsku scensku platformu „kako redefinirati demokraciju u zemlji slobodnih ljudi koji tržište ne mogu priuštiti“ (Raj Patel). Ovisno o tumačenju prikazanih manipulacijskih strategija možemo je promatrati kao „vrijednost ničega“ ili citirati Shakespearea iz Kralja Leara: „Iz ničega ništa ne nastaje: zbori još jednom.“