Kreket izgubljenih naraštaja

Kada se govori o Mo Yanu i njegovim djelima, teško je zadržati se samo na njegovu umijeću naracije i čitavoj galeriji likova s margina ruralnoga kraja Kine, na utjecaju koji je na njega imao magični svijet G. G. Márqueza i slike rodnog kraja koji uvijek bira kao (ne skrivajući pritom da mu je najdraži) dekor za većinu svojih djela.

Ključne riječi poput Partije i Nobelove nagrade teško da se mogu izbjeći. Zapadnjački kritičari u svojim osvrtima na Žabe često su isticali kako je taj nobelovac, nerijetko viđen kao partijski pisac kojeg se ljutito odriču najpoznatiji kineski disidenti, napisao poprilično gorko i nadasve subverzivno djelo.

Negdje u vrijeme mog dolaska u Kinu, prije nekoliko godina, i u vrijeme prvog izlaska Žaba na njemačkom, objavljen je i Mo Yanov intervju za Spiegel. Tada je već bilo prošlo nekoliko mjeseci otkako je „zaradio“ Nobela te se sve vrtjelo oko politike i njegove partijske pripadnosti. Mo je odmah na početku razgovora izjavio „kako ne voli davati političke izjave“ te da on ima poprilično jasna politička stajališta koja se jednostavno mogu doznati ukoliko se pročitaju njegove knjige.

Pekinški dopisnik Spiegela Bernhard Zand trudio se izvući na više načina piščevo priznanje da je itekako blizak ovdašnjoj Partiji, što mu je u mnogočemu pomoglo u karijeri i životu općenito. Mo mu je poprilično diplomatski odgovarao protupitanjima, od kojih je svakako ono najvažnije: „Postoje ljudi koji misle da bi Nobel trebao ići u ruke onima koji se protive vladi. Nije li tako? No, ne bi li Nobelova nagrada trebala biti za književnost, za nešto što je netko napisao?“

Velikani s društvene margine

Bez obzira na to koliko se Kina liberalnom Zapadu činila kao plodno tlo na kojem može propovijedati o demokraciji (koja je upravo na tome istom Zapadu nerijetko na klimavim nogama), u Mo Yanovim djelima ne bismo trebali isključivo tražiti nikakva subverzivna disidenta, a niti ga s druge strane smatrati samo „dvorskim“, odnosno partijskim pisarom. Iako Mo u Žabama, između ostalih, uvelike zahvaća u jednu od najkontroverznijih tema suvremene Kine – politiku jednog djeteta – ne znači da se time usprotivio vlasti.

Najbolji je dokaz tomu činjenica da je upravo za taj roman, objavljen 2009, dvije godine poslije dobio i najvažniju državnu Nagradu za književnost Mao Dun, koju Udruga kineskih pisaca dodjeljuje svake četiri godine.

Sama potvrda da ga u Žabama očigledno nitko nije cenzurirao, a kamoli zabranio, i to nekoliko godina prije dobivanja svjetskoga priznanja Akademije iz Stockholma (jedini Kinez koji ga ima, a da nije u zatvoru ili egzilu!), pokazuje kako se ozračje za razgovor o toj temi u Kini ipak promijenilo.

Jasno, da je o tome pisao prije dvadesetak i više godina, ishod bi vjerojatno bio drukčiji. Stoga se vremenski odmak i promjena u društvenom pristupu određenim temama koje uključuju državu i vlast ne bi smjeli brkati sa činom subverzije.

Pišući o razdoblju od sedamdeset godina unutar jedne zajednice iz ruralnog dijela Kine, točno onoga iz kojeg i sam dolazi, Mo piše vrlo doslovno, opisujući mnoge istinski grozne, katkada i groteskne situacije, koristeći se pritom svojstvenim mu crnim humorom.

Iako smo svi već navikli da se piščeva inspiracija, gradnja galerije likova i svijet u kojem obitavaju nerijetko dovode u vezu s kolegom nobelovcem Márquezom, treba nam biti posve jasno da se takva inspiracija može crpsti praktično iz svake zemlje svijeta i nerijetko iz osobnog iskustva.

Iako je riječ o nadasve običnim i prizemnim te često likovima sa same društvene margine, u tim, često dodatno (odveć) obogaćenim pričama, oni dobivaju posebne supermoći te nam se sviđaju čak i nakon što se iz junaka pretvore u najgore dijabolike.

To je Mo Yanu očigledno jedan od dražih načina koji koristi pri stvaranju svojih protagonista. Tako su priče iz dalje prošlosti, čija je manje-više glavna okosnica, kako joj i samo ime kaže (Srce), famozna pripovjedačeva tetka Wan Xin, legendarna seoska primalja, mnogo epskije od onih koje prate druge likove, posebice one rođene u godinama bližima našoj suvremenosti.

Tetka je po mnogočemu izniman lik s obzirom na to da je od japanske okupacije istočne Kine naovamo preživjela i svjedočila svemu čemu se ovdje svjedočiti moglo. Mo Yan je tako putem pripovjedačeva mikrosvijeta jednim romanom obuhvatio niz povijesnih previranja o kojima su ispisane brojne svjetske povijesne analize.

Žensko tijelo – arena previranja

Iako pripovjedač (nadimka Punoglavac pišući pisma neimenovanom japanskom piscu kojega naziva učiteljem i čiji je otac, ratni zapovjednik, imao doticaja s njegovom obitelji u vrijeme Drugoga svjetskog rata) svojom epistolom (plus jednom kraćom, ništa manje važnom dramom) ne ulazi toliko duboko u psihologiju tetkina lika, opisujući pritom njezin nevjerojatan život i preobrazbu od narodne Božje ruke do partijskog Anđela smrti, ipak daje dovoljno da se dosta toga može naslutiti. S druge strane upravo je pripovjedač taj koji se ogoljuje mnogo više, ne srameći se pritom ni svojih gorkih spoznaja, a ni suza.

Ono što je možda najsjajnije jest činjenica kako tetka, koja je istodobno i junakinja i antijunakinja, nije tipičan te itekako naporan ženski lik karakterističan za veliku većinu današnje kineske medijske, u prvom redu državne produkcije. U njoj se likovima djevojaka i žena uvijek pristupa pažljivo, pa one čak i kad su malo zločeste uvijek završe kao lijepe, poželjne, dobre majke i kćeri, a da se dublje ne dotičemo psihe i problematike koja tišti moderne žene u Kini. Ukratko, riječ je o plošnim i dosadnim likovima bez osobnosti, koje pak tetkin lik ima napretek.

Mo Yan daje veliko i mučno svjedočanstvo o stvarnoj slici položaja žena u Kini tijekom prošlog stoljeća s jasnim naznakama da, iako su se vremena promijenila i društvo nije više orijentirano isključivo na mušku djecu, žene i žensko tijelo uvijek su bili te nažalost ostaju i dalje društvena arena za borbu u bilo kojoj vrsti političkog sistema. Bez obzira na mišljenje koje bismo možda mogli imati o kineskoj Partiji i ovdašnjem političkom sustavu ili u konačnici piščevoj pripadnosti njoj, ipak nije teško zapaziti da muški dio iznimno glasnih Mo Yanovih kritičara (poput primjerice odmetničke ikone za hipstere sa Zapada i danas dežurna pozerskog sebeljuba – umjetnika Aija Weija Weija) nikada nije otišao toliko duboko u sferu ženskoga svijeta i feminizma, koji moderna Kina možda treba više negoli ikada prije, s veoma jasnom porukom.

Tvornica surogat-majki

Selo Gaomi, koje je u ovom slučaju pripovjedačev mikrosvijet i arena društvenih previranja, okružena svim svojim duhovima i tradicionalnim kineskim praznovjerjem, koji nestaju poput mjehurića sapunice kada na scenu stupaju političari i vojnici, tijekom godina postupno mijenja vlastitu „scenografiju“.

Mijenjaju se kuće, ljudi, ozračje, sa svakim novim dolaskom „nove“ Kine mijenja se sve. No žabe i njihov kreket, doslovno i preneseno, uvijek su tu negdje. Simbolika životinje iz naslova romana krije se u igri riječima njezina naziva na kineskom. Žaba se naime na pinyinu piše kao wa (蛙) što je onomatopeja za dječji plač te gotovo homofon za riječ dijete ili u dijalektu tek okoćenu životinju – odnosno također wa, ali s drugim znakom(娃).

Farma za razmnožavanje žaba, koja niče u tom selu, također je prikriveni biznis za „tvornicu“ surogat-majki. Žablji punoglavci također su izravna veza sa spermijima koji, u svom nastojanju da u konačnici dođu do cilja odnosno jajne stanice, zapravo najbolje odražavaju svakodnevne borbe odnosno padove malih ljudi u Kini.

Mo Yan je u više razgovora s različitim novinarima otprije nekoliko godina neprestano isticao kako se Žabama zapravo bavi pitanjem moguće krivnje svih koji su živjeli tijekom desetljeća burnih kineskih promjena. Upravo je krivnja tema otvaranja trećeg poglavlja romana, koja bi mogla biti shvaćena dvojako. Neki iz tog dijela romana mogu iščitati jasnu Mo Yanovu političku poruku i pripadnost vlasti. Drugi se možda mogu zapitati nije li u ovom slučaju autor sarkastičan, a samim time i subverzivan, s obzirom na to da, kako idemo prema kraju romana, zaključak ni o suvremenoj Kini nije baš lijep ni poželjan.

Iako je kineska politika jednog djeteta glavna okosnica fabule, roman je prikaz svjedočanstva o prirodi svih strelovitih promjena koje su Kinezi iskusili posljednjih sedamdeset godina, odnosno svega onoga dobrog, a ponajviše lošeg, što su im one donijele.

Dajući priliku da se na jednom mjestu čuje „kreket“ izgubljenih generacija „punoglavaca“, Mo Yan pripovjedačkom vještinom (na hrvatski je roman s kineskoga prevela Karolina Švencbir Bouzaza) omogućava da društvena trauma dobije svoj složen i mučan oblik, a da pisac pritom eksplicitno ne zauzima ničiju stranu.