Kolo od Vraza do Fišera

Dojdućom godinom izdat će nas trojica, t. j. ja, Rakovac i Vukotinović nov časopis, koj će donosit ne samo zabavu nego i nauku, najpače, što se proteže na život našega naroda...

Tako je pisao Stanko Vraz svojoj prijateljici Dragojli Jarnević u jesen 1841. te je pozvao na suradnju u svome budućem časopisu. A još u proljeće iste godine Vukotinović je prijatelja upozorio da to Gaju „neće pravo biti“. Vraz ne samo da se nije pokolebao nego je bio posve uvjeren da baš to mora učiniti ne samo zbog mnogih koji mu se tuže i nagovaraju ga –„posebice pisci“ nego zato što novi časopis uistinu treba. Godine 1835. stekli smo političke i književne novine, i to je bilo dovoljno „za pàrvu děčinsku dobu“ kad su prvi „književni stvori“ bili plodovi trenutka. Vrijeme se, međutim, promijenilo, i „već oko god. 1840. opazili smo, da ‘Danica’ nedospěva za sve radnje naših književnikah“, obrazlagao je Vraz svoj naum.

Zamišljeno – učinjeno!

Prvo je s početkom 1842. oglašeno pokretanje Kola specijalnim Danici priloženim Književnim oglasom, pa se s veljače na ožujak 1842. u nekoliko brojeva Gajevih Ilirskih narodnih novina pojavio oglas s pozivom trojice prijatelja na pretplatu za prvu knjigu Kola. Pretplata je bila otvorena do kraja ožujka, a knjiga najavljena da će „svakako“ izići do kraja travnja. Naveli su mjesta i povjerenike za pretplatu, pa su tako pokraj Zagreba, Varaždina, Karlovca, Križevaca, Siska Osijeka, Vukovara, Valpova, Broda, Đakova i Nove Gradiške navedeni i Pešta, Požun (Bratislava), Novi Sad, Mitrovica, Gradec (Graz), Ljubljana i Celovec. U Zagrebu su pretplatu prikupljali odvjetnik i tajnik Čitaonice ilirske Vjekoslav Babukić i knjižar Franjo Župan, u Brodu trgovac i knjižar Ignjat A. Brlić, a u Vukovaru tamošnji gvardijan fra Kajo Adžić.

Zajedno s prvim pozivom na pretplatu Kola donijele su Gajeve novine i izvještaj o osmom saboru Čitaonice zagrebačke koji je održan 10–11. veljače 1842. Na njemu bijaše odlučeno da se osnuje „jedna glavnica“ za izdavanje „starih klasikah ilirskih“ i drugih „koristnih knjigah“ suvremenih autora, „koji za izdanje knjige troškovah neimadu“. Ta je glavnica nazvana Matica ilirska, što je bio zametak ne samo prve nacionalne kulturne institucije nego s njome i početak nacionalnoga nakladništva. Nimalo slučajno prvi je izbor pao na Gundulićeva Osmana i Demetrovu Teutu, a od časopisa okolnosti će htjeti da to bude upravo Kolo.

Prva knjiga Kola pojavila se ne „koncem měseca Travnja (Aprila)“, kako ju je trojac bio najavio, nego koncem svibnja 1842. Ispod imena KOLO stajao je podnaslov Članci za literaturu, umětnost i narodni život, a na početku uvodnik Dragutina Rakovca. Kao što je Čitaoničin predsjednik grof Janko Drašković u svojem zagovoru Matice ilirske imao potrebu naglasiti kako „mi imademo mnogo starih i glasovitih dělah iz XVI. i XVII. stolětja, kad još němačka literatura u zibci biaše“, tako sada Rakovac za  polazište novog časopisa ističe važnost dubrovačke književnosti, potom zlatni vijek prosvjetiteljstva, Kačića, hrvatsko i ilirsko ime te „silni duh narodnosti“. O Gaju i njegovoj Danici ni riječi.

Ni riječi nije bilo ni od Gaja i njegove Danice da je novi časopis izišao, i tako više od dva mjeseca, a i onda su reagirali tek posredno, tj. putem prijevoda jednoga prikaza u Časopisu Českeho Muzeuma, časopisa u koji se Kolo ugledalo. A da se Vukotinovićeva slutnja ipak obistinila, i to na posve neobičan način, pokazala je Gajeva rukopisna ostavština u kojoj je sačuvana parodija njegove budnice, inače himne ilirskog pokreta Još Horvatska ni propala. Ona pokazuje kako je lider pokreta i Daničin urednik bio pogođen projektom svojih prijatelja i suradnika „raka, vuka i vraga“, pa im je ovako uzvratio:

Još Horvatska nij’ propala

Al’ će morat past,

Ak’ nas udilj bude klala

Nenavisti strast;

Jer otkad nam na put zmije,

Rak i vuk i vrag

Kukolj naokol sije

Ide sve natrag.

Urednički trojac to međutim nije pokolebalo, štoviše, dalo im je vjetar u leđa, pa se „za malo vrěme čitavo izdanje (700 exx.) razgrabilo“, od toga 600 već u pretplati. Poletno se krenulo i s drugom knjigom, pretplatni rok ipak pomiču s lipnja na srpanj, odjeci časopisa u slavenskome svijetu ohrabruju, pa se čini da nema razloga da se uspjeh ne ponovi.

Međutim, druga je knjiga izišla tek potkraj studenoga s jedva dvjesto pretplatnika, a Vraz je tomu nalazio tri glavna uzroka: najviše naše sumnjičenje, pretjerano politiziranje i nepostojanje knjižara, tj. organizirane prodaje. Sve će to odgoditi i izlazak treće knjige, na kojoj piše da je izišla 1843, a zapravo se pojavila 1844. Književni oglas za knjigu koja je „poslije mnogih zaprekah izašla“ potpisan je 2. veljače, ali ni tada časopis nije bio vani, nego najvjerojatnije tek potkraj ožujka. Čini se da je presudan faktor bio neuspjeh u pretplati i odluka da se bez nje ide u posao čiji rizik nije smanjila ionako prepolovljena naklada.

Da se Kolu dobro ne piše, vidjelo se već po ponovljenome pozivu za pretplatu sljedeće, četvrte knjige. Nitko se, naime, nije odazvao, pa se novi broj pojavio tek 1847. Međutim, ne više u privatnoj režiji, nego u režiji Matice ilirske.

Smrt za uredničkim stolom

U međuvremenu Stanko je Vraz 1846. postao drugi Matičin tajnik, a kako su Matičini tajnici po funkciji bili i urednici, a politika Matice da „Kolo posebnoga urednika imati ne treba“, Vraz je time i dalje ostao urednik. S obzirom da je Matica ilirska bila još samo „glavnica“ u sklopu Čitaonice, a Čitaonica kao društvo i dalje bez „previšnjega potvrđenja“, Kolo je i dalje bez službene atribucije časopisa, jer za to mu treba „privilegium“, koji ni samo Družtvo nije imalo. Kolo ide pod istim podnaslovom, samo sada „Troškom Nar. Matice Ilirske“, a ne više „izdavaocah“.

Da je to bio kraj Vrazova Kola, vidjelo se po uredničkoj politici, koju je sada vodio Matičin Odbor za Kolo, kojega Vraz nije bio član. Tako je na profil Kola utjecaj imala zapravo Čitaonica, a ne Matica, pa se Vraz teško mirio s odnosom „naših staraca“, koji „nas drže za neke neuke dečke“. Dok je Odbor za Kolo unutar Čitaonice krojio politiku Kola, Matica je na drugoj strani pritiskala Vraza „da svake četvrt godine po jedan svezak Kola na svijet izaći može“.

Kad je Vraz izvijestio Matičinu upravu da se Kolo slabo prodaje, tražio je da se distribucija povjeri knjižaru Županu umjesto da to obavlja sama Matica. Za tri godine 1847–49. od tisuću primjeraka Kola bilo ih je 336 podijeljeno utemeljiteljima Matice, a samo 157 prodano, i to 90 komada četvrte, 47 pete i 20 šeste knjige. Na Badnjak 1848. urednik je primio opomenu „iz obzira, što tajnik g. Stanko Vraz, ne izdavši već od mjeseca ožujka 1848. nijednog svezka od Kola, dužnosti svojoj zadovoljio nije“, pa biva kažnjen jednom plaćom!

A onda je sredinom 1850. obustavljen rad Čitaonice, Matica nije više samo glavnica, nego 1851. postaje društvom, tj. sljednik društva Čitaonice zagrebačke. Novoizabrano društvo Matice ilirske opet je Vraza pozvalo da nastavi uređenje i izdavanje Kola, za VII. knjigu već je tijekom ljeta 1850. napisao zagovor u kojemu se otvoreno žali na uredničke muke. Ozbiljno pobolijevajući, uspio je prirediti nekoliko araka i VIII. knjige, a onda 24. svibnja 1851. urednik je umro na radnome mjestu: u Matičinoj tajničkoj sobici preporodnoga Narodnog doma ne stigavši napuniti ni 41. godinu. Zadnje Vrazovo Kolo izišlo je posmrtno.

Kolo i cenzura

Nakon Vrazove smrti Kolo uređuje Andrija T. Brlić, novi Matičin tajnik. Kako je već Vraz većim dijelom bio priredio građu za VIII. knjigu, ona je oglašena već 24. rujna 1851, točno četiri mjeseca od sedme knjige. No ni ta knjiga nije izišla kako ju je urednik zamislio. Ovaj put radilo se o cenzuri zbog Brlićevih dvaju članaka (Uspomena godine 1848. i 1849. te Nijemština i Slavjanstvo) za koje Matica nije htjela preuzeti odgovornost, Brlić je već otisnute arke nekima podijelio, urednik Agramer Zeitunga denuncirao ga, a banski namjesnik naredio da se otisci zaplijene. Brlić je svejedno zadržao neke primjerke, Župan ih otisnuo, javni tužitelj Ivan Mažuranić protiv Brlića podigao tužbu, pa Brlić piše Jelačiću, koji je sve zaustavio.

Za razliku od ranijih brojeva Kola, o kojim se relativno malo pisalo, Brlićevo Kolo izazvalo je pažnju i zbog polemike sa Sigmom, tj. Antom Starčevićem. Naime, 3. listopada 1851. u Narodnim novinama Sigma je pohvalio novog urednika, čak aludirao na cenzuriranu VIII. knjigu Kola, a onda iznio kritičke opaske na neke priloge, pravopis i jezik. Odgovorio je Brlić Poslanicom gospodinu Sigmi načelno prigovarajući na kritiku koja cilja na osobu i odbijajući neargumentirane prigovore, a u pogledu jezika Brlić je branio vlastita pravopisna rješenja. U Odgovoru Starčević argumentira ranije prigovore i pobija načelo „piši kako govoriš“ videći u njemu opasnost za standardizaciju, što je posredno išlo na račun Vuka S. Karadžića.

U studenome je Brlić odstupio s tajničkoga mjesta, čime se otvorilo pitanje novog urednika, ali i pravila da to mora biti Matičin tajnik. U prosincu uređivanje Kola Matica nudi Maksi Prici pod uvjetom da Kolo „ima biti strogo znanstveni časopis“. Kad se u jednome trenutku i iskusni Demeter ponudi za urednika, on traži da Kolu promijeni program, pravopis i opseg, traži za sebe i suradnike veće honorare. Demeter je bio u igri i za Nevenova urednika, novoga Matičina časopisa, ali ni ovaj put Matica nije prihvatila „da mu se osigura 600 for. sr. godišnje plaće“, pa je pozvala Nevenova urednika Mirka Bogovića. Nakon Bogovićeva povlačenja zbog pjesme Ivana Filipovića Matica je vrlo oprezna, jer zna da je pod velikom prismotrom policije i vlasti. Neven je povjeren tajniku Ivanu Perkovcu, koji traži da mu Matica ustupi Neven da ga izdaje na vlastiti trošak kao što je to tražio i Bogović kad je čuo da Matica kani obustaviti Kolo. Tako je zadnji broj Kola, njegovu devetu knjigu, na Kukuljevićev prijedlog uredio 1853. Mirko Bogović o svom trošku. Nakon Bogovićeva zatvaranja zbog Filipovićeve pjesme tiskane u Nevenu Kolo prestaje izlaziti.

Časopisni feniks

Četiri godine potom Kolo će pokušati oživiti još jedan Nevenov urednik, ovaj put Josip Praus, i to po principu dva u jedan. Naime, Praus bi onemoćali Neven razdijelio u dva dijela: na godišnji zabavnik pod imenom Neven i na poučni časopis pod imenom Kolo. Umjesto svega Matica je Neven ustupila Riječkoj čitaonici, da bi se ubrzo zauvijek ugasio, a Kolu će nakon polustoljetne stanke njegova sada Matica hrvatska udahnuti novi život pod novim imenom: Hrvatsko Kolo.

Bio je to Matičin odgovor na gašenje njezina slavnoga Vienca, kojemu će se – baš kao i Kolu – još vraćati. Sada je bilo na redu staro Kolo, koje kao godišnji naučno-književni i umjetnički zbornik izlazi od 1905. do 1911. pa nakon nove stanke 1913–1926. nastavlja 1927. i izlazi sve do 1943. Pa ponovo godina neizlaženja, 1945–46. opet izlazi, da bi 1947. još jednom pauzirao, zapravo bio „na ledu“. Kada se 1948. pojavilo u novoj seriji, Kolo je prvi put i formalno ponijelo atribut „časopisa“, izlazeći sve do 1955. s plejadom više ili manje podobnih urednika i njihovih pomoćnika – od Marijana Matkovića, Slavka Kolara i Petra Laste do Jože Horvata, Jakše Ravlića i Grigora Viteza. Ne uspijevajući održati mjesečni ritam, Kolo je ponovo godišnjak zborničkog karaktera, pa još jednom zapada u krizu i gasi se.

A onda u povodu 120. godišnjice Matica hrvatska ponovo pokreće Kolo od siječnja 1963. i to pod prvotnim naslovom: „časopis za književnost, umjetnost i kulturu“ i numeracijom I (CXXI) koja sugerira da je četvrta inačica Kola sljednik Vrazova Kola iz 1842. Tako je uostalom u uvodniku sugerirao i Jakša Ravlić, tadašnji Matičin predsjednik. U novome razdoblju „časopisnoga zamaha“ (M. Vaupotić) izlazilo je Kolo kao mjesečnik, a uređivali su ga Vlatko Pavletić, Saša Vereš, Milivoj Slaviček, Dragutin Tadijanović i Igor Zidić. Posljednji brojevi za 1971. pojavili su se u proljeće 1972, kad je odlukom vlasti Kolo još jednom ugašeno. Uslijedila je nova duga pauza od punih dvadeset godina čekanja da bi se taj časopisni feniks još jednom pojavio, ovaj put točno na 150. godišnjicu. Bilo je to u ljeto 1991. na početku jednoga posve novoga razdoblja ne samo za Kolo i njegovu Maticu nego i za hrvatsku kulturu i cijelu naciju.

Kao mjesečnik Kolo do 1994. uređuje I. Zidić, potom hvata tromjesečni ritam, 1995–2008. uređuje ga Vlaho Bogišić s uredničkim vijećem u kojemu su bili Boris Maruna i Andrea Zlatar, odnosno Jelena Hekman, Hrvoje Ivanković, Mladen Klemenčić, Zvonko Maković i Helena Sablić-Tomić, potom H. Ivanković i H. Sablić-Tomić, a onda 2009. nova urednička ekipa s Ernestom Fišerom na čelu, a s Jožom Skokom i Zvonkom Kovačem, odnosno Davorom Šalatom kao pomoćnicima.

Današnje Kolo sačuvalo je orijentaciju prema svemu „što se proteže na život našega naroda“, kako su to prije 175 godina i odredili njegovi pokretači. Sačuvavši vlastitu „svegranost“ i otvorenost, on okuplja književne, stručne i kritičke priloge iz književnosti, jezika, kazališta, likovnih i izvedbenih umjetnosti, glazbe, filma, politike, filozofije, povijesti, sociologije, etnologije i antropologije. Svojim tematima Kolo i danas, u doba sve manje naklonjeno časopisima, drži otvorenim svoje stranice za problematiziranje aktualnih književnoteorijskih, historiografskih i kulturoloških tema, kao i za prisjećanje i obilježavanje važnih povijesnih događaja, osoba ili fenomena.

Povijest Kola, časopisa koji je krenuo kao privatni projekt da bi postao najustrajnijim i najtrajnijim Matičinim projektom i njezinim zaštitnim znakom, svojevrsna je povijest ne samo nacionalne književnosti i kulture nego i povijest izgradnje i oblikovanja moderne hrvatske nacije i njezinih institucija. Sveden na naizgled suhoparno kroničarenje, ovaj prigodni zapis o njegovu putu pokazuje kako je stjecanje vlastitoga imena i mjesta težak i mukotrpan proces koji tek iz naknadne perspektive zadobiva puni smisao. Osim što pokazuje kako je granica između književnosti i politike uvijek krhka, ona pokazuje i to da u temeljima svega važnoga i velikoga stoje angažman i entuzijazam nekog pojedinca. U slučaju Kola i svega što je ovaj časopis generirao u minulih 175 godina taj pojedinac bio je Slovenac Jakob Frass, odnosno Hrvat Stanko Vraz.